Agrokor i agonija radništva

Share

Drama oko koncerna Agrokor već tjednima ozbiljno ljulja i trese ionako krhko i slabo hrvatsko gospodarstvo. Državi iz koje je u zadnjih 15-ak godina iselilo 180 000 ljudi sada prijeti novi egzodus jer bi razvoj situacije lako mogao dovesti do otkaza u samom Agrokoru, ali i drugim firmama kojima je bio najveći kupac i koje su radi nagomilanog duga Agrokora u ogromnim problemima. U zajedničkoj režiji Ivice Todorića i svih dosadašnjih vlada Republike Hrvatske, posljednji čin tragedije Agrokor tako u potpunosti razotkriva svu društvenu štetnost i razornost kapitalizma na europskoj periferiji. Iako za krah koncerna nisu ni najmanje krivi, među radnike Agrokora i drugih poduzeća koja o njemu ovise uvukao se egzistencijalni strah. U razgovoru sa sindikalistima i radnicima Konzuma, Velpra, Tiska i Zvečeva saznali smo kakva je trenutna situacija na njihovim radnim mjestima.

U Konzumu, najvećem trgovačkom lancu u zemlji trenutno radi tristotinjak vozača, uglavnom preko ugovora na određeno. Samo poslovanje tvrtke bez njih ne bi bilo moguće jer upravo njihov rad omogućava siguran protok robe. Međutim, novonastala kriza mogla bi ih iz kamiona natjerati na cestu.

“Plaće za prošli mjesec su uredno isplaćene, ali radnici odlaze jer ne znaju što će biti, boje se najgoreg scenarija. U zadnjih nekoliko mjeseci iz firme je otišlo 50-60 vozača“, govori nam Siniša Švarc, povjerenik Sindikata hrvatskog vozača u Konzumu.
Iako je aktualna kriza uzrokovala atmosferu opće nesigurnosti među radnicima Konzuma, radni uvjeti ni ranije nisu davali razloga za optimizam i zadovoljstvo.

“Vozači rade tri smjene pri čemu je cilj uprave nagurati što više posla po vozaču. Prekovremeni sati nisu plaćeni, kao ni noćni rad. Mi na velikim kamionima znamo imati po 250 prekovremenih sati mjesečno. Kolektivni ugovor postoji, ali se na njega često zažmiri jer se ne provodi po članku, nego po trenutnoj potrebi“, kaže nam Švarc.

Većina vozača prijavljena je preko ugovora na određeno koji se rasteže na tri godine nakon čega se radnike prima za stalno, a i to uz određeni pritisak na upravu. Naporan rad nije adekvatno plaćen pa sam odlazak na posao predstavlja borbu za preživljavanje koje je sada dodatno ugroženo.

“Trenutno se svi bojimo sutrašnjice, imamo kredite i obitelji. O stanju u firmi saznajemo iz medija, nitko nam ništa ne govori. Na posao dolazim sa želučanim tegobama. Inače radimo prekovremene sate, kao i vikendima i blagdanima, ali ništa od toga nije nam plaćeno. S obzirom na opseg posla, plaća je premala. Da nema zajedničkih primanja u obitelji, ne bih mogao pokriti režije s tim. Posao iscrpljuje, ne mogu planirati privatan život niti slobodno vrijeme jer nikad ne znam što me čeka i kada ću doći doma“, rekao nam je radnik čiji podaci su poznati redakciji.

Situacija nije mnogo bolja ni u Velpru, vodećem veleprodajnom lancu u Hrvatskoj koji se bavi opskrbom profesionalnih kupaca kao što su hotelijeri, ugostitelji, trgovačka društva i javni sektor.

“Vlada neizvjesnost, ljudi su nervozni i gube volju jer nisu informirani, sve saznaju iz medija. Posla ima, ali nema dovoljno robe, a i dosta ljudi odlazi. U Puli i Slavonskom Brodu se zatvaraju skladišta, a uprava namjerava preseliti radnike u druge gradove poput Poreča ili Osijeka na što većina neće pristati. Uostalom, vozači radi malih primanja već godinama daju otkaze i odlaze raditi u europske zemlje poput Njemačke. Odlaze nam kvalitetni ljudi, a uprava se svake godine mijenja pa je teško s njima razgovarati“, kaže Krešo Trampus, sindikalni povjerenik Sindikata hrvatskog vozača u firmi Velpro.
Kao i u Konzumu, radnici po tri godine rade preko ugovora na određeno nakon čega ih se uzima na neodređeno.

Vozač Tomislav Vujnovac iz Osijeka u Velpru radi 16 godina i nema iluzija da ovoj firmi ima spasa što bi zadalo novi udarac demografskoj slici Slavonije.

“Lako se može dogoditi da idući mjesec ne dobijemo plaće. S radnicima nitko ne priča, Agrokor je Olimp ili galaksija za sebe, njima 500 ljudi ne znači ništa. Meni se čini da će se Velpro zatvoriti idući mjesec i da uprava to zna, ali ne želi reći da ne nastane buna među radnicima. Već sada nemamo dovoljno skladištara za utovar i istovar robe, a događa se i odljev tržišta jer gubimo poslove s mnogim firmama koje sigurno ne mogu čekati naš eventualni oporavak. Naša firma liči na brod koji tone, na granici smo poslovne rentabilnosti, u dućanima nema ni kupaca ni slagača robe. Nama vozačima je još koliko toliko lako naći posao u inozemstvu, ali najteže je skladištarima. To su ljudi u godinama koji nisu ni pretjerano poželjni na tržištu radne snage“, smatra Vujnovac.

Iako se radi o vodećem veletrgovcu u državi, Velpro je svoje radnike svih ovih godina držao na rubu egzistencije – nedovoljno za životnu perspektivu, ali dovoljno za daljnju reprodukciju njihove radne snage.

“Plaća mi je od početka cementirana, nikada nije porasla ni za kunu. S takvom plaćom smo osuđeni na snalaženje u životu, a nema ni državnih olakšica na djecu. Upravo smo zato na glasu kao nepoželjna firma. Aktualnu krizu prate i banke koje su mi sa zadnje plaće ratu kredita skinule u roku od 15 minuta“, kaže nam.

Od Vujnovca saznajemo da su uvjeti rada prije bili mnogo gori jer se radilo “od jutra do mraka“, ali je djelovanjem sindikata radno vrijeme uređeno pa se više ne radi prekovremeno. Također, u Velpru je posebno osjetljivo po ljeti kada dio odlazi raditi na more, pa u osječkom skladištu manji broj radnika mora odrađivati više posla.

Konačno, situacija je slična i u Tisku, najvećem maloprodajnom lancu u Hrvatskoj s mrežom većom od 1100 prodajnih mjesta. Od Zorana Krizmanića, povjerenika Sindikata hrvatskog vozača u Tisku, saznajemo da je na radnicima ogroman pritisak usred neizvjesne sudbine, a broj vozača je trenutno na knap, jedva dovoljan. Kolektivni ugovor se inače uglavnom poštuje, iako 50-ak vozača teških teretnih vozila trenutno nema beneficirani radni staž što bi trebali imati. Prema njegovim riječima, plaće bi mogle biti i bolje što pokazuje i česta fluktuacija radne snage u kompaniji. Očito se velik broj vozača ne želi predugo zadržavati u Tisku.

Poznato je da su krahom Agrokora ugroženi i mnogi radnici izvan samog koncerna budući da se posljednjih tjedana javljaju mnogi mali i veliki dobavljači čije je daljnje poslovanje sada ugroženo. Primjer je i Zvečevo d.d. iz Požege gdje je prije nekoliko dana buknuo štrajk radi neisplata plaća radnicima u proizvodnji. Od ukupno 270 zaposlenih u čitavom Zvečevu, u štrajk je stupilo svih 200 radnika požeške tvornice koji su se tim putem uspjeli izboriti za svoje plaće. Iz uprave su prekjučer izdali priopćenje za medije u kojem su naglasili da se Zvečevo “zbog novonastale situacije u poslovnom okruženju u Hrvatskoj i regiji našlo u financijskim poteškoćama uslijed kojih mu objektivno prijeti financijski slom jer je već 40 dana u neprekidnoj blokadi“.

Time je ovo poduzeće osnovano daleke 1921. stiglo pred ponor.

“U veljači je radi neisplate plaća već skoro izbio štrajk, ali je dogovor postignut u zadnjem trenu. Radnici većinom rade za minimalac, a imamo kolektivni ugovor star više od deset godina koji je zastario jer nije usklađen sa najnovijim Zakonom o radu. Naši radnici su ljudi sa golemim iskustvom u tehnologiji i proizvodnji, prosjek godina je između 40 i 50. Ne znam kako će sve ovo završiti, ali posla je u gradu i Slavoniji sve manje, pa mnogi odlaze. U ožujku je već dio naših radnika otišao iz firme raditi u inozemstvo“, kaže Josip Plaskur, predsjednik Nezavisnog sindikata Zvečevo i voditelj skladišta sirovina u poduzeću.

Predsjednik uprave i većinski dioničar Zvečeva koji radnike već godinama drži na minimalcu je Zdravko Alvir, dok mali dioničari (u što su uključeni i radnici) imaju 19,5 posto dionica. Od Plaskura saznajemo da radnici imaju predstavnike u radničkom vijeću, ali im poslodavac već godinama ne želi podastrijeti uvide u financijsko poslovanje i dobit firme, kao ni poslovne planove. Kao i u Agrokoru, radnici ostaju na rubu informacije uz plaće koje nisu dovoljne za pokrivanje osnovnih životnih potreba, a u slučaju otkaza, teško da će naći posao u svojem prilično opustošenom gradu ili kraju.

Tragičan pad Agrokora izazvao je potres koji bi trebao razbuditi hrvatsko društvo koje se već desetljećima suočava s raspadom i demografskom katastrofom radi sve težeg materijalnog života njegovih najširih slojeva.

Stihija kapitalističkog načina proizvodnje pokazala je svoje kobne posljedice upravo na primjeru najvećeg domaćeg koncerna koji se uspinjao uz izdašnu financijsku pomoć, poticaje i usluge kapitalističke države koja ga na koncu i nastoji spasiti zakonom opravdano nazvanim lex Agrokor. Umjesto da se proizvodi i posluje planski uz međusobnu koordinaciju raznih industrijskih sektora i grana, gledajući na domaću ekonomiju kao na održivu cjelinu, proizvodnja okrenuta interesima profita dovela je do prijetnje kolapsom mnoštva poduzeća, poljoprivrednika i radnih mjesta. Usred tržišne utakmice koja se odvijala preko njihovog rada, radnici na razini Agrokora svih ovih godina nisu imali nikakvu mogućnost suodlučivanja o poslovanju, kao ni mogućnost uvida u godišnje bilance, tj. financijske rezultate. Na razini pojedinih kompanija (Tisak, Konzum, Roto Dinamic, Velpro) situacija je u praksi bila ista jer su radnička vijeća uglavnom statirala za što je zaslužan i Zakon o radu. Time je kapital bio maksimalno osiguran u provedbi stihijske proizvodnje koja mu je išla na ruku.

Dakako, kapitalistička raspodjela ogleda se i u primanjima. U vremenu prosperiteta i stabilnog poslovanja, vlasnici Agrokora uživali su u nebrojenim raskošima dvoraca i helikoptera, njegovi menadžeri u visokim plaćama i bonusima, dok su radnici kao proizvođači svog tog bogatstva i profita uglavnom živjeli na rubu egzistencije (uz Konzumove Multiplus kartice kao božićnice) i često odlazili u inozemstvo. Drugim riječima, plodove širenja i rasta Agrokora osjećala je samo vlasnička i menadžerska nekolicina, dok pad osjećaju svi zaposlenici, iako zasigurno ne u jednakoj mjeri. Sudbina koja prijeti radnicima zasigurno neće zadesiti visoki menadžment i direktore od kojih je jedan u međuvremenu postao i ministar financija, te uživa zaštitu saborske većine unatoč višegodišnjem lažiranju financijskih izvještaja koja su se u Agrokoru odvijala dok je bio na direktorskoj poziciji. Vjerujemo da će i ostali direktori uživati neki oblik zaštite, odnosno sumnjamo da će morati razmišljati o Njemačkoj ili Irskoj, trbuhom za kruhom.

Na temelju višegodišnjeg iskustva eksploatacije i muke, kao i trenutne agonije kroz koju prolaze, veliku bi pouku iz svega trebali izvući Agrokorovi radnici koji za ubuduće moraju postati svjesni važnosti i moći svoje pozicije u procesu proizvodnje i distribucije robe. Bez radnika u pogonima, skladištima i kamionima roba ne može ni doći na police, a bez blagajnika se ne može prodati. To znači da bez radnika nema ni kune profita vlasnicima. Upravo zato radnici ne smiju više pristajati na rad za mizernu plaću kojom ne mogu planirati svoj život u Hrvatskoj, već moraju poraditi na organizaciji i jačanju svojeg klasnog položaja. Kroz borbene sindikate, oni kao jako oružje za to uvijek imaju štrajk kojim se prekida proizvodnja ili protok robe i nakon kojega, pokazala su nebrojena iskustva, svaki vlasnik sjeda za stol i prestaje ignorirati radničke probleme.

Budući da je kapitalizam u Hrvatskoj već odigrao svoju prljavu epizodu u obliku Ivice Todorića i Agrokora, nastavak izrabljivanja i agonije radništva u režiji nekog drugog ne smije se dozvoliti. Zato se za početak pred novu vlasničku strukturu moraju postaviti osnovni radnički zahtjevi u obliku sudjelovanja i suodlučivanja u upravnim i nadzornim odborima, kao i podizanje razine radničkih prava.

Dok glavnina političara i ekonomista mahom zaziva (strane ili domaće) investicije kao lijek za oporavak domaćeg gospodarstva i spas od iseljavanja, iskustva pokazuju da zapošljavanje nije dovoljno samo po sebi, već se mora voditi računa i o uvjetima na radnom mjestu jer ljudi iseljavaju i radi niskih plaća. Stoga ravnopravno radničko sudjelovanje i odlučivanje o financijskom poslovanju, planiranju i raspodjeli dobiti nije anakronizam već jedini jamac budućnosti u Hrvatskoj.

 

Izvor: H-alter, autor: Luka Resanović

Share