Balkanska Romansa

Share

Predsjednički izbori u Srbiji su završeni. Moj favorit Ljubiša Preletačević Beli nije pobijedio, ali je zauzeo solidno treće mjesto. Dokaz da i karikiranje ponašanja političara dobija glasove, jer je narod već sit onih koji obećavaju da će napraviti sve i svašta, a na kraju mandata situacija ispadne gora no prije. Odlazeći ili političar gubitnik uvijek ima opravdanje da su za sve krivi njegovi prethodnici. Donekle i jeste u pravu, oni prvi jesu najveći krivci. Zamišljali su državice Kuvajte, a ispao je balkanski glib iz kojeg je teško izvući se. Osim te gliboderine, u svakoj novonastaloj državici pojavili su se tzv. tajkuni koji su se zaigrali imovinom dobijenom za jednu kunu, dinar ili konvertibilnu marku, postali gazde i krenuli u osvajanje svega i svačega. Ulagali su i u ono što im treba i što ima ne treba dok više nisu imali čime platiti benzin za vlastite cestovne krstarice ili helikoptere. Uništili su ono što su dobili badava, a vrijedilo je i moglo je pružati sigurno utočište hiljadama ljudi koji su svojim radom prehranjivali obitelji. Opljačkali su Hrvatsku, i nakon što su se potfutrali, podvili su rep. Narod je tako već zaboravio Kutlu i Gucića. Ovaj drugi je viđen u Beogradu, tamo je pronašao azil. Dok je bilo Franje Tuđmana, koji im je sve to poklonio, Srbi i Srbija su mu bili glavni neprijatelji, a sada u Beogradu priča drugačije, izbjegao je krivični progon u Hrvatskoj i čeka da prođe vrijeme potrebno za zastaru krivičnih djela.

Najnoviji primjer je Ivica Todorić čiji je bankrot, a on je firmu doveo u tipičan bankrot jer nema novaca da plaća osnovne obaveze, mnogo zamršeniji. On je svoje pipke proširio na skoro svih šest država bivše Jugoslavije (sada – Zapadnog Balkana), pa su svi ostali mnogobrojni problemi trenutno zaboravljeni i trenutno se raspravlja samo o Todoriću i spašavanju trusta. Ne zbog gazde, već zbog radnika i privrednih problema koji svaku od šest republika stavljaju na velike muke koje mogu dovesti ne samo do ekonomske već i političke krize. Na području Zapadnog Balkana već 25 godina se ta kriza podgrijeva. Dvadeset pet godina napetosti i netrpeljivosti koja prelazi u mržnju svega i svačega što nije „naše“. Mislim da je narodima već toga dosta, a osim toga narodi se međusobno nisu nikada ni mrzili, ali kao što u svakom žitu ima kukolja tako i u svakom narodu ima onih koji su sposobni za velike zločine. Tu mnogo krivnje leži na političarima, koji na izazivanju mržnje prema drugima grade i čuvaju svoju snagu i pozicije.

Najveći problem su odnosi između Srbije i Hrvatske, koji jedino političkim utjecajem mogu doći do normalizacije, jer ovakvo stanje još uvijek se ne može smatrati normalnim. Pobjedom Vučića u Srbiji moglo bi doći do zatopljenja, jer, bez obzira što je on kao mlad bio član Šešeljevog četničkog pokreta i na tlu Hrvatske huškao hrvatske Srbe protiv susjeda Hrvata, on je danas prilično uljuđeni Europejac i član Evropske pučke stranke u kojoj je i HDZ na čelu s Andrejom Plenkovićem. Tu se, po mom mišljenju, u budućnosti mogu očekivati pozitivni pomaci. Evo, već dan nakon što je pobjedio na predsjedničkim izborima, Vučić se sastao s Plenkovićem u Mostaru, a nakon tog sastanka u četiri oka, sa svim predsjednicima vlada država Zapadnog Balkana sudjelovao na večeri u mostarskom restoranu znakovitog imena „Romansa“. Svi jedva čekamo da Balkanom zavlada politička romansa i da Balkan konačno ponovno zaživi u miru.

Prije nekoliko dana Balkan je zatalasala i Deklaracija o jeziku, koju je do sada potpisalo više od sedam hiljada ljudi koji smatraju da svi govorimo istim jezikom, ali u nekoliko varijanti. Nakon raspada Jugoslavije u svakoj republici su se javljali „stručnjaci“ koji su „naučno“ dokazivali da svi govorimo drugačijim jezicima, što je čista fašizacija nacije i države. Kao što su 1850. na poticaj Hrvata koji su u većini potpisali Bečki Dogovor o zajedničkom jeziku, tako je danas upravo iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koja je osnovana kao zadužbina đakovačkog biskupa Strossmayera, i to kao Jugoslavenska,  potekla ta ideja o različitosti jezika. Neki od akademika, koji sigurno neće ostati zabilježeni u povijesti, počeli su prevoditi riječi iz zajedničkog jezika i izmišljati nove izvedenice koje mogu služiti samo za sprdnju. Ti isti akademici pomogli su i Crnogorcima i njima izmislili nove riječi, pa čak i slova, tako da Crnogorci sada imaju meko š. Ne znam kako se piše, ali znam da se sada alat za sječu zove šjekira, a prešjednik je na čelu države od 600 hiljada stanovnika.

Deklaracija o jeziku, koja ponovno nakon skoro 200 godina pokreće ideju o jednom jeziku ima najviše smisla u BIH, jer se tamo govore tri „različita“ jezika, pa se onda u parlamentu službeni dokumenti prevode po tri puta – na hrvatski, srpski i bošnjački. Da bi mogli razumjeti službene dokumente, parlamentarcima na stolove dolaze prijevodi na „njihov“ jezik, a kada usmeno raspravljaju o njima – svi svakog razumiju i ne treba im nikakav prevodilac.

Tko je tu lud zna se! Oni koji su podržali one koji su izazvali međubratsku netrpeljivost i izazvali krvavi rat u kojem je išao brat na brata, a nakon „stoljeća sedmog“ toliko smo se izmješali da više ni nema čistih Hrvata, Srba, Bošnjaka, Makedonaca i Slovenaca.

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije P-portal portala.

Share