Banijac u Dalmaciji

Share

Dokle god su Banijci stigli tokom godina svog raseljavanja, bilo pred ratnim vihorom devedesetih ili u potrazi za boljim životom, važili su za poštene i vrijedne ljude. Jedna takva poštena i vrijedna obitelj je i ona Slobodana Repaka, pjesnika i društvenog aktivista. Nedavno smo se slučajno sreli u Zadru, a svog je zemljaka najmilije sresti tamo gdje mu se baš ne nadaš. Sa svojom obitelji, suprugom Nikolinom i djecom Timotejem i Anastasijom, Slobodan posljednje dvije i pol godine živi i radi u Zadru, dok im najstariji sin Saša živi u Karlovcu. U šetnji kroz zadarsku turističku vrevu, koja se uvelike razlikuje od spokoja u Dvoru, započinjemo razgovor o našem kraju, o Baniji… Slobodan priča o svom bezbrižnom djetinjstvu i istinskim vrijednostima koje je stekao od svojih roditelja i učitelja.

– Sve što sam naučio tada u djetinjstvu u Paukovcu, svojem rodnom selu, i kroz prvo školovanje u Donjem Javornju, ostalo je do danas u meni. Naučio sam da uvijek stavim čovjeka ispred onog materijalnog, koje nas guši u današnjim vremenima. Možda sam pomalo naivni zanesenjak, no u svakom čovjeku kojeg sam sreo gledam samo ono dobro – govori iskreno i pomalo pjesnički.

Životna sudbina Slobodana i njegovu obitelj vodila je od Dvora do Rume u Srbiji, gdje je bio jedan od pokretača Kulturno-umjetničkog društva Krajišnik, koje je okupljalo izbjegle ljude s krajiških prostora u cilju očuvanja kulturne baštine. Tada izlazi i prva njegova zbirka pjesama pod nazivom „Moji korijeni“. Osim kulturom, Slobodan se tada bavio i borilačkim vještinama. U Dvor se vratio 1998.

– Jedne sam noći, gotovo u trenu, odlučio napustiti sve što smo stekli u Srbiji i vratiti se kući na Baniju. Pridružio sam se svojim roditeljima i bratu koji su se vratili koji mjesec ranije. Taj period nije bio nimalo lak. Vratili smo se doslovce na zgarište. Vrlo brzo, velikim trudom, imanju smo vratili prijašnji izgled, uz nesebičnu pomoć sumještana i rodbine – kaže Slobodan, koji na sve gleda s pozitivne strane, tako i na godine kada je njegova obitelj živjela bez struje.

– Tada smo se više družili i međusobno obilazili, iako nas je bilo malo – dodaje.

Po povratku iz izbjeglištva vrlo se brzo uključio u zajednicu, a ponajviše u kulturni život Dvora. U dvorskom pododboru Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“ proveo je više od deset godina, a u dva navrata bio je izabran za predsjednika. Organizirao je više manifestacija: književne večeri, likovne kolonije, druženja, putovanja…

– U Dvor smo doveli mnoga društva, poput hora Jedinstvo, etno-grupe Trag, hora Sv. Platon Banjalučki itd. Nastupali smo u Domu sindikata u Beogradu i u Ljubljani. Radili smo prikaze naših običaja: banijsko prelo, đurđevdanski uranak, svadbeni običaji Banije. Okušao sam se i u režiji pa smo napravili predstave „Povratak“, „Sjećanja“, „Banija u Europi“ – priča.

– No kako postoji tzv. zamor materijala, tako se valjda desio i zamor u mojoj volji, te sam s radošću prepustio mlađima da nastave tamo gdje sam stao. Pred odlazak u Zadar proveo sam deset mjeseci u Njemačkoj, a po povratku napisao monodramu „Majstorčine“ – kaže.

U suradnji s izdavačkom kućom Eseg i uz pomoć supruge Nikoline te Biserke Cvjetojević iz Dvora Slobodan je objavio pet samostalnih zbirki pjesama: „Nevidljiva tišina“, „Nemirna rijeka“, „Smijeh“, „Vremenski putnik“ i „Ostavite meni moje ništa“, čija je istoimena pjesma nastala u vrijeme kada se pokušavalo nametnuti mišljenje da je odlagalište nuklearnog otpada potrebno Dvoru za njegovu dobrobit i razvoj.

Obitelj je Slobodanu na prvom mjestu pa se, kako kaže, u Zadru našao sasvim slučajno, nakon kratkog vremena provedenog u Njemačkoj. Prevladali su želja za opstankom u zemlji u kojoj je rođen i blizina zavičaja. U Zadru radi kao taksist i neizmjerno je zahvalan svima koji su mu ukazali povjerenje i primili ga da radi bez ikakvog iskustva u tom poslu. Naravno, i u Zadru je uključen u kulturna zbivanja, član je udruge „Riječ iznad svega“, sudjelovao je na Kvart Artu, a sprema se i za sudjelovanje na Milenijskom stihu.

– Za sada sam ovdje gdje mi razum kaže da trebam biti i pišem neko novo poglavlje u životu. No svoj zeleni raj, svoju Baniju, redovito obilazim, pomažem majci i supruginim roditeljima. Nastojim održavati imanje, a svi dragi ljudi koji mi u tome pomažu u mom su srcu veliki kao planina. Trenutačno hranim dušu čarima Mediterana, dalmatinskim kršem, a srcem sam uz rijeku Unu. Naravno, ostavio sam konop za sobom, koji će mi pokazati put kući onda kada dođe vrijeme – kaže na kraju Slobodan Repak.

Share