“Ne možemo razumjeti fašizam, ali možemo i moramo razumjeti iz čega potječe, i moramo biti na oprezu… Jer, što se dogodilo, može se ponoviti… Iz ovog razloga, svačija je dužnost prisjetiti se onoga što se dogodilo.”

Ovo je poznati citat iz knjige “Zar je to čovjek” Prima Levija, poznatog talijanskog pisca židovskog podrijetla koji je preživio Auschwitz. Ovog naputka pridržavaju se samo neke zemlje kao što je na primjer Njemačka. Tako je i navedeni citat urezan u zid u muzeju Holokausta u centru Berlina kojeg posjećuju tisuće i tisuće njemačkih školaraca. Kultura sjećanja, barem kada je o holokaustu riječ, u Njemačkoj se shvaća jako ozbiljno. Osim što postoje mnogi muzejsko-memorijalni kompleksi i spomen područja, strahovito puno pažnje pridaje se obrazovanju mladih, pa se tako mali Nijemci s pojmom holokaust susreću već s navršenih devet godina. Stranac koji dođe u neki njemački grad može primjetiti da se tamo ne žele zataškati zločini počinjeni u ime vlastite nacije i povijest domaćeg fašizma doslovce dok hoda ulicom. Od 16. prosinca 1992. (pedesete godišnjice dekreta šefa SS-a, Heinricha Himmlera, kojim naređuje deportacije Židova i Roma) traje realizacija projekta umjetnika Guntera Demniga zvana “Stolperstein”, ili na hrvatskom “Kamen spoticanja”. On uključuje postavljanje minijaturnih bakrenih spomen ploča u tlo ispred ulaza u kuću u kojoj je živjela neka žrtva holokausta. Od 1992. godine do danas, postavljeno ih je oko 50 tisuća. Niti jedan civilizirani građanin te zemlje neće dvojiti kad se pita koja je uopće svrha svega toga, jer u Njemačkoj se nacizam smatra nečime što ne bi bilo pametno iznova proživljavati.

U Hrvatskoj, koja je za razliku od Njemačke u posljednjih sedamdeset godina prošla dva rata, gotovo da ne postoji stvar na koju se obraća manje pažnje od kulture sjećanja. Umjesto nekih sličnih intervencija kojima bi se pijetet žrtvama trajno ugradio u naše javne površine, ona spomen obilježja koja imamo – od kojih je najveći broj posvećen stupu demokratskog društva, antifašizmu i antifašističkoj borbi – redovito bivaju oštećena ili totalno uništena. Baš negdje u vrijeme kad je u Njemačkoj u režiji Guntera Demniga prvi Stolperstein položen u tlo, u Hrvatskoj su u režiji HDZ-a i HV-a prvi partizanski spomenici počeli letjeti u nebo. Detonacija za detonacijom, rušilačka intervencija za intervencijom i nestali su ili još nestaju Bakićeva “Pobjeda naroda Slavonije” i “Petrova gora”, Bombardellijev spomenik prvom splitskom partizanskom odredu “Stjepan Filipović” i još otprilike 3000 drugih.

Jedan od recentnih primjera je lomljenje spomen ploče Anti Bakotiću u Sinju. Riječ je o čovjeku koji je poveo očajnički proboj zadnjih logoraša iz Jasenovca, upravo na današnji dan prije 70 godina. O samome događaju govorila je povjesničarka Nataša Mataušić prije dvije godine. Nakon savezničkih bombardiranja logora u ožujku i travnju 1945. u kojima su uništeni mnogi objekti unutar logora, Vjekoslav Maks Luburić naredio je da se eliminiraju svi zatočenici, a logor i mjesto Jasenovac do temelja sruši i spali kako bi se prikrili svi tragovi zločina. Od preostalih zatočenika jasenovačkog logora formiraju se radne grupe koje rade na iskopavanju i spaljivanju leševa ranije ubijenih zatočenika na Gradini i ispred bolničke barake u Logoru III. Ciglana.

Posljednja grupa žena likvidirana je u predvečerje 21. travnja. Iste večeri iz zapovjedništva logora naređen je nastup i preseljenje svih preostalih muškaraca u zgradu postolarske radionice. Na putu prema tom posljednjem prebivalištu, muški zatočenici susreli su se s kolonom žena koje su vođene na likvidaciju. “Jednog trenutka kolone su se zaustavile kao da će poletjeti jedna drugoj u zagrljaj, ali to je trajalo samo jedan trenutak, trenutak u kojem ustaše nisu mogle ni vikati, niti bilo što učiniti da prekinu taj svečani, uzvišeni trenutak oproštaja između muškaraca i žena koji se nisu gotovo ni poznavali, ali koji su bili ujedinjeni istom sudbinom, trenutak oproštaja pred neminovnom smrću koja ih je očekivala”, zapisao je u svojim sjećanjima Čedomil Huber.

U noći 21. na 22. travnja 1945. godine, natiskani u mračnoj zgradi postolarske radionice, posljednji muški zatočenici mogli su birati između izvjesne i skore smrti i neizvjesnog pokušaja proboja. Ustaška straža ispred vrata, brisani prostor do logorske žice i stražara s mitraljescem do logorskih vrata, bio je put prema životu dijela zatočenika i istovremena potvrda njihovog ljudskog dostojanstva u odabiru vlastite sudbine. Prema brojnom stanju, te je večeri bilo 1 073 zatočenika.

Nakon što su u večernjim satima izdvojeni i odvedeni svi grupnici, panika i strah među zatočenicima bivali su sve veći. Tijekom noći, nekoliko zatočenika se objesilo. I dok su logorom odjekivale eksplozije, nekoliko desetaka zatočenika među kojima Ante Bakotić, Čedomil Huber, Dragutin Škrgatić, Pavao Kulaš i dr. Krstić dogovorili su se o pokušaju proboja iz logora. Usvojili su plan prema kojem bi se na svaki od četiri izlaza postavile desetine najodlučnijih ljudi, koje će istovremeno provaliti na sva vrata i bježati prema izlazu iz logora. Dogovoreni su sastavi desetina i koja će desetina napasti koja vrata.

U kišovito nedjeljno jutro 22. travnja 1945. godine istočna vrata logora uz cestu prema Košutarici bila su nemarno pritvorena, a ustaške straže povukle su se u bunkere i izvidnice na logorskom zidu. Oko 10 sati ujutro na povik Ante Bakotića: “Naprijed drugovi”, desetine su provalile vrata. Oko 600 zatočenika pojurilo je prema 150 metara udaljenim logorskim vratima. Mitraljeska vatra s logorskog zida svakim je trenom smanjivala broj onih koji su trčali prema slobodi. Mile Ristić, uhapšen kao partizan na Kozari, golim je rukama zadavio jednog od stražara, oduzeo mu mitraljez i otvorio vatru po ustašama, štiteći ostale zatočenike. U metežu bijega Edo Šajer presjekao je telefonsku žicu i time spriječio dolazak ustaškog pojačanja.

Od njih 600, proboj su preživjela 92 zatočenika. Svi ostali kao i Bakotić našli su smrt na putu od logorske zgrade do logorskih vrata, na cesti, u hladnoj nabujaloj rijeci Savi, na livadama oko logora i prilazima šumi kod Košutarice. Iscrpljeni od teškog rada, neishranjeni i umorni od iščekivanja predstojeće smrti, bili su lak plijen ustaškim strojnicama. Oko 470 bolesnih, starih i nemoćnih zatočenika nije sudjelovalo u proboju. No, niti jedan nije preživio da svjedoči o njihovoj sudbini. Osim Bakotića u organizaciji proboja logoraša sudjelovali su i Dragutin Škrgatić, Mile Ristić, Edo Šajer, Čedomir Huber i drugi. Danas su živa još samo trojica preživjelih učesnika proboja: Ješua Abinum, Bazil Zukolo i Ilija Ivanović.

Najveći koncentracijski logor u čitavoj povijesti ovih prostora, mjesto stradanja oko 100 tisuća nevinih staraca, muškaraca, žena i velikog broja djece. Ustanovljeno je da je na tom komadićku zemlje uz lijevu obalu Save ubijeno više od 20 tisuća djece (do sada ih je poimenično popisano 20 101) što je više od ukupnog broja civilnih i vojnih žrtava rata u Hrvatskoj od 1991.-1995. godine. Optužnica za većinu žrtava (osim antifašista) glasila je da njihovo postojanje nije u skladu s ustaškim rasnim zakonima uvedenim ukazom Glavnog ustaškog stana također na današnji dan 1941., samo 12 dana nakon stvaranja Hitlerovske tvorevine poznatije pod nazivom Nezavisna Država Hrvatska. Dana 30. travnja 1941. proglašeni su rasistički zakoni, preneseni iz nacističkih Nirnberških zakona iz 1935. godine: Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o državljanstvu i Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda. “Arijsku krv” hrvatskog naroda ustaše su branile klanjem koje je trebalo dovesti do totalnog uništenja srpskog, židovskog i romskog naroda u NDH. O progonima drugih marginaliziranih skupina kao što su homoseksualci i prostitutke nije bilo ozbiljnijih studija. U slučaju Roma to im je do kraja rata gotovo i uspjelo, pa su tako od oko 15 000 Roma koji su živjeli u Hrvatskoj u to vrijeme, gotovo svi pobijeni u logoru Krapje, dijelu jasenovačkog logorskog kompleksa. Genocid nad Romima, kao i sve loše počinjeno od strane Hrvata u ime Hrvatske danas se zataškava. Ako želite vidjeti spomen na stradale nevine Cigane, morate otići – u Berlin. Njemci su odradili posao umjesto nas, pa se u memorijalu ubijenim Ciganima u koncentracijskim logorima diljem Europe nalaze imena dvadesetak najvećih logora u koje su ih internirali, urezana u tlu. Samo dva logora sa liste nisu bila utemeljena od strane Njemaca.

Od kada su počeli uspostavljati logor u srpnju 1941. pa sve do 22. travnja 1945. godine, ustaše su u Jasenovcu pobili oko 100 tisuća ljudi. Točan broj radi velikog vremenskog odmaka i činjenice da je mnoge žrtve odnijela Sava, te da u SFRJ nisu bila provedena istraživanja, vjerojatno nikada nećemo znati. Herojstvo Bakotića i drugova kao i cijeli Jasenovac, počeli su biti marginalizirani nedugo nakon trenutka kad su provalili kroz istočnu kapiju logora praćeni rafalima iz stražarskih mitraljeza. U Jugoslaviji se smatralo da bi otvoranje te teme moglo narušiti sklad između naroda i narodnosti, stoga je njeno otvaranje bilo zabranjeno, kao i istraživanje zločina počinjenih od strane komunista. Taj krivi potez značio je da će se Jasenovcem baviti uglavnom kvazi povjesničari i šovinisti kao npr. umirovljeni general JNA Franjo Tuđman, koji u svom djelu neprevodiva naslova “Bespuća povijesne zbiljnosti” osim što po prvi put ocrtava svoju ideju humanog preseljenja (čitaj: etničkog čišćenja) koju će u suradnji s još nekim jugoslavenskim političarima kasnije i ostvariti, piše i o Jasenovcu. Tako bez ikakvog istraživanja dolazi do zaključka kako je u logorima NDH pobijeno ukupno oko 20 tisuća ljudi. Također traži potvrdu svojih antisemitskih stavova u plasiranju teze kako su se u Jasenovcu pojedini Židovi ponašali gore od ustaša. Pod pojedinim Židovima Tuđman misli na zatvorenike kojima je od strane uprave logora data dozvola za očuvanje reda i discipline. Neki logornici u Jasenovcu zaista su se isticali u grubostima prema ostalim logorašima, ali zaboravlja se da u koncentracijskom logoru ne vladaju isti zakoni kao i vani. Konkretni primjer logornika koji teroriziraju ostale logoraše ne govori ništa (posebice ne o židovskom narodu) zato jer je izbor za njih bio ili prihvatiti titulu logornika i provoditi ustašku politiku u logoru i time pokušati spasiti vlastiti život ili sigurna smrt. Filmski klasik “Sofijin izbor” odlično prikazuje svu izopačenost metoda psihološkog mučenja koje su se primjenjivale nad logorašima i stoga se neke njihove postupke ne može promatrati zanemarujući okolnosti. Tuđmanove konstrukcije razbio je Viktor Ivančić u svom djelu ” Točka na U” koje se bavi hrvatskim revizionističkim tendencijama: “Radi se prije svega o svjedočenjima Ante Cilige i Vojislava Prnjatovića o Jasenovcu koje Tuđman prenosi bez ikakva kritičkog odmaka (uz napomenu da su to i jedina svjedočenja preživjelih jasenovačkih logoraša koje on citira u knjizi), gdje ovi tvrde kako su Židovi „činili unutrašnju vlast u logoru“ (Prnjatović), te su se „često ponašali gore od samih ustaša“ (Ciliga).

Između ostaloga, Vojislav Prnjatović je kroz Tuđmanovo kapitalno djelo poručio sljedeće: „Židov ostaje Židov, pa i u logoru Jasenovac. Oni su u logoru zadržali sve svoje mane no s tim da su one sada vidnije. Sebičnost, lukavstvo, nesolidarnost, tvrdičluk, podmuklost i konfidentstvo su njihove glavne odlike“ (str. 318). Autor „Bespuća“ na to je imao potrebu dodati kako je izvještaj dotičnoga „sadržavao prilično vjernu sliku“ o „zbiljnosti“ u jasenovačkom logoru smrti. Čak ni to što je znao da je Prnjatović svoje svjedočenje, odmah po puštanju iz Jasenovca u ožujku 1942., dao komesarijatu za izbjeglice Nedićeve vlade u Beogradu, koja je u to doba u Srbiji nesmiljeno progonila Židove, Tuđmanu nije smetalo da ocjenu kako „Židov ostaje Židov, pa i u logoru Jasenovac“ predstavi kao „prilično vjernu sliku“. S druge strane mnogi srpski povjesničari služili su se istim mehanizmima ali u drugu svrhu: uvećavanja broja žrtava. To se može primjetiti na drugoj strani Save (danas Republika Srpska) u spomen-području Donja Gradina.

Nakon raspada SFRJ, tema Jasenovca u Hrvatskoj se otvorila i na nju je pohitala vojska ljudi s namjerom da ju izokrenu. Još se sjećamo Glasa koncila koji je nedavno iznio tezu da se u Jasenovcu umiralo prirodnom smrću, te da je tamo bilo nekakvo lječilište tifusara, dok im o ulozi katoličke crkve u NDH ne pada na pamet progovoriti. Najkonkretniji pokušaj čija bi realizacija značila trajno i neizbrisivo oskvrnuće uspomene na sve žrtve Holokausta bila je Tuđmanova ideja da se u kosturnicu pod Kamenim cvijetom prebace kosti ubijenih ustaša i domobrana u ime svehrvatskog jedinstva i “pomirbe unuka ustaša i partizana” koja za cilj prvenstveno ima relativizaciju fašističkih zločina i onemogućavanje rada na suočavanju s prošlošću.

Danas dakle priča o Jasenovcu doživljava sudbinu goru od one marginalizacije u SFRJ – osim kada o njoj u javnosti ne lažu, totalno je šikaniraju. Hrvatski školski sustav ne prati primjer njemačkog, ne postoje ekskurzije na mjesta stradanja iz Drugog svjetskog rata i zato riječi Prima Levija “što se dogodilo jednom, može se i ponoviti” u Hrvatskoj zvuče veoma zlokobno. Zato se, ne samo danas, trebamo sjetiti Ante Bakotića koji je pravi primjer borbe za slobodu i ljudski život. Nekada se čini da su ga u onim aprilskim danima 1945. godine vodili stihovi Jure Kaštelana iz pjesme “Lanci na rukama” koje Ante nije nikada mogao pročitati, ali ih je zato živio.

Izvor: Mreža antifašistkinja Zagreba, autor: Bartol Čović