Bastion nedodirljivosti

Share

Malo tko se ne bi složio s konstatacijom da je hrvatsko pravosuđe, jedna od tri ključne poluge vlasti, ujedno jedan od najvećih problema hrvatskog društva. Iako velika većina ljudi o pravosuđu, mehanizmima njegovog djelovanja i osnovnim postulatima zna malo ili ništa, percepcija izgrađena na mnogobrojnim javno eksponiranim slučajevima odgovara stvarnom stanju u tom, i za ekonomski razvoj društva presudnom sektoru.

Čitava dva desetljeća hrvatsko pravosuđe razvija se u zatrovanom sustavu, obilježenom korupcijom i neznanjem, a ponekad i čistim kriminalom koji se ne da zakamuflirati ni u kakve eufemizme. Sustav koji je nekada davno funkcionirao vrlo dobro, srušen je u vihoru rata, čistkama nepodobnih, brojanjem krvnih zrnaca i od tada nije ponovno stao na noge. Nije ni mogao jer oni koji su ga srušili i danas vode glavnu riječ, osiguravajući kontinuitet lošeg rada.

Iako u pravosuđu, kao i u svim ostalim sustavima, velik broj ljudi svoj posao obavlja časno, pošteno, stručno i odgovorno, manji dio ga kompromitira u tolikoj mjeri da sve što je učinjeno dobro postaje nedovoljno u odnosu na promašaje. Poslovična neovisnost sudstva i praktična zabrana komentiranja i kritiziranja rada sudova stvorila je od pravosuđa bastion nedodirljivosti, političke moći i utjecaja na sve sfere društva. Nepostojanje bilo kakve vanjske kontrole građana izgradilo je kod mnogih sudaca i predsjednika sudova osjećaj nedodirljivosti. Mnogi od njih razvili su savršene odnose s moćnim političkim strukturama i na taj način stvorili „ekosustav“ u kojem su zaštićeni sa svih strana.

Civilno društvo pokazalo se potpuno nedoraslim manipulacijama u režiji politike i pravosudnih krugova, iako godinama svjedočimo skandaloznim epilozima najvećih kriminalnih afera. Pravosudni sustav svojim je kompliciranim procedurama i sporošću doveo do općeg nepovjerenja u mogućnost ostvarivanja pravde u Hrvatskoj.

Utjecaj pravosuđa na ekonomski razvoj u razdoblju ekonomske krize i nelikvidnosti pokazao se presudnim za mnoga domaća poduzeća koja su kroz predstečajni i stečajni postupak tražila izlaz iz sigurne propasti. I na tom području problemi pravosuđa isplivali su na površinu prije nego što su postupci i započeli. Zahvaljujući poroznim zakonima punim rupa, suci su postali faraoni, podobni su opstali i otpisali milijunska potraživanja svojim vjerovnicama, dok su oni neumreženi završili gašenjem i rasprodajom imovine. Na taj način, formalno neovisno pravosuđe postalo je produžena ruka politike, rušeći sve pred sobom. Sporadična uhićenja sudaca uhvaćenih u kriminalu samo su kap u moru – problem je u sustavu koji je njegovan i u kojem se kadroviralo godinama.

Kriteriji za imenovanje sudaca ne poštuju se. U pravilu, imenuju se oni koji zadovoljavaju kriterije koji nemaju veze sa stručnošću i rezultatima postignutima u obavljanju sudačkog posla. Političari bi reformirali pravosuđe samo kada su u oporbi, dolaskom na vlast nestaje svaka rasprava o ozbiljnom obračunu s deformacijama u sustavu. Takvo stanje nije slučajno, nego proizlazi iz sveopće povezanosti i međuovisnosti struktura na svim razinama, a pravosuđe kao element provedbe svima služi kao savršen alat za ostvarivanje ciljeva.

Ovakvo disfunkcionalno sudstvo vitalni je interes sustava. Sustav si ne može priuštiti neovisno pravosuđe, povući poteze koji bi ga učinili efikasnijim, a pravdu dostižnom još za života. Jer u Hrvatskoj, očito, nema dovoljno mjesta za obje interesne skupine, za građane i za sustav. Netko tu mora izvući deblji kraj, a svi znamo i osjećamo tko ga već četvrt stoljeća izvlači. Od ovršnog kamatarenja najugroženijih, preko kupovine zakona u parlamentu i raznih leksova koji nemaju veze s Ustavom, do pravosudne farse u slučaju Horvatinčić. Sudske presude su često intelektualno insuficijentne i ruganje zdravom razumu, čak se više u njima ne trude prikriti što i kako rade, ali narod je na sve to prešutno pristao svih ovih godina. Zašto bi sada sustav nešto mijenjao, kada za njega sve tako dobro funkcionira?!

Ali mijenjati se mora, kako bi ova država imala smisla. Država koja ne može osigurati elementarnu pravdu i poštivanje zakona besmislena je za svoje građane, pa je bolje da je i nema. Borba za promjene bit će duga i iscrpljujuća jer se ne vodi protiv ljudi s imenom i prezimenom ni primarno protiv pojedinih političkih stranaka, nego protiv sustava kojemu je cilj da sve ostane isto čak i onda kada se sve mijenja. Hoćemo li shvatiti da je vrijeme da se priključimo razvijenom svijetu i da počnemo poštivati pravila igre, ostaje za vidjeti. Građani će znati vrednovati svaki scenarij – ostankom u Hrvatskoj ili odlaskom u one zemlje gdje pravo i pravda nisu dva potpuno odvojena pojma.

Share