Bez brige o ekologiji i svemu stvorenom nema ni bratstva

Share

Nešto bih vam kazao, u nešto dužem obliku nego inače, o drugoj enciklici pape Franje, potpisane 24. maja (Svetkovina Duha Svetoga), a promovirane 18. juna 2015., enciklici koja u središte postavlja pitanje: kakav svijet želimo predati onima koji će doći poslije nas? Enciklika je dobila naziv po zazivu sv. Franje: Hvaljen budi, Gospodine moj (Laudato si’, mi’ Signore), koji u Pjesmi stvorova podsjeća na činjenicu da je zemlja naš zajednički dom i da je poput sestre s kojom dijelimo postojanje i poput majke koja nas prima u svoje naručje.

Papa poziva sve da osluhnemo zlostavljanje i pljačkanje zemlje te na ekološko preobraćenje. On, doduše, priznaje da se osjeća sve veća svijest i osjetljivost za okoliš, ali istodobno raste i zabrinutost za ono što se događa našem Planetu te svima šalje jasnu poruku da je čovječanstvo još uvijek sposobno za zajedničku suradnju pri izgradnji zajedničkog doma, jer još nije sve izgubljeno.

Kažem druga enciklika, jer je 2013. u prvoj godini Franjina pontifikata objavljena enciklika Lumen fidei (Svjetlo vjere), premda je to bila enciklika mahom napisana za trajanja posljednje godine pontifikata Benedikta XVI., ali Laudato si je prva enciklika koju je u cjelosti sastavio papa Franjo.

Vjeruje se kako se zaključci sa Summita o održivom razvoju, koji se održao 25. juna 2015. godine, prihvaćeni od država članica UN, a tvore Program održivog razvoja do 2030. godine, u bitnome oslanjaju na ovu encikliku. Ovaj Program sadrži 17 Ciljeva održivog razvoja, a sastavljen je sa ciljem iskorjenjivanja siromaštva, borbe protiv neravnopravnosti i nepravde i rješavanja pitanja klimatskih promjena do 2030. godine. Ne može se stručno govoriti o agendi 2030 a da se ne govori o enciklici Laudato si.

 

Pjesma stvorenja

Laudato si („Hvaljen budi“) – tako počinje Il Cantico delle Creature ili Pjesma stvorenja, kako se najčešće prevodi pjesma Franje Asiškog. Pjesmu je Franjo ispjevao u doba najveće krize, dvije godine prije smrti. Još od povratka s Istoka patio je od sve jače upale očiju koja ga je, uz posvemašnju iscrpljenost organizma, posve shrvala. Klara ga je smjestila u zamračenu sobicu pored crkvice sv. Damjana.

Pedesetak dana Franjo je ostao tu ležati, ne podnoseći ni najmanji zračak sunca danju, ni najmanji odsjaj vatre noću. Oči su ga strašno boljele te nije mogao spavati, a na miru ga nisu ostavljali ni miševi trčeći mu preko tijela. Tjelesnim patnjama pridruživale su se brige: u svjetlu Božjega poziva što ga je doživio upravo ovdje u crkvici sv. Damjana – „Franjo, idi i popravi moju ruševnu kuću!“ – sve što je bio poduzeo sada mu se činilo kao neuspjeh. Doduše, mnogo braće mu se pridružilo, ali sve može od danas do sutra biti dovedeno u pitanje.

Među braću se uvukla želja za moći te su među sobom raspravljali o granicama askeze i o svojim funkcijama u zajednici. Nije li to posvemašnja negacija jednostavnoga siromaštva što ga je Franjo žudio? Prikovan uza tlo, napola slijep, posve iscrpljen, što još može učiniti? Tonuti u tišinu. Moliti i čekati u noći.

Obeshrabren, gotovo očajan, jedne noći Franjo ponovno začu nutarnji glas: „Franjo, raduj se kao da si već u mojemu Kraljevstvu!“

U tom trenu vrlo blaga svjetlost obuze mu dušu. I u tom svjetlu odjednom sve vidje novim očima: sav svijet mu se učini dotaknut slavom Božjom. zPošto se Franjo svega – radi Boga – odrekao, sve je na nov način – u Bogu – našao“ – kaže fra Bonaventura Duda.

Iz Franjina bića izvije se hvala koja imaše toplinu sunca, sjaj zvijezda, krila vjetra, mrmor vode, ustrajnost plamena i poniznost zemlje. Radovati se u noći također znači popravljati kuću Božju. Franjo pozva svoju subraću, sjedne i poče pjevati: […] Laudato si, mi Signore cum tucte le Tue creature…

Pjesma stvorenja hvalidbeni je zanos okrenut Stvoritelju, a svoj izraz nalazi u bratskom zajedništvu sa svim stvorenjima.

Dok Franjo pjeva o stvorenjima, priziva kozmičku stvarnost u kojoj se ljudska duša i materijalno stvorenje susreću i uspostavljaju skladan odnos. Svakodnevne riječi iz međuljudskih odnosa: brat, sestra, majka, pridružene kozmičkim stvorenjima slave susret, izražavaju trajno pomirenje u kojem se čovjek i svijet ujedinjuju u primarnom jedinstvu svega stvorenoga.

Ulazak u to zajedništvo ujedno je i otvaranje čovjeka svom cjelovitom, potpunom biću koje sadrži i Zemlju i Nebo. Stvorenja su simbolička očitovanja čovjekova odnosa s vlastitom intimom i najdubljom žudnjom, mjesto gdje se susreće sa životom.

Ne možemo se doista, dubinski bratimiti s kozmičkim elementima a da se ne pomirimo i sa svime što ti elementi simboliziraju, tj. s vlastitom „intimnom arheologijom“. Franjin hvalidbeni psalam Pjesma stvorenja ne aludira na liturgijske simbole, nego stvara osobne. On je osobna Franjina liturgija, obred prihvaćanja smrti i otvaranja energijama kozmosa te izraz ushićene radosti zbog Božje svetosti.

Ekološka kršćanska teologija

Kršćanska doktrina ima jedan temeljni nedostatak: ona vrijedi isključivo za ljudska bića; štoviše, gotovo da svoju apsolutnu brigu za čovjeka temelji na relativnoj nebrizi za sva ostala stvorenja. Ona je, na neki način, pokidala ontološku vezu ljudi i životinja, što u krajnjoj izvedenici, kada se takva struktura mišljenja prevede na konkretne situacije, dopušta okrutnost prema ne-ljudskim bićima i prema Zemlji.

Još sredinom XIX. stoljeća papa Pio IX. odbio je dopustiti da se u Rimu ustanovi Društvo za sprečavanje okrutnosti prema životinjama stoga što bi takvo što podrazumijevalo da ljudska bića posjeduju dužnosti prema životinjama. Nikakve značajne modifikacije u polazištu Rimokatoličke crkve nije bilo sve do danas.

Tek je 1988. jedna službena izjava naznačila da ekološki pokret počinje utjecati na katolička učenja. U svojoj enciklici Solicitudo Rei Socialis papa Ivan Pavao II. naglasio je da „moralni značaj ljudskog razvoja ne može zaobići ni poštivanje stvorenja koja čine vidljivu prirodu, tj. kozmos” i dodao: „Nemoguće je da se po miloj volji i prema vlastitim ekonomskim zahtjevima koristimo različitim stvorenjima, živima ili neživima – a da to ne ostane nekažnjeno. Naprotiv, potrebno je voditi računa o naravi svakoga bića o njegovoj uzajamnoj povezanosti u uređenom sustavu kao što je kozmos”.

Suosjećanje, koje bi trebalo biti temeljnom pokretačkom snagom kršćanstva, vrlo rijetko je u povijesti kršćanstva bilo jasno izraženo u odnosu na ne-ljudska bića. Međutim, ako će se kršćani i dalje zanimati za pitanja otkupljenja i spasenja, slijedi neizbježnost novoga kršćanskog stava: Nije čovjek stvorio životinje. One su sastavni dio stvorenja kao i mi. Osjećaju i trpe kao i mi. Svijest o kozmičkoj solidarnosti nalaže nam poštivanje sve prirode.

Međutim, čak i kad neki katolički etičari naglašavaju potrebu samilosnog ponašanja prema životinjama, nikada dužnost da budemo blagi prema njima ne stavljaju na istu razinu s dužnošću da budemo blagi jedni prema drugima.

Jedan od razloga je i strah da bi takav stav mogao odvesti u nekršćansko razmišljanje ili u pretjerivanje u drugom smjeru: ima mnogo Schopenhauerovih oponašatelja koji vole svog psa, a mrze svoje dijete.

Tek kad je problem narušavanja ekološke ravnoteže postao gorućim problemom koji uključuje i pitanje opstanka ljudske vrste, tek tada se pojačalo zanimanje kršćanskih teologa za dobrobit životne zajednice na Zemlji. Međutim, u većini teoloških rasprava orijentiranih prema ekološkim pitanjima govori se u posljednjih trideset godina o odnosu kršćanstva i ekologije, ali tek u nekoliko izravno o odnosu kršćanstva i ne-ljudskih bića.

Prve važnije promjene u teološkoj misli dogodile su se između 1965. i 1975. godine, kad je ekumensko Svjetsko vijeće Crkava ekologiju stavilo u središte svoje pozornosti.

Međutim, premda se ekološka kršćanska teologija bavi ključnim temama ekologije i njezina odnosa s etikom i duhovnošću, kreće se, uglavnom, još uvijek unutar općeprihvaćena stava o nadmoći ljudskog bića nad drugima i zanima se za druga bića samo ako ona pridonose dobrobiti ljudskog bića, odnosno kada je riječi o ekološkoj katastrofi koja prijeti svijetu.

Briga za ne-ljudska bića briga je koja se tiče i našega odnosa prema Bogu koji sâm, kako svjedoče biblijski tekstovi i iskustva mističara, neprestano izražava brigu za sva bića.

Teocentrična etika tvrdi da svaki život, i ljudski i ne-ljudski, ima vrijednost po sebi i za Boga koji je, u kršćanskoj duhovnosti, temelj i čuvar svih vrijednosti.

Naš stav prema životinjama ovisi o našem metafizičkom, teološkom i filozofskom shvaćanju života. Kršćani, stoga, prema Birchu, imaju jasno određenu odgovornost da razvojno i promotivno djeluju prema ne-antropocentričnim etičkim načelima. Kada Isus kaže da „promatramo ljiljane u polju”, ne kaže da ih jednostavno pogledamo, nego promatramo. Takvo promatranje uključuje nesebičan odnos poštovanja prema integritetu ljiljana. Ugroziti ga znači – učiniti zlo.

Jedna od ključnih tema koja bi morala biti uključena u preispitivanje teoloških stavova o prirodi i ne-ljudskim bićima, svakako je i priznavanje činjenice da su i Crkve, svojim inzistiranjem na ljudskoj nadmoći, a udaljavanjem od temeljnoga načela Isusova učenja, te svojom šutnjom pred užasima koje je čovjek činio u ime te nadmoći, pridonijele trenutačnoj krizi, tj. ugrožavanju ekološke ravnoteže i nepoštivanju drugih bića u prirodi.

Teologija se, hoće li ostati vjerna biblijskoj tradiciji prema kojoj svemir nije stvoren samo za ljudska bića, mora osloboditi antropocentričnoga pogleda na svijet i usmjeriti biocentričnoj etici. Zatim je važno i preispitivanje shvaćanja pojma „zaštite nečijih prava”. Valja ga iz „ljudskih prava” koja se tiču isključivo odnosa među ljudima, premjestiti u područje ispravno uspostavljenih odnosa ljudskih aktivnosti i ostatka svijeta.

I ne samo u teoriji, nego i u praksi.

Egalitaristička etika jednoga Alberta Schweitzera i sličnih poštovatelja svih oblika života kao ravnopravnih nije dovoljna kao praktičan vodič. Proces preispitivanja temeljnih teorija ekonomskog svijeta, tako da ono ima implikacija na ekonomske institucije, još nije zapravo započelo. Etički zadatak stavljen pred današnjeg čovjeka jest osloboditi sva bića od svih oblika ugnjetavanja, a to će prouzročiti radikalne promjene u našem ponašanju prema prirodi.

Laudato si naslov je nove enciklike pape Franje objavljene u lipnju 2015. Već samim naslovom, dakako, aludira na duhovnost Franje Asiškog. A preletimo li 190 stranica dugačak Papin dokument, zapazit ćemo da u njemu on premošćuje višestoljetnu manjkavost katoličke teologije kada je riječi o teologiji stvorenja.

Pošto je naveo bitna mjesta ekoteologije fragmentarno prisutne kod njegovih prethodnika, posebice pape Ivana Pavla II. i Benedikta XVI, papa Franjo razvija svoju refleksiju nadahnutu duhovnošću Franje Asiškoga s obzirom na današnja goruća ekološka pitanja. I polazi od otajstva kozmosa te zajedništva svih bića u njemu.

Valja nam pomno i opetovano čitati.

O papinoj socijalnoj politici

Socijalna nepravda i pravda našle su se visoko u agendi pape Franje i zato što su bile visoko u rezonima kardinala kada su ga birali za papu.

Osnovavši Dikasterij za služenje integralnome ljudskom razvitku, papa Franjo je socijalno djelovanje Katoličke crkve i formalno, na organizacijskoj razini, podignuo i izjednačio kako s teologijom (o kojoj se stara Kongregacija za nauk vjere), tako i s kadrovskom i organizacijskom politikom (kojom se bave kongregacije za biskupe, evangelizaciju, kler, odnosno redovništvo) itd.

U novi Dikasterij, koji počinje djelovati baš na crkveni Svjetski dan mira, tj. Novu 2017. godinu, udrobljena su četiri sadašnja papinska vijeća: Iustitia et pax, Cor unum, za pastoral migranata, te za pastoral zdravstva. U nadležnost Dikasterija potpada i Međunarodni Caritas.

Bavit će se, dakle, kako je Papa napisao u Apostolskom pismu motu proprio„Humanam progressionem” kojim ga je osnovao, „pitanjima koja se tiču migracija, potrebitih, bolesnih i isključenih, marginaliziranima, žrtvama oružanih sukoba i prirodnih katastrofa, zatvorenicima, nezaposlenima, žrtvama bilo kakvog oblika ropstva odnosno torture, te drugim osobama kojima je dignitet ugrožen”.

Bavit će se i ljudskim pravima, osobito onima koja se odnose na rad, uključujući i rad maloljetnih, na trgovinu ljudskim bićima, na smrtnu kaznu i na razoružanje.

Kao što se vidi – Dikasterij za služenje integralnome ljudskom razvitku bavit će se upravo onim pitanjima koja je papa Bergoglio istaknuo u svome dosadašnjem pontifikatu, davši im više pozornosti i privlačeći na njih više medijske pažnje nego što su to činili njegovi prethodnici, neosjetljivi na socijalne ugroze ljudskog dostojanstva.

Bl. Pavao VI. je neka od spomenutih papinskih vijeća osnovao, sv. Ivan Pavao II. je enciklikama Laborem exercens i Centesimus annus revalorizirao i proširio tematiku sadržanu u enciklikama Rerum novarum Lava XIII. odnosno Quadragesimo anno Pija XI, čija se revolucionarnost obično zaboravlja.

Ostale prethodne enciklike su u znatnom svome dijelu bile inspirirane, čak iznuđene, potrebom Katoličke crkve da odoli konkurenciji socijalističkih i nadasve marksističkih ideja o socijalnom izrabljivanju i ponižavanju, dok je papa Franjo, oslanjajući se donekle i na Pija XI, promijenio optiku.

Nije bilo nužno tući mrtva konja istočnoevropskoga „realnog socijalizma”, ali je bilo nužno odgovoriti na nove i nerijetko podmuklije nasrtaje realnog kapitalizma u uvjetima realne globalizacije.

U momentu kada potlačeni i poniženi gube potporu među političkim strankama, kada taj aspekt nije više nikakav izborni adut u razvijenome svijetu, kada postoji verbalni konsenzus oko socijalnih vrijednosti i realni nonsens odustajanja od pretvaranja tog konsenzusa u akciju, neke od crkava – među kojima je Katolička najvažnija s obzirom na golem postotak kršćana koje okuplja – preuzele su na neki način stijeg s barjakom ne samo tješenja žrtava i molitve za njihovu dušu, nego i medijske presije radi promjene stanja.

Na primjer, u emigrantskoj krizi koja potresa Europu nerazmjerno snažnije od realnoga ekonomskog i logističkog danka koji je nametnut nekima od najrazvijenijih i najbogatijih država na našoj planeti, te crkve su najglasnije, a katkad i jedine u bičevanju bijednoga i katkada brutalnog egoizma ugojenih birača protiv nevoljne sirotinje.

Socijalna nepravda i pravda našle su se visoko u agendi pape Franje i zato što su bile visoko u rezonima kardinala kada su ga birali za papu, kako svjedoči i podatak da je prvi među papama izabrao za sebe ime Asiškog Siromaška.

Papa Franjo, potomak talijanskih emigranata, od prvoga je svoga apostolskog putovanja u Italiji, na otočić Pantelleriju (Lampedusa) koja je prva točka iskrcavanja ilegalnih imigranata iz Afrike i s Levanta, stavio imigrante na ledolomni pramac svoje agende.

Jednu od sekcija novog Dikasterija, posvećenu baš izbjeglicama i migrantima, papa Franjo je privremeno stavio pod svoje osobno vodstvo, naglašavajući tako hitnost problema kojima će se baviti.

Strukturu dopunjuju povjerenstva za milosrđe (kojemu je Papa posvetio sadašnju Svetu godinu), za ekologiju (kojoj je posvetio encikliku Laudato si) itd.

Papa Franjo je osnutkom i nazivom novog Dikasterija – ne sâm, nego po savjetu i poticaju Kardinalskog povjerenstva osnovanoga ad hoc za reformu Rimske kurije, a na zahtjev Kardinalskog zbora uoči konklava – pomaknuo socijalni nauk prema integralnome ljudskom razvitku.

Što to znači u praksi i koliko je Katolička crkva spremna za taj pomak – vidjet ćemo sljedećih godina.

Nije riječ – i tu je motu proprio veoma jasan – samo o djelovanju unutar Crkve, nego i u znatnoj mjeri o djelovanju Crkve među državama, svjetskim i nevladinim organizacijama, praktički tout azimut.

Kako izgleda papin socijalni diskurs, mislim, dobro se vidi iz njegovih govora u Latinskoj Americi. Ima ih jako puno. Ja sam izdvojio propovijed izrečenu na misi s domorodačkom zajednicom u Chiapasu, koja je služena u Općinskom sportskom centru, San Cristóbal de Las Casas, Chiapas, Meksiko, 15. februara 2016.

Li smantal Kajvaltike toj lek – Savršen je zakon Gospodnji. Tako kaže psalam što smo ga upravo čuli. Zakon Gospodnji savršen je i psalmist navodi sve ono što zakon nudi onima koji ga slušaju i održavaju: on dušu krijepi, neuka uči, srce sladi, oči prosvjetljuje (Ps 19,8-9).

To je zakon što ga je izraelski narod primio iz Mojsijevih ruku, zakon koji će pomoći Božjem narodu da živi u slobodi na koju je pozvan. Zakon namijenjen tome da bude svjetlo na putu i da prati narod u njegovom hodu.

Narod koji je podnosio ropstvo i faraonov despotizam, koji je kušao patnju i izdržavao ugnjetavanja sve do trenutka kad je Bog rekao Dosta! Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove (Izl 3, 7).

I lice našega Boga otkriva se, lice Oca koji trpi videći bol, ugnjetavanje i izostanak pravde za svoju djecu; i njegova Riječ, njegov zakon postaju simbolom slobode, simbolom radosti, mudrosti i svjetla. Iskustvo je to i zbilja koja svoj odraz nalazi u izrazu rođenu iz mudrosti njegovane u ovoj zemlji od davnina, mudrosti koja u knjizi Popol Vuh (Popol Vuh je sveta knjiga Quiché Indijanaca iz današnje Gvatemale koja govori o stvaranju svijeta i o bogovima njihove drevne kulture (nap. prev.)) kaže: Zora je zarudjela nad svim okupljenim plemenima. Lice zemlje tog je trena obasjalo sunce. Zora je svanula narodima koji su dugo hodali kroz različite tmine povijesti.

U tim riječima izražena je čežnja za življenjem u slobodi, čežnja koja ima okus obećane zemlje, zemlje u kojoj ugnjetavanje, maltretiranja i poniženja nisu na snazi.

U ljudskom srcu i u pamćenju mnogih naših naroda upisana je želja za zemljom, za vremenom u kojem će prezir biti nadvladan bratstvom, nepravda solidarnošću, a nasilje, posredstvom mira, svedeno na tišinu.

Naš Otac ne samo da dijeli s nama tu želju, nego ju i sam potiče i raspiruje darujući nam svojega sina Isusa Krista. U njemu nalazimo solidarnost Oca koji hoda uz nas. U njemu vidimo kako se savršen zakon utjelovljuje, zadobiva lice, ulazi u povijest kako bi pratio i bodrio svoj narod; učinio se Putom, učinio se Istinom, učinio se Životom da tmine ne bi imale posljednju riječ i zora ne bi kasnila te kako bi obasjala život naše djece.

Na mnogo načina i u mnogim oblicima htjelo se tu želju ušutkati; na mnogo se načina htjelo anestezirati našu dušu, na mnogo načina nastojalo ušutkati i uspavati život naše djece i naših mladih insinuirajući da se ništa ne može promijeniti i da se njihovi snovi ne mogu obistiniti.

Pred tim pokušajima i samo stvorenje, sama zemlja podiže svoj glas: „Ova sestra sad viče i vapi zbog zla koje joj nanosimo neodgovorno koristeći i zlorabeći dobra kojima ju je Bog obdario. Razvijali smo misleći da smo njezini vlasnici i njezini gospodari te da nam je dopušteno iskorištavati ju. Nasilje prisutno u ljudskom srcu ranjenom grijehom očituje se i u simptomima bolesti koju primjećujemo u tlu, u vodi, u zraku i u živim bićima. To je razlog zašto je među siromašnima koji su najnapušteniji i najviše zlostavljani i naša ugnjetavana i opustošena zemlja koja ‘viče u porođajnim bolima’ (Rim 8,22)“ (Laudato si, br. 2).

Izazov pred koji nas stavlja naš okoliš i ljudski korijen njegova uništavanja tiče se svih nas (usp. Laudato si, 14) i traži našu intervenciju. Više se ne možemo praviti gluhi pred jednom od najvećih kriza okoliša u svjetskoj povijesti.

U tome nas mnogo čemu možete naučiti, možete poučiti cjelokupno čovječanstvo. Vaši narodi, kao što su to biskupi Latinske Amerike priznali, znaju skladno ući u odnos s prirodom koju poštuju kao „izvor života, zajednički dom i oltar ljudske uzajamnosti“ (Dokument iz Aparecide, br. 472. Dokument je napisan u brazilskom gradu Aparecida kao rezultat Opće konferencije Biskupskoga latino-američkoga vijeća, CELAM, održane 2007. (nap. prev.)).

Međutim, u više navrata, na sustavan i strukturiran način, vaši narodi nisu bili shvaćeni te su bivali isključivani iz društva. Neki su vaše vrijednosti, vašu kulturu i vašu tradiciju smatrali inferiornima. Drugi, opijeni moću, novcem i tržišnim zakonima, su vas razbaštinili, oduzeli vam vašu zemlju i izložili je zagađivanjima. Kako je to tužno! Svima bi nam činilo dobro da preispitamo svoju savjest i naučimo reći: „Braćo naša draga, oprostite nam, oprostite!“

Današnji svijet, opustošen kulturom otpada, vas treba!

Mladima današnjice, izloženima kulturi koja nastoji suzbiti sva bogatstva i kulturološke raznolikosti u potrazi za homogenim svijetom, potrebno je da mudrost njihovih starih ne bude izgubljena!

Današnji svijet, svladan pragmatizmom, treba iznova naučiti vrijednost zahvalnosti!

Slavimo sigurnost da nas „Stvoritelj ne napušta, da u projektu ljubavi nikad ne posustaje te da ne žali što nas je stvorio“ (Laudato si, 13). Slavimo činjenicu da Isus Krist i dalje umire i uskrisava u svakoj našoj gesti prema najmanjoj našoj braći i sestrama. Imajmo na srcu želju nastaviti biti svjedocima njegove muke, njegova uskrsnuća utjelovljujući Zakon Gospodnji savršen je i krijepi dušu.

Share