Projekt “zemlja znanja”, kako su Hrvatskoj tepali političari, propao je i prije nego što je itko i povjerovao da bi se mogao ostvariti. Uvjeti školovanja, stalno povećanje troškova školovanja i studiranja, porazni trendovi na tržištu rada, samo su uvertira u krah čitavog obrazovnog sustava, pa je za očekivati da će u skorijoj budućnosti školovanje biti privilegij bogatih. Jedna od opcija koja će mladim ljudima biti ponuđena kao mogućnost za stjecanje obrazovanja i odlazak na isto tako neizvjesno tržište rada su tzv. studentski krediti, koje bi trebali vraćati nakon što završe školovanje i započnu svoju radnu karijeru. Takav je model školovanja na zapadu, kojemu nekritički težimo, poznat već nekoliko desetljeća, a posljednjih nekoliko godina i on doživljava krah – ogroman broj bivših studenata kredite ne može otplatiti do kraja života. Britanski “Gardijan” nedavno je donio podatak da preko 45 posto diplomanata u Engleskoj ne može vraćati studentske kredite.
U okolnostima u kojima je budućnost mladih generacija potpuno neizvjesna jer se prepuštaju na milost i nemilost tržištu, nužno je podsjetiti da to ne mora biti baš tako. Jer postojala su vremena i društva u kojima se nisu samo bogati mogli izboriti za posao, poštenu plaću i porodicu. Vrijednosti poput solidarnosti i društvene odgovornosti, koje danas, nažalost, možemo tražiti samo još u rječnicima arhaizama, nekada su se podrazumijevale i bile temelj društvenog napretka. Ključno pitanje koje moramo danas postaviti jest gdje su nestale solidarnost i briga za općedruštvenu dobrobit, i to u doba kada apatija i beznađe nikada nisu bili veći.
Solidarnost među društvenim skupinama ne postoji, a i ono malo dobrotvorstva što je ostalo zatire se i obezvređuje. Korijen riječi “solidarnost” dolazi od “solidus”, što znači čvrst, a upravo te čvrste veze u društvu i narodu slabe političke elite koje kontroliraju raspodjelu društvenih sredstava i milijune i milijarde usmjeravaju na zadovoljenje često vlastitih sujeta, dok istovremeno velik broj školaraca gladuje i živi u nehumanim uvjetima. Upravo iz osjećaja solidarnosti i iz brige za općedruštvenu i nacionalnu dobrobit nastao je u Zagrebu potkraj 19. stoljeća “Privrednik”. Skupina velikih ljudi, koja je znala što se sve može postići dobrotvornim radom, utemeljila je organizaciju koja je tokom svog gotovo pedesetogodišnjeg rada podigla na noge preko 37.000 mladih ljudi, koji su činili kičmu gospodarskog i kulturnog života krajeva iz kojih su došli. Čitava jedna vojska privrednika i zanatlija podignuta je zahvaljujući dobrotvornom radu grupe ljudi koji su velik dio svog imetka, a neki i svu svoju imovinu dali za školovanje siromašne djece. Zahvaljujući stručnoj osposobljenosti tih mladih ljudi, “Privrednik” je u kratkom roku u siromašnim krajiškim područjima stvorio respektabilne privredne potencijale, potakao kulturni život i stvorio vrijednosti kojima se i danas, nakon više od stotinu godina, možemo diviti. Vladimir Matijević, Pavle Aršinov, Lazar Bačić, Isidor Dobrović, sve redom uglednici svoga doba, umjesto po mondenim salonima vrijeme su provodili u smišljanju načina kako pomoći djeci iz siromašnih porodica. Iako su bili bogati, veletrgovci, predsjednici visokih kraljevskih sudova, nisu zaboravili odakle potječu. Znali su da bez jakog sloja malih privrednika nema ni razvoja ni nacionalne perspektive. Bilo je to doba kada su i banke imale društveno odgovornu funkciju, a njihovi osnivači i predsjednici bili cijenjeni i prepoznati kao pokretači razvoja.
Danas je sve potpuno drugačije, a opet vrlo slično. Situacija na području Banije, Korduna, Like, Dalmatinske zagore, odakle je najveći broj djece školovan putem “Privrednika”, i danas je katastrofalna. I danas “Privrednik” stipendira omladinu koja dolazi s tih tzv. povratničkih područja, područja bez struje, vode, osnovnih životnih uvjeta. Samo što je danas “Privrednik” puno slabiji, devastiran i onemogućen u ostvarenju svojih glavnih djelatnosti. Prije svega, “Privredniku” država ne vraća imovinu iz koje bi se moglo stipendirati školovanje siromašne omladine s tih područja, iako od te imovine ona nema nikakve koristi. Oni koji su moćni i bogati i mogli bi pomoći, ne mare mnogo za općedruštvenu i nacionalnu dobrobit. Postulati neoliberalne ideologije su jasni: stjecanje kapitala je na prvom mjestu, makar to dugoročno značilo propast čitavog društva. Zbog toga “Privrednik” danas jedva preživljava.
Osnivač “Privrednika” Vladimir Matijević iznikao je iz društva u kojemu je solidarnost bila vrlo visoko na ljestvici društvenih vrijednosti, kao što su i današnje generacije iznikle iz sustava koji gazi sve pred sobom, koji vrijednost vidi samo u gomilanju kapitala. Upravo ta razlika u mentalitetu temelj je današnje besperspektivnosti i apatije, što su ovladale cijelim našim društvenim bićem. Postulati kao što su rad, štednja, čestitost izgubili su vrijednost kod onih koji drže moć i kapital, jer im nisu ni trebali dok su stjecali svoja bogatstva i položaje.
Sve je povezano i sve vodi jedno drugom. Solidarnost je ključna karika u lancu napretka i dok je ponovno ne izgradimo, nemamo pravo očekivati društveni napredak i bolju budućnost za sebe i sljedeće generacije.
