Biti dio manjine

Piše: Angelina Medaković / P-portal.net

Biti dio nacionalne manjine u ograničenom prostoru neke države nije baš neka prednost, pogotovo zato što je ta manjina određena nacionalnošću. I svaki put kada dođe do incidenta, ekscesa ili …

Biti dio nacionalne manjine u ograničenom prostoru neke države nije baš neka prednost, pogotovo zato što je ta manjina određena nacionalnošću. I svaki put kada dođe do incidenta, ekscesa ili rata između dviju država, one u kojoj manjina živi i matične države te iste manjine – generalizira se krivnja na sve, bez obzira tko to činio ili poveo. I onda svi postaju neprijatelji, odjednom, bez prethodnog razmišljanja i analize kakav je tko čovjek, ili grupa, i što žele. Tako si jednako i matične zemlje daju za pravo mobilizirati svoj narod po nacionalnosti u drugim državama za svoje ratne pohode, ne pitajući da li taj dio naroda odobrava i želi li ratovati protiv većinskog naroda s kojim su do tada živjeli i protiv domovine koju su prihvatili kao svoju.

Kada se živi izvan matične države generacijama, na primjer, više od pet stotina godina, mnogi od doseljenog stanovništva se prilagode, a mnogi i asimiliraju s većinskim narodom u novoj domovini. Jer, iskreno, poslije toliko vremena, zar to nije i logično? A selidbama u nove krajeve uzrok je većinom najezda osvajača, izbjeglice ostaju bez domova i nemaju se, većinom, kamo vratiti.

Ne kažem da je u redu zaboraviti svoje korijene, jezik, pismo, tradiciju, vjeru… ali, nismo svi jednaki po upornosti, hrabrosti, izdržljivosti i dostojanstvu. A niti većinsko stanovništvo nove domovine, pogotovo u kriznim situacijama, nije dovoljno tolerantno niti humano. Podvijanjem repa ispadaš kukavica, a prevelikom hrabrošću meta. Sad je samo pitanje da li želiš sačuvati vlastitu egzistenciju ili si je odlučio žrtvovati. Koliko onda pojedinac, predstavnik nacionalne manjine, mora biti dovitljiv da preživi pod svim pritiscima okoline, ali i pod pritiscima, po nacionalnosti pripadajuće, matične države? To nikoga, izgleda, nije briga. Svi brinu o svojim ciljevima, a kada im je podloga vjersko-politička, dolazi do kontradiktornih situacija. I u miru i u ratu, nacionalne manjine se olako proglašavaju neprijateljima, lako se osude bez dubljeg razmišljanja (na primjer, da i većinsko stanovništvo negdje ima svoju nacionalnu manjinu) i stavljaju se pred zid, nekad osude, a nekad za odstrel. Tko će ih na kraju strijeljati, nikome to nije bitno? Važno je da se ima koga osuditi i strijeljati, da postoji netko tko je kriv za sve!

Sve bi bilo lakše, sada idealiziram, da smo svi Zemljani, a da nam je domovina jedna, planet Zemlja, svima. Bez iscrtanih granica, bez naglašene one crte u karakteru i svijesti svakog pojedinca, koja se odnosi na želju za posjedovanjem bilo čega: od posjedovanja komada zemlje do posjedovanja svih ostalih materijalnih stvari i prirodnih resursa na nekom prostoru, pa sve do posjedovanja ljudi kao radne snage. I naravno da zbog toga dolazi do sukoba, baš zbog tih prava na posjedovanje pokretne i nepokretne imovine, novca i drugoga. Česti su i pojedinačni međusobni sukobi zbog različitog poimanja stvari. A sukobi među narodima i državama i šire, velikom većinom se zamataju u sjajni i šareni papir za pakiranje, da se ne vidi što je unutra, odnosno, koji je pravi razlog sukoba, osvajačkog pohoda, agresije prema drugima. Pri tome se koriste sve moguće manipulacije među ljudima kako bi se stvorila prevlast grupe nad većinom i nad nečim materijalnim koje se želi prisvojiti.

I ta vlast i moć izdignuta nad narodom uzrok je velike patnje većine nas. Da li je potrebno da netko vodi narod na način da se stvara podjela između manjeg dijela bogatih i moćnih na vlasti i većeg dijela potlačenih od vlastitih vođa i siromašnih? Kuda to treba voditi narod – samo da radi za svoje velike vođe?

A što narod time dobiva? Blagostanje vodećih?! A to i takvo blagostanje ƒ„moćnika“, što nam je već poznato iz vlastite povijesti, ubrzo se pretvara u sve ono negativno što ispliva iz nečijeg karaktera od slave ili od bogatstva: u rastrošnost, bahatost, pohlepu, krvoločnost, nezasitnost, bezobzirnost, nesuosjećajnost… Da li je to bio svima cilj? Neki odmah znaju da nije, a puno njih tek poslije, kada je već kasno, shvate da nije.

Da li je to način da prosperiraju narodi, da se poboljša život cjelokupnog čovječanstva na za sada jedinom planetu koji imamo i da nam taj planet svima bude DOM?


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: