Blaženka Mičević: Raspodijelili smo preko 100.000 ha zemljišta

Share

Naša poljoprivredna politika u protekle dvije decenije doživjela je brojne preobrazbe. Istovremeno je poljoprivredna proizvodnja konstantno padala. Zakoni su se često mijenjali, a pojedine odredbe ukidao je i Ustavni sud. U tom kaosu, u jeku ekonomske krize 2009. godine, osnovana je Agencija za poljoprivredno zemljište. Od mnogih osporavana, sporo je preuzimala ulogu centralnog mjesta za raspolaganje državnim poljoprivrednim zemljištem. O njenom današnjem radu, aktualnom stanju hrvatske poljoprivrede i njenim perspektivama razgovarali smo s ravnateljicom Blaženkom Mičević, koja je vođenje Agencije preuzela u februaru 2014. godine.

Koliko je transparentna naša poljoprivredna politika u posljednjih dvadeset godina?

Mogu se osvrnuti samo na zemljišnu politiku. Ona je izvor svih problema. Pokazalo se da je prevladavala netransparentna, nelegalna i nedovoljno jasna politika te da se poljoprivrednim zemljištem kao nacionalnim dobrom loše raspolagalo. Sve što godinama nismo radili, što smo zapostavljali, danas nam dolazi na naplatu. Zemlja se koristila za lokalne politike i s njom se uvijek manipuliralo u izborne svrhe. Zakoni iz 1991. nisu određivali jasan smjer naše zemljišne politike. Zemljišna politika mora imati svoj kontinuitet, moramo znati gdje ćemo biti za deset, dvadeset ili trideset godina. Kod nas svaka nova vlada zemljišnu politiku mijenja u korijenu. Općenito, za poljoprivredu se misli da je to djelatnost kojom se bave stari i nepismeni. Svugdje u svijetu poljoprivreda je jako produktivna djelatnost i jedan od sektora gospodarstva koji sve ostalo pokreće. Hrvatska se bazira na turizmu, a poljoprivreda nam je podzastupljena u BDP-u, što je najbolji pokazatelj kako smo se prema njoj odnosili. Hrvatski poljoprivrednik teško može konkurirati na primjer njemačkom ako nije dovoljno educiran i obrazovan da može koristiti naprednu tehnologiju, ako zemljište nije okrupnjeno, ako ne može dobiti povoljne kredite, privlačne modele financiranja, sufinanciranja i poticanja.

NOVI I BOLJI SMJER

Od 2001. do 2013. državnim poljoprivrednim zemljištem raspolagale su jedinice lokalne samouprave. Što mislite o tim rješenjima?

Sve češće i bez ikakvih argumenata čujemo da bi općine i gradovi ponovno trebali raspolagati tim zemljištem. O tome kako su jedinice lokalne samouprave raspolagale državnim poljoprivrednim zemljištem najbolje govori činjenica da su velike površine državne zemlje korištene nelegalno. Mnogi su bili u posjedu tog zemljišta i nekoliko godina a da za to nisu imali pravnu osnovu, jer su jedinice lokalne samouprave u međuvremenu prestale raspisivati natječaje. Iako smo te slučajeve mogli prijaviti državnom odvjetništvu, to nam nije bio cilj, nego smo izmjenama zakona u svibnju ove godine legalizirali takvo korištenje i na taj način u privremeno korištenje dali preko 10.000 hektara državnog poljoprivrednog zemljišta. Svaka općina i grad najbolje znaju što se na njihovom području događa. Ima onih koji su svoj dio posla odradili fenomenalno, ali ima i onih koji nisu odradili ništa, a neki čak nisu ni izradili program raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem.

U kojoj mjeri sadašnji zakon može riješiti nagomilane probleme naše poljoprivrede?

Micevic BlazenkaMožemo konačno reći da raspolažemo poljoprivrednim zemljištem. Zakon iz 2013. odredio je novi i bolji smjer. Po tom zakonu, državnim poljoprivrednim zemljištem raspolaže se iz jednog centralnog sustava, a to je Agencija za poljoprivredno zemljište, što je praksa u većini evropskih zemalja. Provođenje natječaja odvija se iz jednog centralnog sustava koji je informatiziran, transparentan i svim korisnicima jasan. Moramo znati da smo tek prošle godine uspostavili informacijski sustav. Do prije dvije godine nismo imali ni u excel-tablici popis čestica državnog poljoprivrednog zemljišta. Tek smo 2014. popisali sve to zemljište i danas znamo broj čestica, površinu i na kojem se području to zemljište nalazi. Pronašli smo i novo državno poljoprivredno zemljište kojeg nije bilo u starim programima raspolaganja koji su vrijedili od 2001. do 2013. godine. Tijekom tih 12 godina općine i gradovi putem natječaja dodijelili su 200.000 hektara u svim oblicima raspolaganja, a mi smo u samo dvije godine, otkako je novi zakon na snazi, uključujući i vrijeme potrebno za donošenje svih potrebnih pravilnika i podzakonskih akata, uspjeli na osnovu natječaja raspodijeliti preko 100.000 hektara. U tijeku je postupak uspostave evidencije naplate. Međutim, i ovdje imamo problema. Neke jedinice lokalne samouprave nisu nam dostavile ugovore o korištenju državnog zemljišta ili su ugovori nepotpuni (bez JMBG-a, OIB-a) ili su aneksirani po onoj „kako nam se htjelo“.

More problema koji nisu rješavani 20 godina isplivalo je na površini u slučaju dodjele državnog poljoprivrednog zemljišta stočarima. To najbolje oslikava kakvo smo stanje zatekli, kao i razlike u podacima Državne geodetske uprave, Hrvatske poljoprivredne agencije i Agencije za plaćanje u poljoprivredi. Imali smo situacije da zemljište koje je pod pravovaljanim ugovorom o koncesiji dodjeljujemo stočarima. Za neko zemljište nismo znali gdje se nalazi, od kojih se čestica sastoji… Cilj dodjele zemljišta stočarima bio je osigurati zemljište koje im nedostaje, ali i što više zemljišta staviti u funkciju. Rezultat toga je da smo samo u mjesec dana stočarima podijelili 12.000 hektara zemljišta koje nitko nije htio jer je bilo zakorovljeno. Za otprilike mjesec dana znat ćemo ime i prezime svakoga tko državi redovito plaća zakupninu, kao i tko državi duguje i s kim zbog toga treba raskinuti ugovor. Ovakvim načinom raspolaganja državnim zemljištem u prvih šest mjeseci ove godine povećali smo prihod državnom proračunu za 81 posto u odnosu na istih šest mjeseci lani.

Kakva je danas suradnja s jedinicama lokalne samouprave?

Jedinice lokalne samouprave svakako treba uključiti u postupak raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem. Međutim, raspisivanje natječaja posao je Agencije za poljoprivredno zemljište. Zbog toga smo i osnivali regionalne podružnice. Sudjelovanje općina i gradova u ovom procesu treba se bazirati na planiranju poljoprivredne proizvodnje na svom području. Primjera radi, jedinice lokalne samouprave mogu Agenciji, prije raspisivanja natječaja, dostaviti plan korištenja poljoprivrednog zemljišta potvrđen od nadležnog tijela, to jest hoće li se zemljište na njihovom području koristi samo na primjer za uzgoj soje, duhana ili stočarstvo. Sukladno takvom planu korištenja zemljišta, Agencija raspisuje natječaj za potrebe stočarske proizvodnje ili proizvodnje soje. Izbor na natječaju tada se sužava samo na poljoprivrednike koji se bave traženom proizvodnjom.

Koje su obaveze jedinica lokalne samouprave u postupku stavljanja u funkciju državnog poljoprivrednog zemljišta?

Jedinice lokalne samouprave moraju uređivati državno poljoprivredno zemljište. Zakonom je propisano da 65 posto sa stavke raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem odlazi jedinicama lokalne samouprave. Tih 65 posto one moraju koristiti za uređivanje, okrupnjavanje i sređivanje tog zemljišta. To, nažalost, teško ide jer se jedinice lokalne samouprave žale da je to nedovoljno novca za takav posao. Trebalo bi da nam šalju godišnji izvještaj o trošenju tih sredstava, što također nije zaživjelo, pa ne znamo kako se ta sredstva zaista troše.

BODOVI ZA POČETNIKE

Česti su komentari da je HDZ-ov zakon davao prednost rođacima i kumovima, a da SDP-ov daje prednost tzv. velikim igračima.

To su paušalne priče. Lako je reći da je to zakon za velike, zato što u njemu nije napisano diskrecijsko pravo po kojem OPG ima pravo prvenstva, što je bilo u prijašnjim zakonima. Svi koji u javnosti iznose te priče trebali bi znati za podatke koji kažu da je prošle godine oko 3.000 hektara poljoprivrednog zemljišta dano trgovačkim društvima i većim firmama i isto toliko OPG-ovima. Treba gledati statistiku, koliko se manjih ili većih društava prijavi na natječaj. Ako se na natječaj prijave tri firme i jedan OPG, naravno da statistika za te firme skače u nebesa. Svi imaju pravo prijave na natječaj i sustav bodovanja je isti za sve. Naši poljoprivrednici nisu naučili da je raspolaganje državnom zemljom vezano uz sustav bodovanja u kojem nema mogućnosti utjecaja na temelju nečijih osobnih pretpostavki i mišljenja. Svatko od kandidata se boduje u nekoliko stavki: po vrsti i količini poljoprivredne proizvodnje, po broju zaposlenih, po mehanizaciji… Takav način bodovanja do sada je bio nepoznat i nekim je poljoprivrednicima teško prihvatiti činjenicu da zemljište koje su obrađivali deset godina, i donekle ga smatraju svojim, mogu izgubiti na natječaju.

Ipak, mali teško mogu konkurirati tzv. velikim igračima u poljoprivredi.

Sustav bodovanja daje pravo prvenstva stočarima koji nemaju dovoljno zemljišta, nebitno imaju li 6.000 ili 20 grla uvjetne stoke. Razlike stvaraju opći bodovi koje određuju zaposlenici, novozaposleni, registrirana mehanizacija… Velikog utjecaja na konačne rezultate nema ni financijska situacija jer gleda se samo je li kandidat prošlu financijsku godinu poslovao pozitivno, bez obzira na to je li u plusu jednu ili 50 milijuna kuna. Stavke koje uglavnom prave razliku odnose se na gospodarski program, i to po pitanju stručne spreme, gdje se boduje samo ona poljoprivrednog usmjerenja, kao i ekološka proizvodnja.

Da zaključimo tu famu oko bodovanja. Može li mali OPG-ovac napraviti dobar i kvalitetan projekt kojim se može takmičiti s tzv. velikim igračima?

OPG-ovci svakako imaju šansu. Do sada nije bilo dodatnog sustava bodovanja za početnike, mlade OPG-ovce ili firme koje tek kreću u poljoprivrednu proizvodnju. Ali sastavljene su izmjene i uredbe o obrascu gospodarskog programa po kojem bi se dodatni bodovi davali mladim početnicima u poljoprivredi. Također, ako ste odlučili da krenete s nekom novom proizvodnjom, smiljem ili kamilicom na primjer, teško da ćete dobiti bodove, ali netko tko se bavi proizvodnjom duži niz godina naravno da ima šansu jer je u Upisniku.

Kakva je kontrola dodijeljenog poljoprivrednog zemljišta sukladno dostavljenom gospodarskom programu?

Do sada je nije bilo. Praksa raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem dokazala je nedostatak centralnog sustava za provedbu i kontrolu njegovog korištenja u smislu poštivanja prijavljenog gospodarskog programa, prije svega u dijelu da li dobiveno zemljište stvarno koristi nositelj zakupa ili ga je dao u podzakup, te plaća li se redovno zakupnina tog zemljišta. Kontrola tih stavki apsolutno nikada nije izvršena. U dosadašnjoj praksi informacije smo dobivali tako da susjed prijavi susjeda, a mi potom obavijestimo poljoprivrednu inspekciju. Međutim, oni teško mogu utvrditi nepravilnosti. Ako na spornom zemljištu na primjer zateknu neku drugu osobu koja ga obrađuje, teško je dokazati da je zemlja u podzakupu jer se dotični predstavlja kao prijatelj ili rođak koji pomaže. Na temelju takvog nalaza na terenu ne može se raskinuti ugovor o zakupu. Zato razmatramo model kontrole od strane same Agencije za poljoprivredno zemljište. Planiramo da se sustav kontrole temelji prema ulaznim računima: koliko je kupljeno sjemena za sjetvu, kako je i kada stoka ušla i izašla s gospodarstva.

VAŽNOST KOMASACIJE

Kako staviti u funkciju privatno neobrađeno zemljište?

Teško je donijeti zakon koji bi eksplicitno propisivao stavljanje privatnog neobrađenog zemljišta u funkciju. Takvih naznaka bilo je u zakonu iz 2008., u kojem je pisalo da se privatno poljoprivredno zemljište može dati u zakup od strane agencije uz određenu naknadu koju korisnik prihvati, ali je Ustavni sud srušio te odredbe zato što je pravo vlasništva jače od prava raspolaganja. Potrebno je pronaći model koji bi zadovoljio pravo vlasništva koje je jako snažno, ali i pravo države da može iskoristiti privatno neobrađeno zemljište i da se ono mora staviti u funkciju. Ta riječ „mora“ treba se objasniti kroz osmišljenu poljoprivrednu politiku, što stavljanje zemljišta u funkciju znači za državu u smislu proizvodnje hrane. Privatno neobrađeno zemljište može se regulirati i nekim mjerama porezne politike, propisivanjem poreza na neobrađeno zemljište. Bilo je i takvih pokušaja, ali i to je palo na Ustavnom sudu.

Kako se danas tretira neobrađeno zemljište?

Nikako. Nigdje ga nema u zakonu. Ljudi ga ne obrađuju i to je to. Nema nikakvih sankcija. Zakon o poljoprivrednom zemljištu propisuje samo da se zemljište mora stavljati u funkciju poljoprivredne proizvodnje, da se svi o njemu moraju brinuti, da se moraju provoditi agrotehničke mjere da to zemljište ne bude u korovu ili da ne dođe do zagađivanja. Posljednjim izmjenama zakona nije se ulazilo u tu problematiku, što je možda dobro jer nismo znali ni kakvo je stanje državnog poljoprivrednog zemljišta, čije su ogromne površine također neobrađene. Zato najprije sredimo državno poljoprivredno zemljište kako bi država znala što ima, čime raspolaže, koliko može ostvarivati prihoda od tog zemljišta i onda kada uspostavimo tu evidenciju, imamo vremena i prostora za razmišljanje što raditi s privatnim zemljištem. Model po kojem bi država, uz suglasnost vlasnika, raspolagala privatnim zemljištem, bio bi prihvatljiv.

Sve te probleme mogla bi riješiti komasacija.

U postupak komasacije ući ćemo s nesređenim stanjem, a izaći ćemo s čistim katastarskim stanjem, posjedovnim listom, zemljišnom knjigom, izgrađenim putovima, kanalima. Kako su u Hrvatskoj svi procesi komasacije zaustavljeni 1991. i to po zakonu iz 1979., komasacija je idealan postupak da se zemljišno stanje sredi jer se ona provodi u cilju organizacije poljoprivredne proizvodnje, povećanja njezine efikasnosti i ekonomske isplativosti. Pretpostavlja se da poljoprivrednik u procesu komasacije neće izgubiti više od jedne proizvodne godine. Komasacija se svugdje provodi na sličan način, pitanje je samo pokretanja tog procesa, pokreću li ga zainteresirani za zemljište ili država. Mi smo se odlučili za model po kojem država određuje gdje će se komasacija provoditi, čime pokazujemo da se brinemo o svom zemljištu i da pokušavamo planirati proizvodnju na određenom području. U procesu komasacije najveći dio provodi Agencija za poljoprivredno zemljište pripremajući godišnje i višegodišnje planove komasacije, izrađujući idejne projekte za pojedine jedinice lokalne samouprave, raspisujući natječaje za izbor izvođača… Krećemo s četiri pilot lokacije: Udbinom u Ličko-senjskoj županiji, Cerovljem u Istri, Vratišincem i Podturenom u Međimurskoj i Zdencima u Virovitičko-podravskoj županiji.

Share