U nedjelju, 31. maja održat će se četvrti po redu izbori za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina. O dosadašnjem radu, nadležnostima, društvenoj ulozi, financiranju, o odnosu države, jedinica samouprave i medija prema vijećima i predstavnicima nacionalnih manjina, kao i o samim izborima razgovarali smo s Borisom Miloševićem, pomoćnikom ministra Uprave za politički sustav, državnu upravu te lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.

Stječe se utisak da se o predstojećim izborima za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina u javnosti vrlo malo zna?

Da, pred nama su četvrti izbori za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina. Njima se mediji ne bave, osim objavljivanja rutinskih vijesti o samom danu održavanja izbora. Široj javnosti ova vrsta izbora nije zanimljiva. Radi se o specifičnoj vrsti izbora gdje nema klasične izborne promidžbe i poruke koje se šalju ograničene su na pripadnike manjinskih zajednica. Na kraju, izbori se ni ne održavaju na području cijele Republike Hrvatske, odnosno u svim općinama i gradovima. Država i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave spremno su dočekale ove izbore u tehničkom smislu. Izbori će, vjerujem, biti organizacijski dobro odrađeni, u skladu s dosadašnjim standardima.

 

                 Slaba informiranost

Koliko ovi izbori koštaju i tko ih financira?

Troškove provođenja ovih izbora snose jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave. Naime, vijeća i predstavnici nacionalnih manjina biraju se kako bi se pripadnicima nacionalnih manjina osiguralo sudjelovanje u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima u općinama, gradovima i županijama u kojima žive. Stoga su sve jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, u kojima vijeća i predstavnici već funkcioniraju, trebala planirati sredstva u proračunu za održavanje ovih izbora.

Organiziranje neposrednih izbora je skupo. Pokreće se veliki administrativni aparat kako bi sve tehnički bilo u skladu s demokratskim standardima. Ipak, ovi izbori su najjeftiniji od svih vrsta izbora, čak i od izbora za mjesne odbore. Ovi izbori se ne održavaju u svim općinama i gradovima. Broj članova izbornih tijela je manji nego na drugim izborima, primjerice birački odbori na lokalnim izborima imaju deset članova, dok za manjinske izbore imaju samo šest članova. Osim toga, i broj biračkih mjesta, koji mora biti prilagođen potrebama manjinskih birača, višestruko je manji. Sami pripadnici manjina za ove izbore iskazali su otprilike isti interes za kandidiranje kao i za izbore 2011. godine. Na izbornim listama za članove vijeća nacionalnih manjina na predstojećim izborima ukupno je 6.281 kandidat/kandidatkinja, a za predstavnike nacionalnih manjina 219 kandidata/kandidatkinja. Na prošlim izborima na izbornim listama za članove vijeća nacionalnih manjina bilo je ukupno 6.240 kandidata/kandidatkinja, a za predstavnike nacionalnih manjina 214 kandidata/kandidatkinja. Bit će zanimljivo vidjeti odaziv birača s obzirom na ipak povoljniji termin njihova održavanja.

Jedinice lokalne samouprave, opterećene nizom zakonskih odredbi i poreznih politika, nisu spremne izdvojiti novčana sredstva za ove izbore?

Jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave zakonski su dužne podmiriti troškove ovih izbora jer se biraju tijela koja djeluju u lokalnim jedinicama na lokalnoj razini. Ovo su četvrti izbori za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina, koji se održavaju svake četiri godine. Stoga ovi izbori nisu mogli iznenaditi jedinice samouprave i one imaju iskustva kako se oni organiziraju i financiraju. U današnje vrijeme svako financijsko opterećenje za jedinice samouprave može predstavljati problem i to općinski načelnici, gradonačelnici i župani kao izvršna tijela najbolje znaju u svakodnevnom poslu, ipak, kako sam i pojasnio, radi se o izborima s najmanjim financijskim opterećenjem.

Kako je riješeno pitanje informiranja javnosti i samih nacionalnih manjina o ovim izborima?

Izostala je šira i osmišljena kampanja koja bi bila organizirana na nacionalnoj razini, koja bi imala zadaću informirati pripadnike nacionalnih manjina o nadolazećim izborima i senzibilizirati većinski narod o multietničnosti hrvatskog društva. Ipak, moramo uzeti u obzir širu sliku i činjenicu da država izdvaja znatna sredstva za manjinske medije koji informiraju o radu vijeća i predstavnika kroz četiri godine njihova mandata. Država je na taj način ipak posredno pomogla promociji vijeća i predstavnika nacionalnih manjina.

Ipak, čini se da manjine ni u četvrtom izbornom ciklusu nisu upoznate s ovlastima i ulogom vijeća i predstavnika.

Vladin Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, Savjet za nacionalne manjine i Ministarstvo uprave svake godine periodično održavaju seminare o ulozi i unapređenju rada vijeća i predstavnika nacionalnih manjina na kojima educiraju izabrane članove vijeća i predstavnike te lokalne službenike. Edukacija i informacija, pogotovo u današnje doba, postoje. Pitanje je samo dopiru li do svih do kojih trebaju doći. Ovakve vrste treninga svakako treba nastaviti u budućnosti. Treba imati u vidu da članovi vijeća i predstavnici obavljaju svoju dužnost volonterski, uz svakodnevne poslove. Dva projekta financirana iz europskih fondova, koja bi uskoro trebali početi provoditi Vladin Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina i Ministarstvo uprave, značajno će pomoći državi da bolje prati provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave da povećaju razinu svijesti o pravima koja pripadnici nacionalnih manjina na lokalnoj razini ostvaruju te vijećima i predstavnicima da se više aktiviraju i osnaže svoju ulogu. Projekti će omogućiti uspostavu alata kojim će se na efikasan način pratiti provedba Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, a tražit će se i aktivna uloga vijeća i predstavnika.

Mnogi se zalažu za spajanje izbora za manjinska vijeća i predstavnike s lokalnim izborima.

Ideja o spajanju lokalnih i manjinskih izbora pojavila se već nakon prvih održanih manjinskih izbora 2003. godine. Zagovornici spajanja izbora iz redova manjinske zajednice smatraju da bi se time osigurala veća izlaznost birača i samim time pojačao legitimitet izabranih vijeća i predstavnika, dok jedinice samouprave spajanje zagovaraju zbog smanjenja troškova za provedbu izbora. Svakako su to jaki argumenti i osobno sam sklon toj mogućnosti, ali ne bez ozbiljne rasprave. To je moguće provesti samo ako se tekući mandat vijeća i predstavnika produži ili skrati za dvije godine kako bi se prilagodio ciklusu redovnih lokalnih izbora, za što je potrebno mijenjati Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Promjena ovog Ustavnog zakona traži dvije trećine saborskih ruku, što znači da je nužan što širi konsenzus, kako samih pripadnika nacionalnih manjina da pristanu na jednokratnu promjenu trajanja mandata vijeća tako i predstavnika i političkih aktera u Saboru s obzirom na potrebnu većinu koja se traži za promjenu ovog Ustavnog zakona.

 

                 Kreatori lokalne politike

Postoji li svijest kod pripadnika nacionalnih manjina, ali i kod jedinica samouprave, da su manjinska vijeća i predstavnici dio lokalne samouprave?

Vijeća i predstavnici nacionalnih manjina svakako su dio lokalne i područne (regionalne) samouprave, a jednoznačnu ocjenu je teško dati. Postoje sredine u kojima je situacija bolja, dok se u nekim sredinama čini da vijeća i predstavnici uopće ne funkcioniraju. Smatram da je odgovornost i na strani države, još veća na lokalnoj vlasti, ali najveća je na izabranim članovima vijeća i predstavnicima koji ne smiju dopustiti da se nakon izbora pasiviziraju. Nužne su uspostava kvalitetne komunikacije s vlastitom jedinicom samouprave i izrada kvalitetnih i realnih programa rada.

Na što se svodi rad manjinskih vijeća i predstavnika?

Vijeća i predstavnici imaju svoju zakonom definiranu ulogu koju u najvećem dijelu propisuje čl. 31 Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, ali dojam je da imaju veću vidljivost ako provode aktivnosti koje nisu vezane uz njihove zakonom propisane ovlasti. Davanje prijedloga općeg akta kojim bi se uredilo neko pitanje od značaja za nacionalnu manjinu predstavlja svakako manje vidljivu i atraktivnu aktivnost od sudjelovanja u organiziranju obilježavanja nekog važnog događaja za manjinsku zajednicu. Čini mi se da smo do sada imali samo jedno ozbiljno istraživanje rada manjinskih vijeća i predstavnika koje je analiziralo njihove aktivnosti. Mislim da bi tako nešto trebalo ponoviti kako bismo imali pravu usporedbu prijašnjih s recentnim aktivnostima i koliko su vijeća i predstavnici napredovali u odnosu na prijašnje mandate.

Što sve spada u područje rada manjinskih vijeća i predstavnika?

Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina definira područje rada vijeća i predstavnika nacionalnih manjina i to prvenstveno članak 31, ali i čl. 16 i 18. Neke odredbe ovog Ustavnog zakona, pa tako i čl. 31, trebalo bi osvježiti novim rješenjima koja bi zamijenila ona koja se u praksi nisu pokazala provedivima. Vrlo značajna ovlast je da vijeća nacionalnih manjina predlažu lokalnim i regionalnim tijelima opće akte o pitanjima od značaja za nacionalnu manjinu, kao i da budu obaviještena o svakom pitanju o kome će raspravljati radna tijela predstavničkog tijela jedinice samouprave, a tiče se položaja nacionalne manjine. Ove ovlasti treba tumačiti što šire i mislim da one nisu dovoljno prepoznate kod članova vijeća i predstavnika, jer im one daju mogućnost da budu aktivni kreatori lokalne politike. Naravno, puno toga ovisi o sredini u kojoj djeluju i otvorenosti lokalne vlasti prema inicijativama nacionalnih manjina.

S obzirom na slabe rezultate koje postižu, postavlja se pitanje smisla manjinskih vijeća i predstavnika, čiji rad sve više podsjeća na rad manjinskih udruga?

Neki problemi u radu vijeća i predstavnika mogli bi se riješiti izmjenama odredbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koje se nisu pokazale praktičnima. Ovo je teško očekivati zbog težine same procedure izmjene Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Ali zbog toga ne treba odmah potkopavati rad manjinskih vijeća koja, čini mi se, prirodno traže sve moguće načine za vidljivo djelovanje, pa onda njihov rad izgleda kao rad udruge. Vijeća i predstavnici moraju voditi računa o cjelokupnom položaju svoje manjine u jedinici u kojoj žive, jer kako čl. 23 Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina propisuje, oni se biraju s ciljem unapređivanja, očuvanja i zaštite položaja nacionalnih manjina u društvu. Ne treba osuđivati njihov “aktivistički” rad, već poticati na aktivnije ispunjavanje njihovih zakonom propisanih ovlasti.

 

                 (Ne)obvezno financiranje

Neke jedinice samouprave nisu osigurale osnovne uslove za rad manjinskih vijeća i predstavnika: ured, financiranje…

Nažalost, nedovoljno jasno formulirana obveza financiranja vijeća i predstavnika, odnosno izostanak sankcija prema takvim jedinicama koje ne ispunjavaju svoju obvezu, onemogućavaju državu da poduzme adekvatne korake. Ipak, velika većina jedinica samouprave ispunjava svoje financijske obveze prema mogućnostima, a na vijećima i predstavnicima je da se nametnu kao konstruktivan partner lokalnim vlastima i da u okviru svog djelokruga upozoravaju na ono što je loše. Jasno da takav proces ide najteže u sredinama koje su nespremne na prihvaćanje činjenice da imamo nacionalne manjine i da one ostvaruju određena zakonom utvrđena prava, odnosno tamo gdje politički predstavnici lokalne i županijske vlasti ne prihvaćaju činjenicu da Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina daje manjinama pravo da sudjeluju u donošenju lokalnih odluka.

Zašto neke jedinice samouprave nisu u prošlom sazivu konstituirale manjinska vijeća? Kako je moguće takvo ponašanje?

Sve jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave odnosno njihovi općinski načelnici, gradonačelnici i župani bili su dužni sukladno ovlasti koja im je dana odlukom Vlade sazvati konstituiranje manjinskih vijeća. Nažalost, negdje je bilo problema zbog nedovoljnog poznavanja zakona od strane stručnih službi lokalne jedinice koje su pripremale i provodile sazivanje, ali i zbog činjenice da se izabrani članovi vijeća nisu mogli dogovoriti oko izbora svog predsjednika.

Iako su po Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina općine, gradovi i županije dužni financirati i osiguravati uslove rada za manjinska vijeća, pitanje financiranje je neravnomjerno riješeno?

Ustavni zakon propisuje obvezu da jedinice samouprave osiguravaju sredstva za rad vijeća nacionalnih manjina, da mogu osigurati i sredstva za provođenje određenih aktivnosti utvrđenih programom rada vijeća nacionalnih manjina. Kao što sam napomenuo ranije, sama formulacija nije dovoljno čvrsta i nisu predviđene sankcije, a postojeći pravni okvir teško da će se promijeniti u doglednoj budućnosti. Ipak, najveći broj jedinica financira vijeća i predstavnike sukladno svojim mogućnostima, a ako znamo da postoji velik broj jedinica samouprave s različitim financijskim mogućnostima, teško je i očekivati ujednačenost. Smatram nužnim postojanje određenog minimalnog standarda.

Koji zadaci stoje pred manjinskom samoupravom?

Izazovi na koje vijeća i predstavnici moraju znati odgovoriti svakako su kako poboljšati vidljivost svog rada, ojačati svoju ulogu jasnim prepoznavanjem svojih zakonskih ovlasti i iskoristiti alate i sustav zaštite manjinskih prava koji nije ugrađen samo u Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Prilika za osnaživanje uloge pružit će im se kroz projekte koje sam spomenuo.