Boris Pavelić: Mržnja u javnom prostoru znači da ne znamo što s vlastitom slobodom

Share

Razgovor o medijima s Borisom Pavelićem prelazi granice medijske scene i dotiče se svih aktualnih tema – političke scene, ksenofobije – domaće i strane, izbjegličke krize i europske politike prema njoj. Novinar komentator Novog lista, publicist koji je knjigom „Smijeh slobode“ o Feral Tribuneu proljetos uskomešao uspavanu izdavačku i novinarsku scenu, Boris Pavelić na Fra Ma Fu festival u svom rodnom gradu stiže samo na jedan dan, jer juri u Bruxelles, gdje ga čekaju na predstavljanju njegove knjige.

Kao autor knjige „Smijeh slobode“ pozvani ste s feralovcima u Bruxelles kako biste knjigu predstavili pred europarlamentarcima. Zašto ih zanima knjiga o Feral Tribuneu? Možete li pretpostaviti koje teme će se spomenuti na najavljenom okruglom stolu o slobodi medija u Hrvatskoj?

– Promocija u Bruxellesu organizirana je kao dio uobičajenih prezentacija kojima zastupnici u Europskom parlamentu predstavljaju posebnosti svoje zemlje. Zahvalni smo europarlamentarki Biljani Borzan koja je prepoznala iznimnost Feral Tribunea i aktualnost knjige koja ga predstavlja, te odlučila organizirati promociju u Bruxellesu. Uz nadu da će promocija izazvati interes novinara i europarlamentaraca, ali i tamošnjih intelektualaca nevezanih izravno za novinarstvo i politiku, svakako ćemo progovoriti o starim i novim boljkama hrvatske i regionalne medijske scene; boljkama zbog kojih je, uostalom, Feral Tribune i osnovan, i zbog kojih danas feralovski autori, poput Nikole Bajte koji je nedavno u Novostima parodirao hrvatsku himnu, doživljavaju glupave populističke napade.

Knjiga „Smijeh slobode“ postala je izdavački fenomen. Je li Vas iznenadio uspjeh koji ste njome postigli? Kakve ste reakcije očekivali?

– „Izdavački fenomen“ možda je prelaskav opis, ali stoji činjenica da će „Smijeh slobode“ na prvu obljetnicu objavljivanja doživjeti – treće izdanje. Također, ove nam se jeseni smiješe i druge inozemne promocije, među kojima ona na Sajmu knjiga u Frankfurtu zasiguno nije najmanje važna. Jest, uspjeh je iznenadio i izdavača i mene, premda smo se nadali interesu publike, jer je bilo jasno da je Feral Tribune nepravedno i zlonamjerno zapostavljen. Zanimljive su, međutim, euforične pohvale onoga dijela javne scene koji se devedesetih polomio da zatre svaku naznaku feralovskog novinarstva. Utoliko valja biti sumnjičav: za odgovornog novinara vrijedi uputa da posumnja u samoga sebe, čim ga tako neumjereno hvale.

U ciklusu reportaža „Niz strminu bijede“ Franjo Fuis je 1935. godine pokazao život beskućnika tadašnjeg Zagreba i socijalnu osjetljivost kakvoj danas nema mjesta u našim medijima. Kako ocjenjujete medijske prezentacije aktualne izbjegličke krize? Možemo li prepostaviti kako bi na izbjegličku krizu reagirao novinar pout Franje Fuisa?

– Nisam stručnjak za medijsku scenu tridesetih, ali začudio bih se kada bi bila istina da je bila socijalno osjetljivija od ove danas; pouzdano pak znam da je bila neusporedivo otrovanija mržnjom i antisemitizmom nego što je današnja. Želim reći da je socijalna osjetljivost, nažalost, uvijek uglavnom osobna vrlina, tek rijetko će medij kao takav biti socijalno senzibilan, osim ako mu se posreći naročito human i mudar urednik, ili mu socijalne teme služe kao paravan za ideologiju. Feral Tribune bio je ovo prvo – imao je sreću s urednicima, jer je i stvoren zato da gaji dobro novinarstvo, a ne da promiče ikakve skrivene ciljeve. Franjo Fuis bio je, pak, ono prvo – odvažan i znatiželjan novinar „otvorenih očiju i otvorenog srca“, da citiram naslov jedne zbirke pjesama objavljene u Feralovoj biblioteci. Danas ne bih sasipao drvlje i kamenje na medije zbog načina na koji prikazuju izbjegličku krizu. Činjenica ipak jest da mediji u dobroj mjeri senzibiliziraju europsku javnost; to što političari ništa ne poduzimaju, druga je stvar. A valja imati na umu i tvrdu ksenofobiju gomile građana Europe: nisam siguran da mediji kao takvi mogu nadrasti predrasude političara i cijelih društava. To što ja osobno mislim da bi Europa ovaj izbjeglički val mogla i morala apsorbirati bez tolike medijske i političke drame – koga to briga? Ono što bismo mi osobno željeli ne znači ništa – smisla ima razgovarati samo o činjenicama, i kako ih poboljšati. Zato ponavljam – ne bih se drvljem i kamenjem nabacivao na medije: političari i obični ljudi oni su koje moramo mijenjati – ako možemo. A novine to u stanovitoj mjeri i pokušavaju.

U 25 godina višestranačja i nešto manje godina slobodnog izražavanja na forumima i društvenim mrežama, jesmo li se počeli navikavati na slobodu govora? Ima li pokazatelja da prihvaćamo odgovornost slobode?

– Malo, premalo. Pogledajte inozemne anonimne internetske forume: rasprave i teze uvelike su slične, uz jednu bitnu, ključnu razliku – ondje je neusporedivo manje mržnje. Tolika preplavljenost mržnjom u javnome prostoru Hrvatske svjedoči upravo to – da ne znamo što s vlastitom slobodom. Jer, biti slobodan ne znači pustiti na volju vlastitim iracionalnim strastima, nego upravo suprotno: naučiti razumno misliti, razumno govoriti i razumno djelovati, uz stalnu svijest da istu takvu slobodu i odgovornost ima i svak drugi tko živi uz nas. U tom je smislu Hrvatska, što se mene tiče, fatalno podbacila. I još, stvorili smo sloj ljudi koje pogrešno zovemo „političkom elitom“, a koja nije ništa drugo doli skupina vlastoljubivih, nedovoljno obrazovanih i u lošem smislu snalažljivih ljudi, izvježbanih u tehnologiji upravljanja, ali ne upravljanja koje društvo znanjem i odgovornošću mijenja nabolje, nego upravljanja koje jamči da će sve što duže ostati isto. Te dvije osobine današnjega hrvatskog društva – sveprisutnost mržnje i jalova politička klasa – po mom će mišljenju dugoročno onemogućiti da Hrvatska postane ono što bi mogla biti: pristojna, vedra i sigurna zemlja zadovoljnih, radosnih i otvorenih ljudi.

Koliko društvenoj krizi bez vizije razvoja pridonosi kaotičnost na medijskoj sceni? Kakva izdanja hrvatskoj medijskoj publici nedostaju?

– To je zatvoreni krug: kriza bez vizije uzrokuje medijski kaos, medijski kaos onemogućuje odgovor na pitanje kako riješiti probleme. No medijski kaos u Hrvatskoj nije proizvod aktualne krize. On je planski proizveden devedesetih, kada je Tuđmanova vlast doslovno poharala medije. I tu je Feral spasio bolju stranu stvarnosti, jer da njega nije bilo, ne bismo znali da postoji alternativa. A što je, zapravo, taj današnji hrvatski medijski kaos? Nedostatak svijesti da je novinski standard neovisne hrvatske – tabloidna forma novinarstva. Ono što se u nas smatra mainstream novinama – najveći dnevnici i tjednici – na Zapadu su masovne tabloidne novine, kojima se manje vjeruje. Teškoća Ferala bila je u tome što je njegova razorna satira zakrivala ozbiljnost u nesatiričkome dijelu novina. Kakva nam, dakle, izdanja nedostaju? Nešto poput razdijeljenoga Ferala: ozbiljne novine, što će reći analitičke iz pera obrazovanih, angažiranih i etički osjetljivih autora, i satiričke, iz pera feralovske snage, koje bi ove „ugledne građane“ koji bi „Za dom“ proglasili službenim pozdravom Hrvatske vojske, smjestili onamo gdje im i jest jedino mjesto – na smetlište opasnih, ali ismijanih budalaština.

 

Izvor: Virovitica.net, autor: Sandra Pocrnić Mlakar

Share