Braći i sestrama nevjernicima: uz vas sam!

Share

Odmah nakon Interlibera (kada svi budu ispucali svoje izdavačke metke, u zatišju, topom ću se oglasiti) – imam knjigu. Izdanje VBZ-a pod nazivom „U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo?“, a ovdje ću pokušati objasniti zašto sam se odlučio sastaviti to djelo te zašto smatram da će ova knjiga biti hit.

Pitao sam se: koliko stvarno ima ljudi oko nas koji ne vjeruju u Boga, te zatim: u što onda vjeruju? O ovim pitanjima intenzivno razmišljam otkako sam pročitao knjigu pokojnih velikana duha i riječi, bibličara, rektora rimske Gregorijane i milanskog nadbiskupa, kardinala Carla M. Martinija i romanopisca, esejiste, filozofa i lingviste sa Sveučilišta u Boloniji Umberta Eca („U što vjeruje tko ne vjeruje“, Izvori, Zagreb, 2001.).

Knjiga Martinija i Eca je zamišljena kao rasprava, odnosno razmjena pisama i napeti je dokument jednog dijaloga kakav se rijetko vodi. Na primjer, pravo na prekid trudnoće, položaj žene u Katoličkoj crkvi i druga pitanja, koja se sva svode na pitanje svih pitanja, ono o Dobru i Zlu. Kako možemo odlučivati što je moralno ispravno u novom tisućljeću u kojem će ljudske moći prijeći granice danas još nezamislive. Može li nam u tome samo Bog pomoći ili postoji li, kako Umberto Eco u svome briljantnom odgovoru pokazuje, i za nevjernike mjerilo razlikovanja Dobra i Zla?

Razmjena pisama ove dvojice autora, jednog katoličkog i drugog ateističkog, izazvala je najveću pozornost u Italiji. Ja sam doista bio pod jakim dojmom nakon čitanja pisama Martinija i Eca i želio sam napraviti nešto slično. Ali sam se ipak odlučio dati priliku poznatim hrvatskim ateistima i agnosticima da nam kažu svoje vlastito iskustvo bez mojih uredničkih intervencija.

Zašto? Zato jer sam se vrlo često, nažalost, prečesto, susretao s prijateljima i poznanicima, ateistima i agnosticima, koji su se žalili da su zbog svog svjetonazora u Hrvatskoj oni smatrani građanima drugog reda te da njihov odabir vjerničkoj većini nije prihvatljiva stvar.

Jürgen Moltmann kaže: „Tko kaže da časti Boga, a odbacuje nevjernike nije konzistentan i griješi“. Mislim da ovo isto vrijedi i za nevjernike. Cijenim kada znaju opravdati svoju nevjeru. I jednima i drugima želim mir

Želio sam, naime, jer sam vjernik i kršćanski teolog, pokazati puno poštovanje svojim prijateljima i sugrađanima nevjernicima i dati poticaj svima onima koji se tako osjećaju, a more ih je, da to stanje u Hrvatskoj prestane, to jest, da bude apsolutno slobodno prakticirati, bez negativnih posljedica, bilo kakav svjetonazor, ako je u duhu Ustava.

Premda sam se u svom novinarskom radu često susretao s ljudima koji su govorili da ne treba baš previše držati do statistika, pogotovo u ovoj oblasti jer mnogima još nije komotno u samodeklariranju, ipak smatram da treba navesti podatke Državnog zavoda za statistiku od prosinca 2012. godine, naime rezultate popisa stanovništva u Republici Hrvatskoj 2011. godine. Ti rezultati odnose se, između ostalog, i na popis stanovništva po vjeri, odnosno svjetonazoru.

U Republici Hrvatskoj ukupno je tada živjelo 4.284.889 stanovnika, a pripadnicima Katoličke crkve izjasnilo se 3.697.143 građana, pravoslavcima 190.143, protestantima 14.653, muslimanima 62.977, židovima 536, ostalim kršćanima 12.961, te agnosticima i skepticima se izjasnilo 32.518 osoba. Ateistima i onima koji nisu vjernici izjasnilo se njih 163.375, dok se 93.018 osoba nije izjasnilo, a za njih 12.460 je nepoznato.

Dakle, u odnosu na 2001. određene su se promjene dogodile u vjerskoj strukturi stanovništva. Katolička Crkva izgubila je 200.000 vjernika. Prije deset godina bilo ih je 3.897.332, a 2011. godine 3.697.143. Velik rast bilježe ateisti. Njih je otprilike 67 posto više nego na prošlom popisu. Tada se 98.376 ljudi izjasnilo da nisu vjernici. Broj agnostika i neizjašnjenih je podjednak –  s 132.532 pao je na 125.536.

Živi li u Hrvatskoj samo nešto manje od 5 posto ljudi koji ne vjeruju u Boga ili ih je u stvarnosti daleko više?

Neki će reći da to nije važno. Sve dok se nevjernici budu smatrali građanima drugog reda i sve dok bude građana koji smatraju da se ne poštuje ustavno načelo koje jamči jednakost svjetonazora, pitanje će biti važno. Jedan dobar teolog, Jürgen Moltmann, uči: „Tko kaže da časti Boga, a odbacuje nevjernike nije konzistentan i griješi“. Mislim da ovo isto vrijedi i za nevjernike. Cijenim kada znaju opravdati svoju nevjeru. I jednima i drugima želim mir.

Moja velika zahvala, kao urednika ove knjige, ide svim ovim meni dragim ljudima, izuzetno poznatim i utjecajnim osobama našega društva, koji su se odvažili hrabro svjedočiti o vlastitoj nevjeri, izložiti nam u što vjeruju kada već u Boga ne vjeruju i ohrabriti sve one koji se tim pitanjima muče ili smatraju da ih vjernička većina na bilo koji način „muči“ zbog toga što ne vjeruju u Boga.

To su: Neven Barković, Sandi Blagonić, Ivana Bodrožić, Rada Borić, Nadežda Čačinović, Nenad Jarić Dauenhauer, Srđan Dvornik, Zoran Ferić, Mirela Holy, Ivo Josipović, Saša Kosanović, Pero Kvesić, Oleg Mandić, Dragan Markovina, Ivica Maštruko, Vili Matula, Anto Nobilo, Boris Pavelić, Nikola Petković, Marko Pogačar, Željko Porobija, Čedo Prodanović, Vesna Puhovski, Zoran Pusić, Borivoj Radaković, Tanja Rudež, Ines Sabalić, Sanja Sarnavka, Seid Serdarević, Velimir Srića, Aleksandar Stanković, Ante Tomić i Danilo Vranić.

Bilo je nužno da, slijedeći princip ravnopravnosti, nađem adekvatnu formulu za predstavljanje uglednika koji će nastupiti u knjizi pa sam se odlučio da svjedočanstva poredam po abecednom redosljedu prezimena autora/ica. Žalim, dakako, što su me mnogi odbili, čini se, jer im je nedostajalo hrabrosti da budu dio ovakvog važnog društvenog eksperimenta.

Nama akutno treba dijalog i zato sam priredio i uredio knjigu za koju sam uvjeren da će predstavljati među u našem društvu jer nakon nje više neće biti nepopularno ili nepoželjno izjasniti se kao agnostik ili ateist. Knjiga predstavlja jednogodišnji rad i moje nastojanje da uvažimo jedni druge. Bio bih presretan da dobijem komentare čitatelja: d.pilsel@zamir.net

Ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće. Na kraju, još samo jedno: mojoj braći i sestrama nevjernicima – uz vas sam!

Share