Brzojav na puževoj kućici

Piše: Ninoslav Kopač

Umro je moj prijatelj i drug Ljubiša Samardžić. To, naravno, nije vijest jer, pošto ga je smrt odvojila od nas prošli tjedan, već ga je oplakao cijeli dobronamjerni Balkan. Ipak, …

Umro je moj prijatelj i drug Ljubiša Samardžić. To, naravno, nije vijest jer, pošto ga je smrt odvojila od nas prošli tjedan, već ga je oplakao cijeli dobronamjerni Balkan. Ipak, pošto smo bili obiteljski prijatelji i intenzivno se družili od doba kada je u Zagrebu na Rebru bolovao njihov sin Dragan, ne samo da je bio red, već mi je i srce nalagalo da njegovoj supruzi Miri izrazim saučešće. Kad, u državi članici Evropske unije subotom i nedjeljom iz „metropole svih Hrvata“ ne možete poslati telegram, odnosno, na hrvatskom jeziku, brzojav. Ništa, otišao sam u ponedjeljak na glavnu poštu u Jurišićevoj ulici, ispunio formular i pričekao red na šalteru. Kada sam došao na red, službenica nije znala kako se šalju telegrami u Beograd u Srbiji, koji je za nas vjerojatno nepoznanica kao i Pjong Jang u Sjevernoj Koreji. Pozvala je kolegicu koja joj je objasnila šifru za Srbiju i ta ista gospođa me obavijestila da telegram za „tako udaljenu“ zemlju putuje najmanje dva dana. Na moje inzistiranje da ipak želim poslati brzojav, žena ga je otipkala na kompjutoru i izrekla mi cijenu. Skoro padoh u nesvijest, jer cijena brzojava iliti telegrama koštala me kao povratna karta autobusom do nekada naše metropole.

Tko mi je kriv! Da sam telegram poslao u Arizonu u SAD, primatelj bi ga dobio isti dan i koštao bi me upola manje. Treba se tješiti da je ovo dvadeset i prvi vijek i da svakim danom u svakom pogledu nazadujemo. U mračnom prošlom stoljeću, takav telegram bi odmah još dok ste bili prisutni, telefonom, oprostite, brzoglasom bio izdiktiran nekome u pošti u Beogradu i primatelj bi ga dobio unutar nekoliko sati. Danas u XXI. vijeku više se ne koristi brzoglas, već Internet, dakle, puno je brže i puno jeftinije od nekadašnjeg slanja „brzojava“ „brzoglasom“.

Da zaključim. Nešto što se hrvatski zove „brzojav“, jer se treba brzo javiti i isporučiti na lokaciju udaljenu 400 kilometara, putuje dva dana i košta „k’o svetog Petra kajgana“. U devetnaestom stoljeću na konju bi stiglo za jedan dan. Daleko smo dogurali. Padamo sve dublje i dublje, a nekada smo bili uzor cijelome svijetu. Dobro, onda nismo „bili slobodni“, ali danas kada smo „svoji na svom“ padamo sve dublje. Ne smijemo pisnuti ništa više no što nam „veliki brat“ iz Bruxellesa ne odobri. Postajemo najsiromašnija i najzaostalija zemlja u Evropi, iako smo u nju ušli s velikim mirazom koji nam je ostao od Jugoslavije. Oprostite što spominjem tu zemlju u kojoj je Hrvatska dobila iscrtane državne granice koje su danas međunarodno priznate, u kojoj je imala svoj grb, himnu, istina komponirao ju je Srbin, i imala veću samostalnost nego što je danas ima kao članica Evropske unije.

Priznajem, s malim izrazom zlobe priželjkujem da i ostale države nastale od raspada bivše Jugoslavije što prije uđu u Evropsku zajednicu, pa kao i mi izgube svoju suverenost. Ali ćemo, ipak, opet biti zajedno, a možda će do tada i Ljubišina obitelj dobiti moj telegram poslan iz Zagreba.

 

 

 

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije P-portal portala.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: