Ćirilica je rukopis knjige koja se piše generacijama

Share

Sva raznolikost identiteta u ovom našem podneblju često je svedena isključivo na nacionalni predznak. Nasljeđe ratnih događanja iz devedesetih i dalje je plodno tlo za razne podjele, što je dovelo do toga da je čovjek na ovim prostorima prije svega Hrvat ili Srbin, a tek onda osoba sa svojim stavovima, razmišljanjima i interesima. Odnos prema jeziku i pismu možda najbolje govori koliko je takvo poimanje identiteta opterećeno prošlošću. Potvrdit će to i slučaj saborske zastupnice srpske nacionalne manjine Dragane Jeckov koja je unazad godinu dana u Saboru održala govor na srpskom jeziku. Reakcije braniteljskih udruga nije trebalo dugo čekati. Jednako je i s pismom – korištenje ćirilice u javnom prostoru često ima negativan odjek, intenzitetom jednak udarcu čekićem u dvojezičnu ploču. Svjesne su toga i mlađe generacije Srba koji žive u Hrvatskoj.

Una Rastović

– Koliko god učenim ljudima bila apsurdna ili bizarna ideja personifikacije pisma u tolikoj mjeri da snosi posljedice za ljudska nedjela, u javnom diskursu ne postoji jasna volja i želja za razgraničavanjem ta dva pojma, što bi, između ostalog, dovelo do zdravijeg odnosa prema vlastitoj nacionalnoj povijesti. Ćirilica kao pismo predstavlja vrijednost koja premašuje pitanje nacionalnog identiteta i njezino očuvanje znači očuvanje civilizacijskog dostignuća, što je u interesu svih ljudi, neovisno o nacionalnoj pripadnosti – ističe Una Rastović, studentica molekularne biologije u Zagrebu podrijetlom iz Srba.

Ćirilicu je učila u sklopu nastave iz srpskog jezika i kulture koju je pohađala svih osam razreda osnovne škole. Postojanje dvaju pisama kroz djetinjstvo nije je zbunjivalo. Još prije polaska u školu znala se potpisati i na latinici i ćirilici, što je u njoj na neki način budilo ponos.

Prije početka formalnog obrazovanja s ćirilicom se susreo i Nenad Lastavica. Student rusistike i južne slavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, inače iz Dalja, priča kako su kod kuće uvijek imali i latinične i ćirilične knjige, a televizijski program gledali su i iz Beograda i iz Zagreba. Različita slova tada mu nisu predstavljala nepoznanicu, a danas podjednako koristi i jedno i drugo pismo.

Nenad Lastavica

– U međuvremenu sam, tokom školovanja, upoznat s povijesnim razlozima postojanja različitih pisama. Budući da studiram, između ostalog, jezike koji se isključivo ili djelomice pišu ćirilicom, upotrebljavam je svakodnevno. Kada je riječ o našim jezicima, ipak ih češće pišem latinicom, iz komunikacijskih razloga; tko čita ćirilicu, po svoj prilici čita i latinicu, a obrnuto ne vrijedi uvijek – kaže Lastavica.

Kada je riječ o doživljaju ćirilice kao obilježju isključivo srpske kulture, Lastavica ne sumnja da je velikoj većini Hrvata poznato da se ćirilicom ne služe samo Srbi već i mnogi drugi slavenski i neslavenski narodi te da ona nije ni isključivo srpsko ni izvorno srpsko pismo.

– Ali ona jest, između ostalog, i jedno od dvaju aktualnih srpskih pisama. Ako se ćirilica u Hrvatskoj i percipira kao prvenstveno srpska, to ne treba čuditi – Kinezi koji su u kontaktu s Mongolima vjerojatno je primarno percipiraju kao mongolsko pismo, a Amerikanci kao rusko. Usto, služenje ćiriličnim pismom često se ističe kao jedno od distinktivnih obilježja srpskog naroda u odnosu na hrvatski, što nije pogrešna tvrdnja – dodaje Lastavica.

Nebojša Manojlović

Diplomirani politolog Nebojša Manojlović osnovnoškolsko obrazovanje započeo je u Vukovaru 1993. godine. Ćirilicu je, kao i ostali, učio po posebnom programu, a postojanje dvaju pisama nije mu bilo nešto neobično. Kako kaže, zbunio ga je hrvatski jezik s kojim se, nakon mirne reintegracije Slavonije i Podunavlja, susreo u petom razredu osnovne škole. Sličnost je bila velika, dodaje, baš kao što je velika sličnost srpskog i hrvatskog društva kada je riječ o sklonosti etničkim predrasudama.

– Srpska ćirilica je bila deo hrvatske istorije, kao što su i Srbi njen deo, i obrnuto, kao što su Hrvati deo srpske istorije. Hrvatsko društvo i Srbe i srpsku ćirilicu prihvata samo kroz promenu identiteta, a to ne sme da bude tako – ističe Nebojša.

– Ako neko želi da zna da čita rukopis Ive Andrića ili Tina Ujevića, koji su pisali ćirilicom, neka uči ćirilicu. Ako neko želi da zna da pročita pismo koje je Nikola Tesla pisao svojim roditeljima, neka uči ćirilicu. Ako želi da bude na strani bivšeg ustaškog ministra Mile Budaka koji je zabranjivao ćirilicu, neka i njih ili onih koji su prevodili Andrića, neka bude i takvih. Istorija će da sudi svima – dodaje.

Vladimir Horvat

Vladimir Horvat, diplomirani pravnik iz Baranje, smatra da je historijski revizionizam utjecao na selektivno tumačenje povijesti i percepciju ćirilice, sve kako bi se opravdala događanja devedesetih godina. Smatra kako je ćirilica kolateralna žrtva nastojanja nacionalnih i jezičnih purista koji insistiraju na granulaciji, a ne na nadgradnji kulturne baštine.

– Onog momenta kada se država konačno odluči na transformaciju iz nacionalnog u kulturno društvo, ćirilica će dobiti svoje mjesto pod suncem – smatra Horvat koji djetinjstvo pamti najviše po fluktuaciji stanovništva, vojski, zastava i – jezika. Činjenici da se susreće s različitim pismima u toj kaotičnoj situaciji nije pridavao prevelik značaj.

Rasprava o ćirilici posebno je bila intenzivna u doba postavljanja dvojezičnih ploča koje je HDZ obećao svom koalicijskom partneru SDSS-u u Vukovaru. Negdje u to vrijeme u javnosti je odjeknula i ideja rektora zagrebačkog sveučilišta Damira Borasa da bi se ćirilica trebala učiti u hrvatskim školama.

– To bi oplemenilo učenike u Hrvatskoj. Ne postoje negativni efekti učenja drugog jezika ili pisma, a u konkretnoj situaciji isti ti učenici bili bi bogatiji u odnosu na svoje kolege koji nisu bili u prilici naučiti ćirilicu. Nepoznavanje ograničava: ako odete na sajam knjiga u Beograd i ne znate ćirilicu, ostajete uskraćeni za desetke tisuća knjiga po vrlo pristupačnim cijenama. Pitanje je dakle ne samo kulturološko, nego i pragmatično – kaže Horvat.

A to pitanje, dakako, ovisi i o trenutačnoj društvenoj klimi.

– Puno puta koristilo mi je poznavanje ćirilice i vjerujem da bi svakom čovjeku bilo korisno poznavati još jedno pismo, međutim nisam sigurna koliko je dobra ideja vratiti ćirilicu kao obavezan dio programa u hrvatske škole dokle god ne postoji svijest o vrijednosti i ljepoti znanja – smatra Una Rastović.

Nenad Lastavica kaže kako će možda tokom vremena prevladati političko ozračje u kojem će takvo nešto biti moguće, ali misli da nije izgledno da bi se moglo dogoditi u bliskoj budućnosti. Ni sam nije siguran koliko će to pitanje u Hrvatskoj biti relevantno s obzirom na njegovu uvjetovanost statusom ćirilice u Srbiji.

Ćirilica i dalje, barem u nacionalistički raspoloženim strujama, predstavlja problem, čega su mladi itekako svjesni. Neki od njih nisu htjeli govoriti o ovoj temi jer smatraju da im to može nanijeti samo štetu. I zaista, kada se aktualno društveno ozračje promatra iz kuta pripadnika bilo koje manjine, takav stav previše ne iznenađuje. Ozračje je to u kojem se u glasnoj tišini provodi hajka na „druge“ i na sve one koji se ne uklapaju u dominantne „domoljubne“ kalupe. Takva atmosfera, nažalost, njeguje se s obje strane granice. No to nije razlog da ćirilicu mladi Srbi odrasli u Hrvatskoj prepuste zaboravu. Baš naprotiv, poznavanje dvaju pisama gledaju kao prednost. Nenad Lastavica smatra da bi tu praksu valjalo održavati jer ona reflektira vezu srpskog naroda s onima koji se nalaze na istoku i zapadu, a s tim će se složiti i Nebojša Manojlović. Kako kaže, i sam lakše spava ako zna da se bori za očuvanje baštine svog naroda, koji je samo mali djelić kulturnog nasljeđa čovječanstva. Za Vladimira Horvata pitanje ćirilice ujedno je pitanje identiteta.

– Ćirilica je samo rukopis jedne knjige, knjige koja se piše generacijama, a za koju svatko od Srba s ovih prostora odlučuje hoće li je nastaviti pisati, a jednog dana i prenijeti generacijama koje dolaze – zaključuje Vladimir što mladim ljudima danas znači ćirilica.

 

Tekst je nastao u okviru projekta „Mladi Srbi u Hrvatskoj – između nametnute prošlosti i neizvjesne budućnosti“ koji financira Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije.

Share