Damir Nikšić: Mladi ne odlaze u potrazi za poslom, već za slobodom

Share

Bauk „Belog“ kruži Srbijom i regionom. Mladi, a i oni stariji, na ulicama i redovno na društvenim mrežama pozdravljaju se sa „Samo Jako“ i „Ave Beli“. Naslućuje se promena paradigme koju je zasigurno započeo konceptualni umetnik Damir Nikšić. O svom političkom i društvenom angažovanju, antipartijskom pokretu, političkom i društvenom fenomenu Ljubiše Preletačevića Belog, ali i o novim predlozima i alternativama koji nam dolaze iz Evrope, za P-portal ponovo govori Damir Nikšić.

Intervju koji ste dali za P-portal septembra meseca 2015. godine svež je kao da je danas urađen. Ipak, u njemu se naslućuje i prepoznaje jedina alternativa i vizija u rečenici „moramo ponovo izmisliti sebe, a ne prepisivati od drugih” i dalje „Moramo se ponovo pronaći, kao društvo. Pogubili smo se u raznim uticajima, opcijama, obećanjima, lažima. Moramo pronaći svoj san i napraviti svoju slobodnu teritoriju – k’o sebi, za sebe, a ne za „turiste“. Prošlo je godinu ipo dana i sada se to što ste tada napisali najbolje vidi na lokalu, gde ste vi u Sarajevu došli do 11 posto glasova na izborima. Šta vam je to donelo? Šta oduzelo? Šta ste novo razumeli o snazi i slabosti pojedinaca u današnjem društvu?

– Moja kandidatura na lokalnim izborima je bila zapravo uvod za opšte izbore koji će se održati 2018. Bilo je važno predstaviti se. Predstaviti set ideja, pravac, viziju. Ne bi valjalo da sam na opštim izborima izašao kao debitant. Ovako me ljudi znaju. Očekujem da će biti mnogo lakše sakupiti barem potpise narednog puta, a vjerovatno i novac. Ne znam koliko mi potpisa i novca treba da bih se kandidovao, znam samo da mi prava kampanja tek predstoji. Najvažnije od svega je bilo inspirisati i motivisati mlade da izađu i glasaju, da shvate (namjerno neću reći „politiku”) demokratiju ne samo kao pravo, dužnost ili obavezu, kao bitnu, a time i dosadnu, već prvenstveno kao zanimljivu, pozitivnu i kreativnu aktivnost. Problem je što su mladi „starmali”. Pokupili su puno toga od starijih. Uglavnom apatiju i lijenost. Odlaze u razvijene zemlje kao da traže posao, a zapravo bježe od konzervativne familije u slobodu i demokratiju da konačno budu svoji, individualci, mladi i ludi – prije nego što zaista ostare. Šteta što su prihvatili ovdašnju realnost starijih i njihov koncept fosilizacije i konzervacije ovih prostora u neku vrstu istorijskog etnografskog parka koji više priliči devetnaestom vijeku. Umjesto da se ovdje izbore za slobodu, demokratiju i pravo na rad, oni su i sami pristali da ovdje žive u folklornom društvu, a „tamo negdje” u naprednom društvu. No, proći će i to čim se steknu prva iskustva „stvarnog svijeta”.

Nadovezujući se na prethodno pitanje, ovih dana digitalna mladost Srbije na krilima novog entuzijazma, leti ka predsedničkim izborima. Taj entuzijazam i opšte ushićenje i euforiju duguje maloj lokalnoj grupi građana iz Mladenovca koji stoje iza kandidature Ljubiše Preletačevića Belog za Predsednika Srbije. Nedavno ste i sami imali prilike da se upoznate sa njihovim pokretom „Samo Jako”, pa kako kao neko kome humor, satira i društveno angažovanje nisu strani, gledate na ovaj fenomen?

– To je nešto najbolje što se Srbiji moglo desiti. Ta grupa građana je, kako sam već rekao, uspjela da „istroluje” najveće političke trolove u modernoj istoriji ovih prostora. Vjerovatno znate na koga mislim. To je jedini način. Moja taktika takođe nije bila prosvjetljenje turbo-folk masa, već upravo subverzija turbo-folka i to izvornim folkom, rezonom izvornog „zemljaka”, jer turbo-folk je spram njega čista šminka i elitizam. Moramo se okrenuti korijenima, istinskom liku zemlje i njenih naroda. Ti ljudi možda jesu sirovi, neobrazovani, izmanipulisani, ali nisu glupi. Oni su samo pauperizirani i marginalizirani. Ako se progresivna elita kompleksaški odmetnula od njih bježeći od sopstvenog identiteta, od istinskog duha ovih krajeva, ne mogu za to napuštanje okriviti desničarske populiste koji su potom „obradili” ostavljenu provinciju u svoju korist. Svaki umjetnik i filozof mora prepoznati duh i dušu prostora i vremena i dati mu glas, progovoriti za njega, u njegovo ime i tako ga usmjeriti u ispravnom, humanom, časnom pravcu. Ja mislim da „Samo jako“ upravo to radi. Kroz duhovitost su probudili duh Srbije koji je predugo bio okovan teškim temama, strahom i hororima koje desničari obožavaju.

Dobrobit i moć novih tehnologija ogledanih pre svega u društvenim mrežama sada jasno vidimo. Predviđa se da će veliki broj takozvanih apstinenata izaći na izbore. Možda je još rano govoriti o nekim promenama koje će nastupiti sada, ali da li ova dešavanja mogu ukazati da vrata novog vremena i novih društvenih odnosa nisu neprobojna? Da mladost regiona nije zakovana za kompjutere i zadojena neoliberalnim dogmama?

– Važno je da shvate da demokratija nije virtualna kao što je internet. Važno je da shvate da je demokratija aktuelna. Važno je akutelizirati demokratiju, da mladi shvate da onaj koji dođe na vlast može da donosi nove, bolje, drugačije, pametnije zakone, a ti zakoni mogu da promijene način na koji živimo, mogu da promijene našu stvarnost, skoro trenutno. U tome je realnost i aktuelnost demokratije. Ona nije nešto o čemu se čita, piše, priča, sluša, što služi za mazanje očiju dok se pljačka državna imovina – ona je mehanizam vladanja svojom stvarnošću.

Kada se više nema kuda, jedino što je još preostalo jeste odrasti, sazriti, preuzeti odgovornost, preuzeti vlast, tj. uzeti svoj život u svoje ruke. Patroniziranje se pokazalo običnom demagogijom. Dosadašnja „pamet” nas očito nije nikud odvela.

U nekim evropskim zemljama poslednjih godina najpre stidljivo, a sada i praktično, pokreće se ideja unizerzalnog/bezuslovnog osnovnog dohotka. Svrha osnovnog prihoda jeste izmena postojećih sistema socijalne zaštite koji ne uspevaju da se izbore sa socijalnim problemima modernog doba. Kako gledate na ovaj predlog? Da li on ide uz struju zatvorenosti Evrope predvođenu populistima ili kao njegova alternativa? Da li je uopšte moguća alternativa?

– Ja mislim da je to pogrešan put. Nije dohodak ljudsko ili građansko pravo, već rad. Pravo na rad, slobodni rad – to treba uvesti. Ljudska bića moraju da rade da bi preživjela, ne samo fizički već prvenstveno mentalno, duhovno. Ljudi imaju radne navike, radnu savjest. Ljudski rod je po prirodi proizvođač. To mu je u genima nakon stotine hiljada godina evolucije. U krvi mu je da radi. Ne da bi „zarađivao” nego da bi privređivao – zajednici, široj, užoj, svojoj porodici – to je smisao, svrha života, tako smo programirani.

Pored toga postoji nešto o čemu smo potpuno prestali pričati, a to su vještine, znanje, umjeće koje rad često zahtjeva. Ne radi se samo o radnoj snazi, već i o kreativnoj energiji koju ljudska bića moraju ispustiti iz sebe u toku svog života. Mi imamo ne samo radnički, već i stvaralački impuls. Mi se manifestujemo kroz svoje profesije. Naše profesije su naš primarni identitet. Često idu uz naše lično ime i prezime.

Država samo mora zaštititi taj nagon tako što će nametnuti poslodavcima razuman minimalni dohodak kako poslodavci ne bi previše eksploatisali ovaj ljudski impuls i previše profitirali na tom prirodnom resursu i fenomenu.

Univerzalni/bezuslovni osnovni dohodak oduzima smisao svemu tome i stvara farmu, neku vrstu građanskog parka, a ne stvarnost. Nemojmo misliti da će ljudi zahvaljujući tom dohotku biti išta slobodniji. Postaće još veći ovisnici o farmi-državi koja ih doslovno hrani, tovi. „Dugovaće” nekome svoj glas, svoju lojalnost – prije ili kasnije. Da ne govorim o psihičkim poremećajima koju takva matrica stvarnosti može izazvati, takav matriks idealnog života. Pogotovo ako im bude zabranjeno da rade, da proizvode, da trguju – na konto toga što imaju osnovni dohodak – onda smo suočeni sa sistemskim uništavanjem nečega što je čovječanstvo razvijalo hiljadama godina. Onako antropološki.

Naravno da te vještine i ta znanja neće biti uništena nepovratno i za sve. Vjerovatno će ih samo nekolicina naslijediti i učiti na preskupim školama – nekolicina koja će lakše profitirati zahvaljujući većoj masi neznanja, nesposobnosti i pasivnosti.

Nakon što je Zapad (i niko drugi do Zapad) osudio komunističku ideologiju i srušio socijalizam kao nerealan (pogotovo naš tzv. „samoupravni socijalizam” koji je podrazumijevao radničko samoupravljanje) ja, pogotovo nakon toliko ljudskih žrtava, takvo jedno sanjarenje i utopiju vidim pomalo kao pasjaluk, a možda se radi o iskrenoj zabludi i zabludjelosti ili čak nekoj vrsti čini, prokletstva, kazne, ako razumijete šta želim reći. Plate moraju biti veće, tako da jedna osoba, bilo žena ili muškarac, mogu izdržavati čitavu porodicu, kao što je to bilo šezdesetih, sedamdesetih, dok su postojala radnička prava, radnički pokret, jaki sindikati. Moramo se vratiti na taj način života. To je moj „progresivistički konzervativizam” (smeh). Ja sam u tom smislu veliki tradicionalista.

Na čemu trenutno radite? Kakvi su Vam planovi za dalja politička delovanja? I šta vam trenutno zaokuplja pažnju, energiju, šta Vam pričinjava radost?

– Radim na Antipartiji. To je antipartijski pokret. Želim negirati liberalnu demokratiju i uvesti apsolutističku monarhiju, uspostaviti socijalističko kraljevstvo koje će slaviti rad, bratstvo i jedinstvo i rezultirati zdravijim društvom i boljim društvenim odnosima. Zato se kanim u budućnosti kandidovati za kralja (smeh).

Bilo bi interesantno proglasiti kralja direktnom demokratijom, izborima ili referendumom. Možda nam je zaista potreban Levijatan. Možda je to zaista način na koji ljudska zajednica najbolje funkcioniše. Demokratija, vidjeli smo, ne može garantovati da će vladar biti pravedan. „Vladavina zakona” i „pravna država” i čitava partijska demokratija su samo paravan za samovolju profitera i pljačkaša koji donose zakone u svoju korist, postavljaju tužioce i sudije i to sve služi uspostavi nove vlastele, nove aristokratije. Njih sve treba preduhitriti i staviti pred ljude otvorenu ponudu: da razluče i odluče koja će i kakva dinastija da ih vodi: duhovita, duhovna, duševna ili profiterska materijalistička. „Kralj radnog naroda” i aposlutistički monarh ne znači odmah i nepravednu vlast. Sve je do osobe.

Ja lično sam slijedio logiku svog individualnog anarhizma. Shvatio sam da ne mogu biti slobodan i da će uvijek neko izvan mene imati vlast nadamnom osim ako ja ne dođem na vlast. Tek onda ću i službeno imati vlast nad samim sobom. Tek u tom momentu mogu da „oslobodim” sve građane od države i kao „apsolutistički anarh” uvedem anarhiju i direktnu demokratiju bez kojekakvih predstavnika u parlamentu. Odnos između vlasti i radnog naroda bi bio direktan i bez posrednika. Dakle, bezvlašće – iz pozicije vlasti. To je nešto što već imamo na djelu i u praksi, zar ne? Samo što ću ja to jasno i glasno reći i predočiti u svojoj kampanji. U suštini, to je dobro za demokratiju. Da se demokratske stranke sjete šta ta riječ u njihovom nazivu uopšte znači. A i vrijeme je da se država zaista svede na minimum. Da se ukloni s puta radnom i vrijednom narodu. Da mu prepusti da sve „pozlati”. To ne mogu uraditi partije niti koalicije na vlasti. To može učiniti samo aposlutistički monarh koji će prerasti u anarha i prepustiti samoupravu, uz konstantan nadzor. Nešto kao u Titovo vrijeme, samo bez lažnog demokratskog paravana, već otvoreno i frontalno – apsolutistički.

Share