Biti učitelj, znači biti mentor i odgojitelj mnoge djece, a jednako je važno uz sve ostale predmete kod djece poticati i održavati maštu i kreativnost. Razgovarali smo s Danicom Brajenović, nastavnicom likovne i glazbene kulture i, slobodno možemo reći, najomiljenijom nastavnicom iz Dvora.

Glazbeni i likovni većini su djece, pogotovo u osnovnoj školi, bili omiljeni predmeti i za njih se često vežu mnoge lijepe uspomene. Tako je i kod naše sugovornice. Danica je u svoje 32 godine radnog straža u prosvjeti ispratila mnoge generacije.

– S djecom treba imati puno strpljena, uvažavanja i poštivanja, jer će tada i djeca cijeniti nas – govori i objašnjava kako je oduševljena osjećajem pravednosti koji je iznimno razvijen kod djece. Uspoređujući djecu nekada i danas, Danica ne nailazi na velike razlike.

– Možda su današnja djeca slobodnija iznijeti svoje mišljenje dok su nekadašnje generacije bile povučenije. Djeca su odraz nas samih i društva u kojem živimo. Djeca su biseri koje uvijek u svim generacijama treba otkrivati, brusiti i poticati – ističe nastavnica Brajenović. Svaka joj je generacija bila posebna. I priznaje da joj je poslije rata, kada je počela raditi u područnoj školi u Rujevcu bilo neobično raditi s malim brojem učenika.

Dok je nekada Rujevac vrio od dječije graje, tada je školu pohađalo sedmero – osmero učenika te je Danica radila u kombinaciji sa sva četiri razreda. Za sve je razrede pripremala nastavni materijal, a u sportskim je igrama često uskakala kako bi imali potpunu ekipu. Prisjeća se kako je nekada škola u Rujevcu brojala i stotinu đaka, iako je odlazak sa Banije započeo već šezdesetih i sedamdesetih godina.

Njenih nekadašnjih učenika u Dvoru iza posljednjeg rata ostalo je vrlo malo. Oni koji su otišli javljaju joj se, kaže, iz raznih zemalja svijeta.

– U početku sam bila poprilično tužna zbog njihovog odlaska i zbog toga što se sve manji broj ljudi vraća u naše krajeve, no sada ih razumijem. Nedavno sam putujući u Beograd u društvu sa jednim mladim Banijcem spomenula rodni kraj. No, on je iskreno i iz srca rekao: „kad ulazim u Beograd srce mi raste, ovdje sam kao kod kuće“ – priča Danica i dodaje da nije odabrala nastavnički poziv kako bi bila slikarica. Od kada je u mirovini, slikanje je jedan od njenih hobija kojim se uz putovanja, rad u vrtu, druženje i pisanje pjesama, sve češće bavi.

Daničine slike i pjesme koje piše, malo koga će ostaviti ravnodušnim, a pogotovo bivše joj učenike i Banijce. Kao primjer, izdvajamo pjesmu Ja, majka Banija, nastalu pri Daničinom povratku u Dvor iz rodnog sela Gornje Stupnice. Otkrila je da su je „tišina, mir i vatreno sunce pri zalasku u ljetnom predvečerju dok je gledala u izgubljeno stado ovaca u daljini“ inspirirali na pisanje ovih stihova.

[pullquote class=”full”]

JA, MAJKA BANIJA

Ja sam šuma, voda

Zelena livada i proljetno jutro,

Mirisna oranica i plodna bašta,

Ja sam oštar kamen,

Stado ovaca na proplanku,

Ja sam u tuđini mašta.

Ja sam majka Banija,

Pusta kuća na brdu.

Ja sam majka i onih koji nikad neće doći

I žive sa mnom u snu.

Ja sam čuvarica običaja

Preobraženja i Đurđevdana

Ja sam stijena na kiši, branik oluji,

Sjena u patnji, radost u pjesmi,

Ja sam priča o prošlosti,

Ojkača i tambura u kolu.

Ja sam krv u tebi,

U jeziku i predanju,

Tamjanu u crkvi i krstu,

Vjeri i nadi

JA SAM, MAJKA, BANIJA.

Danica Brajenović

[/pullquote]