Danilo Ljubotina: Duhovna ljubav se prepoznaje u susretu s ljudima koji su različiti

Share

Arhimandrit Srpske pravoslavne crkve, otac Danilo Ljubotina, neobičan je svećenik i čovjek kompleksne životne sudbine, potaknute između ostalog i historijskim iskustvima njegovih predaka. Familija Ljubotina potječe iz Crne Gore u kojoj je vjekovima živjela i koju je 1657. godine morala napustiti pod pritiskom Turaka, te se doselila na istarski poluotok u mjesto Peroj, posebnim ukazom tadašnjih mletačkih vlasti. Obitelj je preživljavala različita carstva, državna uređenja, vjerske pritiske i političke režime ali na kraju, kako kaže otac Danilo, „niti smo se mi proširili, niti nas je katoličko more potopilo“. U selu Peroju sve do danas živi obitelj Ljubotina mukotrpnim težačkim životom ali živi skromno i sretno, u miru sa susjedima. Otac Danilo završio je teologiju u Beogradu i postdiplomske studije u Londonu ali njegova svećenička služba započela je u rodnom mjestu i u malim pravoslavnim zajednicama u Hrvatskoj. Službovao je otac Danilo i kao duhovnik u hramu Sv. Save u Beogradu i bio je predstavnik Srpske pravoslavne crkve pri sjedištu Evropske unije u Briselu, ali najvrjednija karakteristika po kojoj ga mnogi poznaju jest njegova jednostavna spremnost na susret, razgovor i dijalog. Ili kako sam kaže o uvijek teškim prilikama na ovim prostorima: „Bez mudrosti Srba i Hrvata Balkan ne može naprijed.“ O pitanjima suživota, pravoslavlju i katoličanstvu, stanju duhovnosti i religioznosti i aktualnim prilikama kod nas i u svijetu, razgovaramo sa ocem Danilom u trenutku kada mnogi od tih pitanja žive u nemiru i sa kojima se ovaj čestiti čovjek suočava svojom blagošću, miroljubivošću i mudrošću.

Kako gledate na podatke koji govore da je u modernom svijetu broj kršćanskih vjernika posvuda u opadanju?

Mislim da duhovnost u globalu nije u opadanju nego je u opadanju samo jedna konkretna duhovnost; u porastu su napadi na hrišćanstvo, na katoličanstvo s jedne strane i na pravoslavlje s druge. U slučaju Srpske pravoslavne crkve to opadanje je povezano i sa sotoniziranjem srpske nacije, na ovim prostorima i na evropskom nivou, kada je, svugdje u Evropi, bilo strašno reći da si Srbin od početka 90-ih skoro do danas. Ali, ja mislim da je taj animozitet stvoren na jedan vještački način. Drugo, mi smo ovdje imali katastrofalne posljedice Drugog svjetskog rata, a historijski, uvijek je među ljudima postojao osjećaj da smo na granici dvaju svjetova, zapadnog i istočnog, među kojima je postojala borba za prevlast, koja bi ponekad i utihnula. Recimo, početkom 19. stoljeća dogodilo se i to da je na prostoru Austrougarske monarhije, među slovenskim narodima; Česima, Slovacima, Slovencima pa i Hrvatima, postojala velika simpatija prema pravoslavnom načinu života.

Kako to objašnjavate?

Objašnjavam to činjenicom da je pravoslavlje među tim narodima u korijenu doživljeno toplim i autentičnim, bliže čovjekovoj ličnoj prirodi. Pravoslavlje je shvaćeno kao duhovnost koja proizlazi iz dubine antropologije a ne, pežorativno rečeno, iz crkvenih rješenja. U svijetu, pravoslavlje je i danas prihvaćeno kao topla, „duševna“ i privlačna religija. Pokušat ću vam to pokazati na primjeru jedne protivrečnosti. U Americi, onakvoj kakva ona danas jest, momentalno se događa jedna renesansa pravoslavlja. U toj zemlji je stvoreno preko trideset manastira koje uglavnom drže Grci, nešto pravoslavni Arapi, a nešto i pravoslavni Srbi, o čemu se ovdje malo zna. Čitav taj pokret tamo, marginalan je u odnosu na svjetska zbivanja, ali on postoji.

S druge strane, u Evropi kao da duhovnost, smisao života i metafizička pitanja više nisu tema u javnom opticaju…

Na Zapadu postoji značajna distanca prema religiji i Crkva na Zapadu se osipa. Mislim da je ono materijalno probilo opnu ljudske svijesti, naročito među mladima koji, sa druge strane, osjećaju bunt prema Crkvi kao autoritetu koja nije dovoljno duhovna da bi mogla ogrijati ljudsko srce. Postali smo shema koja nije u stanju zainteresirati ljude. To je strašno izraženo u Sloveniji i u Austriji: moj profesor s postdiplomskih studija Christoph Schönborn, koga jako volim i koji je sada kardinal u Beču, nedavno je rekao kako je Austrija nekada bila 90 posto katolička zemlja, a sada je u njoj 30 posto hrišćana. U Engleskoj i Francuskoj imate katedrale čiji su dijelovi iznajmljeni za druge namjene a manje crkve su pretvorene u kafiće. Na jugu Italije je drugačije; oni su topliji i duhovnost doživljavaju kao svoje prirodno stanje.

Kako se zapadna duhovnost nosi sa novim izazovima vremena?

Zapadna duhovnost i katoličanstvo su od sekularizma bili gotovo uništeni ali oni su iz svog miljea iznjedrili najbolje teologe, među kojima su recimo Ives Congard, Marcel-Jacques Dubois, Christoph von Schönborn, Hans Urs von Balthasar, Joseph Ratzinger i drugi, koji su učinili ogroman napor da se vrate na izvorno hrišćanstvo. Oni su uspeli da prepoznaju pravoslavlje bolje nego mi, jer su se usredotočili na izvornu sliku hrišćantva da bi popravili svoje stanje. Zbog globalizacije i materijalizma, koji je ljudima privlačniji nego dublja duhovna svijest, zapadna slika svijeta se pokvarila. To je nažalost tako. Znate, ja sam Istrijan i kada su naši stari krajem 19. stoljeća bježali u Ameriku, jednako kao i Talijani, onda je Amerika bila simbol raja. S tom zaradom koja je bila stostruko veća nego u Istri oni su mogli da žive pristojnije i da pomognu svoje. A onda je blagostanje dobilo dimenziju boga, diviniziran je materijalni način života i došlo je do ovoga do čega je došlo. Došlo je do toga da se evropska kultura izjela iznutra. Mislim da ima razloga bojati se za budućnost, jer ono što gledamo je ubrzanje apokaliptičnog hoda…

Može li se prijašnja slika svijeta obnoviti?

Naše stanje je dramatično lokalno i globalno. Pravoslavna crkva je nesretna zbog toga, ali moram reći da ona nije zlurada i antikatolički raspoložena zbog stanja na Zapadu. Pravoslavna crkva je bolesna od želje da pomogne da se Zapad reparira i stane na svoje noge. Pravoslavni svijet mora pomoći da se katolici povrate, jer čovječanstvo ne može egzistirati tako da je samo jedna duhovna strana dobra a da je druga u problemu. U ovoj zemlji se to ne valorizira i pravoslavlje se uzima kao zlo. Ali to nije tako: naše područje nije uzorak mjere hrišćanske ideje i hrišćanskog života na svjetskom planu. Naše područje je negativan primjer koji smo ovdje stvorili svi mi zajedno. Ali na svjetskom nivou stvari izgledaju drugačije. Ovaj susret današnjeg pape i ruskog patrijarha Kirila je veliki historijski događaj kako da Istok pomogne Zapadu.

Osjeća li se ovo današnje opadanje vjere i kod pravoslavnih naroda?

Moram reći da kod pravoslavnih naroda nije tako. Mi smo doživjeli kalvariju komunizma i državnog ateizma i Crkva se u tome profilirala i očistila. Jedna od naših crkava, u Rumuniji, očuvala je srž pravoslavnog duha. Oni su duhovno živi i pravoslavno praktični. Isto možemo reći i za Ruse koji su došli do svojih korijena, obnovili su svoje crkve i duhovni i kulturni život i sada su u fazi neprestanog uzrastanja. Kod Grka se događa određeno komešanje, ali kako su oni kao i Talijani na jugu topao narod, onda oni svoju duhovnost doživljavaju kao svoju prirodu. Oni mogu biti protiv Crkve kao institucije, ali ne mogu biti protiv duhovnosti i mogu biti protiv klerikalizma ali ne mogu biti protiv života u Crkvi. Njihov govor i njihovo svakodnevno izražavanje je onakvo kakvo mi koristimo u liturgiji. Kada sam bio mlad izražavao sam se u terminima fudbalskih utakmica, jer je to tada bilo moderno, a Grci se u svakodnevnom govoru često izražavaju jezikom pravoslavne teologije zato jer je to i narodna terminologija. Što se tiče Srba, morate znati da su oni u početku bili varvarski narod i kada su prihvatili hrišćanstvo, već je sve bilo gotovo: sve što je trebalo biti napisano, već je bilo napisano, sve što je trebalo biti naslikano, naslikano je; u freskografiji i mozaiku oslikani su kvadratni kilometri i kilometri i napisani su najbolji tekstovi i najbolje pjesme. Upozoravam vas da se tada, u šestom stoljeću, nije radilo samo o pravoslavlju nego o univerzalnoj hrišćanskoj duhovnosti, kada su i zapadna i istočna crkva bile u istom ambijentu i kada je sve to bilo prihvatljivo i jednima i drugima i to je tako bilo sve do srednjeg vijeka.

Koliko je u novije vrijeme učinjeno u dijalogu katolika i pravoslavaca?

U zadnjih pedeset godina jako je mnogo učinjeno u razgovoru između Katoličke i Pravoslavne crkve. Bilo je puno seminara i sastanaka na kojima su se suočavali jedni sa drugima da bi se vidjelo kako bi svima bilo bolje sutra. I ti dijalozi idu dalje. To su susreti najboljih katoličkih i pravoslavnih teologa o tome kako prevazići negativna mišljenja jednih o drugima iz prošlosti i danas i kako prepoznati razlike u kojima sada žive Istok i Zapad. Ja sam prisustvovao dijalogu najboljeg katoličkog teologa, već spomenutoga Ives Congarda i najboljeg pravoslavnog teologa iz Rumunije Dumitru Staniloae u Ženevi i bilo je uživanje slušati njihove napore za prevazilaženje onoga što nas je razdvajalo stoljećima, upravo radi iscjeljenja Crkve na globalnom polju. Ja lično mislim da je upravo takvo iscjeljenje i istočne i zapadne Crkve htio papa Ratzinger i mislim da je on jedan od najboljih papa koje je Katolička crkva imala posljednjih vjekova.

Što je potrebno na svakodnevnom nivou da bi se pružila ruka između katolika u pravoslavaca?

Ja mislim da svi mi pružamo ruku jedni drugima u svakodnevnom životu, jer se želimo izdignuti iz naših ograničenja, ali potrebno je iscijeliti duhovne rane na nekom drugom planu koje su nanijele jedna Crkva drugoj u vjekovima kada su bile u sukobu. Gledajte, Katolička crkva je pomogla pravoslavnima za vrijeme komunizma posebno u Sovjetskom savezu da se kršćanstvo ne udavi i ne ugasi. Ali to je bila spoljašnja ruka koja je štampala knjige i slala prijevode Svetog pisma i dovijala se da se ne ugasi božja riječ na ugroženim prostorima…

Kakav je bio život kršćana u vrijeme komunizma u istočnom bloku?

Kršćanstvo se na prostoru istočne Evrope nikada nije ugasilo. Oni su iz sebe samih i iz vlastitih izvora bili toliko jaki da su sačuvali svoju vjeru. Ruske babuške su sačuvale rusku crkvu, kao što je rumunski seljak sačuvao pravoslavnu crkvu u Rumuniji. Sjećam se reportaže jednog britanskog novinara koji je pitao rumunskog seljaka: „Hoće li nestati pravoslavlje u Rumuniji?“ Seljak je odgovorio: „Dok bude postojala i jedna ikona u kućama u Rumuniji, pravoslavlje će živjeti.“ To je velika snaga vjere. Tom seljaku niko nije pružio ruku. Kao mlad student u Londonu ja sam imao svoje dileme živeći u jednoj sasvim drugačijoj zemlji, u drugom načinu razmišljanja i u drugoj hrišćanskoj tradiciji, kao što je anglikanska. I kada sam imao svoje krize i kada je moja vjera bila najtanja pomislio sam: „Moj đed Dimitrije, kada se on krstio, kao da su gromovi pucali. Ako su me u životu svi prevarili, on me nije prevario. Njegova je vjera ispravna. On nije bio ni teolog, niti je bio učen ali je vjerovao i sasvim drugačije okruženje mu ništa nije moglo. On je crpio svoju vjeru iz slijeda svojih prađedova; išao je u crkvu ali je širio oko sebe mir i spokoj. Imao je mudrost starca i nijedan posao nije radio a da se nije pomolio ili barem prekrstio. Crpio je silnu milost i ljubav. Jednom mi je rekao jedan stari Tone, naš susjed koji je bio katolik: „Tvoj did je bio dobar čovik, a njegov otac je bio sveti čovik.“

Kako je zapravo živjela vaša familija u Peroju u Istri, kakvom je vi poznajete?

Mi smo u Peroju u Istri isto živjeli u komplikovanoj situaciji, udaljeni na tri morske milje od Brijuna, gdje je situacija bila sasvim drugačija. Naše žene iz sela su radile na Brijunima i formalno su morale biti ateisti, a kao djeca uvijek smo imali neke svjetovne proslave baš na Božić ili Uskrs. Bilo je to zato da bi nas se odvojilo od miljea Crkve, ali naši stari nisu tome davali puno na važnosti. Ali znate, s druge strane, ni to novije rušenje svih tragova bivših komunističkih režima nije i ne može biti dobro. Niti su svi komunisti bili đavoli, niti su svi kršćani anđeli. Stvari nisu crno bijele: da li treba spaliti radove umjetnika ateista ili treba minirati mostove koje su projektirali arhitekti nevjernici? Jednom sam u Moskvi pitao jednog visokog vjerskog službenika: „Hoćete li maknuti kip Lenjina“ On je odgovorio: „Lenjin pripada našoj prošlosti koja je bila tragična i bolna, ali je naša.“

Istra je prošla i kompleksne faze suživota različitih naroda…

Pa ja vam mogu ispričati kakve su bile razlike između nas u Peroju i dijela naše familije koja je 1946. ostala u Trstu, u Italiji. Do tada smo svi bili kraljevina Italija, Pula i Trst se uopće nisu razlikovali, a Istra i Furlanija su bile jedno te isto; i mi i oni smo imali magarce i krave, oralo se i možda smo mi bili čak u prednosti. Kada smo mi postali Jugoslavija, a oni Italija, onda je njima netko doturio neki novac i za pet šest godina mi se više uopće nismo prepoznavali. Mi smo ovdje ostali isti kakvi smo bili do danas a oni su se potpuno izmijenili. Istra se od sto trideset hiljada stanovnika popela na dvjesto hiljada a Trst je sa petsto hiljada stanovnika spao na tristo hiljada. Postao je privlačni i ušminkani grad penzionera u kojem su Jugovići kupovali njihove proizvode. Eto vidite, čovjek trči za tim stvarima…

Vaša familija je prije nekih 400 godina bila prisiljena doći iz Crne Gore u Istru. Historijski, kako se duhovnost pravoslavlja prenosila u svim tim migracijama?

U našim krajevima nije bilo fakulteta i vjeronauka, vjera se prenosila uvjerenjem i životnim iskustvom. U tom pojasu planina koji zovemo Dinaridi živili su ljudi koji su imali potpuno jasnu sliku života i svijeta i u takvom životu oni su se tesali da dosegnu pitanja univerzuma i Boga. Vjekovima su ti ljudi raspoznavali što je njihov identitet, a što nije i u što vjeruju, a u što ne. Moja familija su bili mletački Srbi a poslije smo potpali pod Austrougarsku. U Austrougarskoj je bilo tri miliona Srba izvan te male zemljice Srbije, duhovno središte je bilo u Sremskim Karlovcima i svi oni su snažno doprinosili toj monarhiji, ali su uvijek znali tko su i što su. U vremenu kada nije bilo ni teologije ni vjeronauka, oni su znali koja je naša vjera, što je pravoslavlje a što nije.

Rekli ste da su razlozi današnjih sekularnih nemira, osim materijalizma, u tome što je Crkva postala shema.

Na ovom prostorima nakon pada komunizma i oficijelne ateističke doktrine, Crkva je uskočila u jedan dosta prazan prostor i tu se nije snašla. Onda su apetiti prema moćima ovoga svijeta naglo porasli, a moći ovoga svijeta stvaraju osjećaj materijalnog blagostanja. Srpska pravoslavna crkva je prije pada komunizma prednjačila u svijetu; imali smo briljantne teologe i bili smo daleko bolji čak i od Rusa. To je bilo nevjerojatno u mojim mladim danima: od nas su bili bolji samo Grci, jer, kao što rekoh, za njih religija predstavlja prirodno stanje. To je između ostaloga i zato što je hrišćanstvo nastalo u mediteranskom bazenu gdje je postojala duga tradicije filozofskog promišljanja života i tu se prepoznavanje Hrista događalo na pripremljenom, plodnom tlu. Ostali to nisu mogli. Vidite, islam se javlja u šestom vijeku kao pustinjska religija, koja je možda ontološki čak i dublja od hrišćanstva, ali to je religija preživljavanja koja nije prepoznala Hrista. Kasnije, sa Otomanskim carstvom, ona je postala imperijalnim religija koja je osvojila pola kulturnog svijeta u ono doba.

Ali i kršćanska religija je u određenom periodu bila imperijalna?

Kako je hrišćanski Istok bio osakaćen otomanskim osvajanjima, prednost u duhovnom životu je bila na zapadnoj Crkvi. Pazite, papska država je bila prava država sa velikom vojskom, koja je danas u Vatikanu ostala samo simbolična, ali u ono vrijeme ta vojska je odlazila na istok protiv Otomanskog carstva. Na tom pohodu oni su prekrštavali pravoslavne narode koji su već bili kršteni, tako da taj sukob između hrišćanskog Zapada i Istoka potiče i otuda. Posljedica tog pohoda je bila da ste u svakoj patrijaršiji na istoku, u Jerusalimu, Antiohiji, u Aleksandriji i drugdje, imali dva patrijarha; jednog istočnog i jednog latinskog. Ovaj latinski patrijarh ličio je na orijentalnog ali je pripadao Latinima i često je preobraćao hrišćane na latinski obred. Ovaj današnji haos na srednjem istoku, kojeg mi ne poznajemo u potpunosti, ponešto ima veze i sa događajima iz onog vremena.

Postoje li povijesni grijesi pravoslavaca prema katolicima?

Ne znam da li je bilo vojnih sukoba i ratnih pohoda prema prostorima zapadne Crkve, u to nisam siguran, ali da smo bili oštri jedni prema drugima na jeziku – bili smo. Bili smo i zločesti. Naročito u tim velikim dijalozima u fazi pokušaja tzv. globalnog unijatizma, da pravoslavni svijet priđe zapadnoj Crkvi.

Danas ima dosta pravoslavnih teologa koji negativno govore o ekumenizmu, o približavanju istočne i zapadne Crkve?

Nezgoda je kada se dijalog između zapadne i istočne hrišćanske Crkve gleda kao neki relativizam i udrobljenost svega; malo ti, malo ja, pa ćemo sve skupa strpati u jedno bure i to je onda to. Ali to nije ekumenizam. Papa Ratzinger, kao uvjereni i svjesni katolik, priznavao je ispravnost i pravednost pravoslavlja i ono što je on htio nije bilo da od pravoslavlja i katoličanstva napravi neku mješavinu nego da se dođe do jedne istine u koju bi povjerovala i jedna i druga Crkva. Na taj način razmišljaju i veliki teolozi jedne i druge Crkve koje sam vam spomenuo.

Što mislite o današnjem Papi Franji?

Mislim da je on isto jedan dobar čovjek pastoralne orijentacije koji se vrlo trudi, jer je došao iz jednog drugog svijeta iz kojeg vidi da će u Evropi brzo doći do onoga što se već dogodilo u SAD i u Južnoj Americi: da će doći do situacije modernog robovlasničkog društva u kojem će bogati katolici, koji ne idu u crkvu, živjeti u neboderima sa bazenima a katolička sirotinja, koja ide u crkvu, živjet će u kartonskim kutijama. Na koji način propovijedati u takvoj situaciji? Tko je tu u pravu i što je tu ispravno? Pri tome je i današnja Afrika uništena, a Bliski Istok je u velikom problemu.

U Srbiji, na području gdje je dominantna Srpska pravoslavna crkva, također se bilježi pad broja vjernika.

Posljedica razbijanja Jugoslavije je što smo svi mi postali neke male gubernije koje služe bog zna kome i bog zna zašto i na nekom višem nivou izgubili smo radost života. Svi skupa smo došli u dužničko ropstvo kojega su ljudi postali svjesni. U bivšoj državi nije bio raj, ali nekada smo naučili da imamo socijalnu i materijalnu sigurnost. Ova nagla sloboda pogodovala je malom broju ljudi koji su se obogatili, a većinu je ostavljena bez nade. Danas je teško vratiti se iz grada u selo i početi ispočetka na mjestu na kojem je nekad postojala radost familije. Ti ljudi nisu imali bog zna što ali su znali da su tako živjeli vjekovima i da će i dalje nekako živjeti, u nekoj radosti unatoč napornom životu. Ove današnje velike socijalne razlike obesmislile su život većine ljudi.

Vi ste dugo služili u pravoslavnoj crkvi u Beogradu. Kako vidite Beograd danas?

Ja mislim da je Beograd danas duhovno tri puta jači nego što je bio i tri puta siromašniji. Ipak postoji u našoj Crkvi nešto neobjašnjivo. Crkve u Beogradu su uvijek pune, bez obzira na to što nemamo dovoljno obrazovano sveštenstvo, za vreme koje je došlo i koje dolazi. U osamdesetima Beograd je bio duhovno umrtvljen grad, a onda je došao jedan broj mladih vrlo talentovanih sveštenika i monaha koji su se uhvatili ukoštac sa problemima vremena, odnosa religije i ateizma i političke zatvorenosti toga doba. Za tri–četiri godine taj grad se potpuno promijenio. Odjednom su njihova predavanja i teološke rasprave pratile hiljade studenata i crkve su postale pune. To su bili ljudi koji su mogli da se uhvate ukoštac s najvećim filozofima ateističke orijentacije. I oni su ih nadvladali. Došlo je do bojazni vladajuće klase da će oni napraviti nekakav prevrat, ali oni to nisu htjeli, nego su htjeli u tom gradu otvoriti duhovno polje za kojim su ljudi bili gladni. I oni su to uspjeli.

Kolika je odgovornost srpskih crkvenih krugova za rat na prostoru Jugoslavije?

Ono što se krajem 80-ih desilo bilo je raspuštanje komunizma u SSSR-u i lomovi u Jugoslaviji. Ja mislim da nije bilo te renesanse teologije, kod nas bi situacija bila još gora i nacionalizam bi eskalirao do ludila. Ipak je dana sol hrišćanske teologije tome narodu koji se kako tako izborio da ne bude najgori. Imali smo patrijarha Pavla koji je vrlo mudro vodio taj narod, usred priprema na mnogim stranama da dođe do potpune katastrofe. Sada je duhovna situacija gora nego što je bila u ateizmu i situacija će vjerojatno biti još i teža i doći će i do većih lomova, ali će se u jednom trenutku doći do nule i onda će se duhovnost opet početi obnavljati. Uzmite Crnu Goru: tamo je situacija bila crna da crnja ne može biti, kada je u čitavoj Crnoj Gori ostalo možda pet sveštenika. Danas tamo ima 80 do 100 monaha i 200 monahinja i isto toliko sveštenika. To je autentičnost vjere koja se uvijek iznova rađa u dubini čovjekove duše: Crnogorci su montanjarski i planinski narod koji je oduvijek živio škrto, ali su to bili autentični i mudri ljudi koji nisu puno davali do svojih egzistencijalnih prilika. U toj prirodi ljudi su se vjekovima tesali u duhovnosti i vjeri koja se tamo propovijedala još od stare Diokleje.

Kako doživljavate današnji položaj Srba u Hrvatskoj?

Danas Srbima u Hrvatskoj nije lako. Nedavno sam gledao jednu ovdašnju televiziju i nisam mogao da shvatim odakle izvori tolike antropološke mržnje prema Srbima. Nisam čuo da u Srbiji postoji tolika mržnja, ni u Makedoniji i Crnoj Gori, pa ni u Bosni i Hercegovini. Bože, ne mogu da shvatim odakle to, odakle takva konfliktna atmosfera. Takva silina animoziteta nije racionalno objašnjiva.

Kako živi pravoslavna zajednica u Hrvatskoj?

Postoji standardni broj naših vjernika i oni se redovno pojavljuju na liturgijama. Ima puno i onih koji na liturgije dođu tek jednom, ali najviše imamo sahrana. Kod tih sahrana ima i nemogućih situacija, jer se ljudi boje da se sahrana obavi javno po pravoslavnom običaju, u strahu šta će im reći u poduzeću i hoće li ostati bez posla. Često mi kažu, „oče, hajde vi obavite opelo dok smo sami a kada dođu ljudi neka izgleda kao da je to civilna sahrana.“ Ne razumem zašto je taj strah toliko veliki? To su teške i potpuno iracionalne situacije.

Vi ste u jednom intervjuu prije par godina rekli da bi Srbi i Hrvati trebali živjeti normalno. Da li je to moguće?

Pa ja mislim da je to je normalno i prirodno i to jest historijski slijed. Ja sam rođen u Istri u ambijentu gdje mi često i nismo znali tko je katolik, a tko pravoslavac. Bilo je nemoguće da mi ne bi otišli svojim prijateljima katolicima na pogreb ili obratno. Mi smo tugovali za njima i oni za nama. Mržnja je samoubilačka doktrina. To nije autentičan stav ovih naroda, to je došlo negdje izvana i nije objašnjivo.

Imate li neki današnji primjer dobrog suživota katolika i pravoslavnih u Hrvatskoj?

Pa evo uzmite slučaj oca Gavrila u manastiru Lepavina pored Koprivnice koji je sada teško bolestan. On je u taj manastir došao iz istočne Srbije, sam kao ćuk i sa godinama je obnovio manastir koji je bio zarastao u korov, da bi na kraju manastir Lepavina postalo mjesto gdje na njegove liturgije dolazi po 500 ljudi različitih vjera i nacija. Otac Gavrilo je organizirao u manastiru i neku vrstu etničke trpeze pa nakon liturgije svi ti različiti ljudi sjede i jedu zajedno. Duhovna ljubav se prepoznaje u dobroti i u susretu sa ljudima koji su različiti ili koji nisu čak ni vjerni. Ona se prepoznaje u jednostavnosti, u raznovrsnosti i molitvenosti. Molitvenost nema neki poseban karakter, boju ni naciju. Rađamo se i umiremo svi jednako, a ne kao pravoslavci, katolici i ateisti. Mi na žalost gledamo te razlike, a ne gledamo dobrotu, kreativnost i stvari koje imaju vječnu vrijednost i poruku.

Kako se svećenici Srpske pravoslavne crkve snalaze u današnjim prilikama u Hrvatskoj, kojima ne manjka tenzija i napetosti?

Mislim da se naš Mitropolit Porfirije polomio da pokaže ljubav, iskrenost i jednostavnost u svojim susretima u Zagrebu. Sve to nije lako. Ovdje postoji strah od pogleda drugih i od toga da će nam neko nauditi, ali ne možemo neprestano biti negativno raspoloženi jedni prema drugima. Ja sam nedavno održao propovijed na sahrani jednog čovjeka koji je radio u policiji i bilo je bojazni kako će ta sahrana sa pravoslavnim popom izgledati. Bilo je tristo ljudi i ja sam na propovijedi rekao da je taj policajac radio za dobro čovjeka i da je želio pomoći u uspostavljanju mira i reda. Pa i naš zadatak je da pomažemo u tom miru i redu u čijem središtu prema našem vjerovanju stoji Bog. Bog nije stvorio kaos nego je iz kaosa stvorio kozmos. Da vas podsjetim, riječ kozmos na grčkom originalu znači ljepota. Mi danas mislim da kozmos znači „letenje u kozmos“ ili da je to „kozmetika“ ali ono što je Bog stvorio je ljepota. Mislim da smo svi mi nespretni da prenesemo tu ljepotu života jedni drugima. Kako je pobogu mogao otac Gavrilo sakupiti tolike različite ljude. Mi smo siromašni i nedovoljno duhovno inspirisani.

I vi sami prolazili ste opasnosti i nerazumijevanja…

Jednom sam od predsjednika Tuđmana dobio orden Hrvatske Danice za pastoralni rad pa su me htjeli objesiti na Terazijama. U isto vrijeme mi je bila postavljena bomba u pravoslavnoj crkvi u Peroju i u Puli, koja je napravila užasnu štetu, a crkva je pokradena. Ja nisam želio bježati u Srbiju, ostao sam tu s narodom ali sam tražio talijanskog konzula da me zaštiti. Tada je nasilje prestalo. U to vrijeme me je gradonačelnik Trsta zvao da dođem u Trst i nudio mi je talijanski pasoš. Rekao je kako i Tuđman ima tri pasoša. „Neka ih ima i pet“, rekao sam, „bilo bi me sramota da o meni ljudi govore kakav sam ja sveštenik kada bježim u drugu zemlju i imam tuđi pasoš. Da sam uzeo taj pasoš, možda bih sada imao i veću penziju…

 

Naslovna fotografija: Jovica Drobnjak

Share