Glumca Dejana Aćimovića prvi put sam zapazio u predstavi “Knjiga o džungli” ranih devedesetih u Zagrebačkom kazalištu mladih. Igrao je strašnog tigra Šir Kana, ali to nikako nije bila samo predstava “za djecu i odrasle”. U prvom redu, ta je izvedba bila parada šarma čitavog ansambla, koji je uz neviđene kalambure i mnoge duhovite minijature tako ingeniozno utkao mnoge prepoznatljive ljudske karaktere u osobine životinja, tako da je “Knjiga o džungli” bila maltene politički teatar o hrvatskoj stvarnosti. Kao Šir Kan Aćimović je prije nalikovao primitivnom balkanskom skorojeviću koji kupuje propale tvornice za jednu kunu nego tigru iz džungle (iako je i dalje ostao tigar), a “Knjiga o džungli” se pamti kao jedna od najboljih ZKM-ovih predstava ikad. Nije prošlo mnogo vremena, a Dejan Aćimović je ponovno zaigrao u novoj velikoj predstavi ZKM-a “Magic & Loss”, ovaj put nešto sasvim drugo – šutljivog studenta jedne “bolesne mladosti” i izgubljene generacije nakon Prvog svjetskog rata, onakve kakva je bila i ova naša, u užasu devedesetih. Uz suptilnu i melankolično razarajuću muziku Loua Reeda, ZKM-ova predstava je dugo vremena bila zborno mjesto današnje urbane generacije koja, među svjetovima koji su se rušili, nije znala odgovoriti na mnoga teška pitanja. Kasnije je Aćimović u istom kazalištu, čiji je bio stalni član, odigrao predstave sličnog senzibiliteta: “Zastave”, “Radni naslov: nacija”, “Mafija”, “Ozračje”, “Bauhaus” i druge, u trenutku kada je mrak nad južnoslavenskim prostorom bio sve gušći i kada je u Hrvatskoj, na pozornici, još jedino ZKM o tom mraku mogao iskreno i kritički svjedočiti.
U devedesetima, kada je mržnja preplavila ovdašnje prostore, Dejanu Aćimoviću s njegovim imenom i prezimenom u Hrvatskoj nije bilo nimalo lako. Mnogo godina kasnije ovaj dobri i pošteni glumac je rekao: “Da nije bilo ZKM-a i tih mojih prijatelja glumaca u njemu, vjerojatno bih u tim lošim vremenima glavom bez obzira otišao u bijeli svijet.” Njegovo izražajno lice, karakteristično držanje i unutarnju glumačku energiju kasnije je u potpunosti otkrio film, pa su uslijedila ostvarenja u kojima je Dejan pred kamerom življi i autentičniji od svake glume, zbog čega ga svi toliko vole i pamte. Od filmova “Je li jasno, prijatelju?”, “Remake” i “72 dana”, do “Parade”, “Sonje i bika”, “Ustava Republike Hrvatske” i drugih, iz Aćimovića, bio on dobar ili loš junak, uvijek je džikljalo ono divlje stablo života, koje je jače od svake nevolje i smrti.
Kruna Aćimovićeve karijere su njegovi autorski filmovi. Nakon “Je li jasno, prijatelju?” i “Moram spavat’ anđele”, to su naročito oni koji se bave stvarnim likovima, koji su hodom sudbine bačeni na rub života, ali su nevjerojatnim naporom i snagom ostvarili život vrijedan divljenja. To su filmovi “Kralj” o Darku Kralju, hrvatskom paraolimpijcu, stopostotnom invalidu i svjetskom prvaku u bacanju kugle i “Hrabro i na rezultat” koji bilježi godinu dana života prvog hrvatskog slijepog atletičara Petra Bešlića. Danas Aćimović snima film o Ratku Rudiću, odličnom vaterpolistu, treneru i izuzetnom čovjeku. Kada se podvuče crta, Dejan Aćimović je bez sumnje izvanserijski glumac i neumoran redatelj. Ono što je najvažnije, i u životu i u umjetnosti je usamljen igrač, koji do zadnjeg atoma snage u svemu što radi želi pronaći ono što život čini vrednijim i boljim.
Strast, žar i upornost
Kako se danas sjećate svog glumačkog angažmana u ZKM-u i atmosfere jednog ipak drugačijeg teatra krajem osamdesetih i početkom devedesetih?
Sjećam ga se jako dobro. To je možda jedan od najupečatljivijih perioda nekog kazališta u povijesti hrvatskog teatra. Publika je jako voljela tadašnji ZKM, a mi smo živjeli doslovno taj teatar, svakim danom punim plućima. Redale su se velike predstave jedna za drugom: “Zastave”, “Smrt Stjepana Radića”, “Knjiga o džungli”, “Magic & Loss”, “Odisej i sin”, “Harpa”… Kada danas razmišljam o njima, ne bih se lako mogao odlučiti koju bih volio ponovno vidjeti.
Za vas bi se moglo reći da ste glumac i režiser koji sa strašću i žarom neprestano jurcate za novim izazovima. Što je vaša sljedeća meta, što spremate, koji novi film je na vidiku?
Posljednje tri godine bavim se jednim od najvećih trenera svijeta, Ratkom Rudićem. Najprije sam godinu dana skupljao materijale, razgovarao s njim, pripremao se i negdje baš u ovo doba prije dvije godine krenuo u snimanje
Sviđa mi se ovo kako ste rekli – sa strašću i žarom. Fali još upornost. Bez ta tri elementa nema krajnjeg uspjeha. Sve to ima smisla ako kao osnova postoji i nekakav talent. Jedina je razlika što ja više ne jurcam. Smirile su me godine i iskustvo pa to sada puno lakše i s puno manje stresa obavljam. A imam i dvoje male djece kojima bih želio biti otac i prijatelj, tako da su mi prioriteti nešto drugo. Što se tiče novog filma, posljednje tri godine dosta temeljito se bavim jednim od najvećih trenera svijeta, Ratkom Rudićem. Najprije sam godinu dana skupljao materijale, razgovarao s njim, pripremao se i negdje baš u ovo doba prije dvije godine krenuo u snimanje. Ogromna tema, jako puno posla, ali i jako puno filmskog zadovoljstva.
U filmskom poslu ste više od 20 godina. Što vas je od kazališne pozornice dovelo do filma?
Nije 20 nego, dragi moj, već više od 30 godina, koliko ima da sam u filmskom poslu. “Život sa stricem”, prvi film koji sam snimio, koliko se sjećam, nastao je 1988., a od tada je prošlo više od 30 godina. Nije malo.
Sudeći prema vašim filmskim ulogama, za vas bi se moglo reći da ste grubijan mekog srca. Ono što je još važnije, vaše uloge djeluju krajnje autentično i zato ih, vjerujemo, publika i voli. Koja je vaša formula za glumački posao?
To je sada već pitanje karakterizacije glumca od strane redatelja, s kojom se ponekad slažem, ali ponekad i ne. Uloge su nešto što glumac stvara i donosi pred publiku. A sada, jesi li bolje odigrao grubijana mekog srca ili grubijana tvrdog srca, to je stvar scenarija i redatelja, odnosno kakvog su već htjeli da te upotrijebe. Možeš ti biti genijalan grubijan, ali ako nisi kliknuo s publikom, sve pada u vodu.
Snimili ste bajku za djecu i odrasle “Anka Brazilijanka”, dijametralno suprotan film recimo od onoga “Je li jasno, prijatelju?”. Koji je bio vaš motiv za snimanje “Anke”?
Dugo u Hrvatskoj nije bilo dobrog dječjeg filma pa sam se htio okušati i u tome.
Tu su i vaši dokumentarci “Kralj” i “Hrabro i na rezultat”, a spomenuli smo i film o Ratku Rudiću. Kao da u vama postoji neko humano zrnce da zaštitite ljude koji su na rubu i bore se do krajnjih granica ili da s poštovanjem pokažete ljude koji su svjetski šampioni, a pritom su vrlo skromne i jednostavne osobe…
Nije moja namjera bila biti nikakav zaštitnik tih ljudi. Samo sam im želio prići da njihovim očima vidimo kakav je svijet u kojem živimo. Da probamo osjetiti, ako možemo, kako ga oni doživljavaju. I Petar i Darko su dva normalna čovjeka za koje mi mislimo, ako ih sažalijevamo, da im pomažemo, što je ogromna greška. Oni žive život punim plućima i ne treba im nikakvo sažaljenje. Oni su isti kao i mi, isto vole, isto se ljute, isto slave rođendane, isto doživljavaju uspjehe hrvatske nogometne reprezentacije. A o Rudiću da i ne govorimo. Taj je tek najjednostavniji. A to što je napravio u svijetu sporta, to je drugi par rukava.
Živimo u velikom mraku
Glumački posao težak je zanat, a glumci su često vrlo krhke i osjetljive osobe. Puno vaših kolega i prijatelja otišlo je posljednjih godina s ovoga svijeta. Kako gledate na sudbine svih vas koji se bavite ovim divnim, a ujedno opterećujućim poslom?
Gluma je posao koji čovjeka troši nemilice i oni koji u jednom trenutku ne povuku ručnu i ne stave tu potrošnju pod kontrolu, samo se ugase. Najgore je što ti glumački odlasci u većini slučajeva dolaze prerano.
Nakon filma “Parada” koji na crnohumoran način govori o našim prilikama i neprilikama, o isključivostima i problemu drugih i drugačijih, citirali ste Danila Kiša i rekli da je Balkan mjesto slično drugima, s tom razlikom “što u njemu mrak pada ranije nego drugdje”. Kako je moguće živjeti na način dostojan čovjeka na takvom mjestu, gdje u međuljudskim odnosima često ima iracionalnog mraka?
Odgovorit ću na ovo pitanje jednim drugim citatom iz genijalne drame Dušana Kovačevića “Sveti Georgije ubiva aždahu”:
“Vane Siroče: Mi živimo u velikom mraku.
Aleksa: Ćuti, navikli smo. Na svetlosti samo trepćemo. Čim smrkne, nama svane. A i kad živiš u mraku, lakše ti je da umreš. Skoro da ne gubiš ništa. Mrakom zameniš mrak… Onima što žive pod evropskim lampama smrt mnogo teško pada. Čuo sam da na samrti zapomažu: ‘Svetlosti! Svetlosti!…’ A da ti pravo kažem, bojim se da smo zaslužili da živimo u ovolikom mraku.”
Ovaj citat, dodan na onaj Danila Kiša, samo potvrđuje onu staru teoriju, pametnome dosta!
Film “Ustav Republike Hrvatske” dotiče takve traume naše prošlosti i naših (međunacionalnih) odnosa. Kako ste doživjeli pozitivne reakcije publike na ovaj film u kontekstu naše stvarnosti koja je i dalje kontaminirana starim mržnjama?
Govoriti o traumama nije lako. Govoriti o ljudskoj boli mogu samo oni koji su je proživjeli i koji su sposobni napraviti odmak od toga. A ovako na prvu i površno, kao što većina to radi, da bi kao tobož bili “in”, pametnije je šutjeti. Drago mi je da je publika prepoznala taj film i da ga je, usprkos jakom pokušaju ignoriranja, izvrsno prihvatila.
Prijatelj ste s episkopom Eparhije dalmatinske Nikodimom, za kojeg kažu da je čovjek otvorena srca i pružene ruke. Koliki je značaj njegovog duhovnog poslanja i rada?
Da, prijatelji smo. Dobri prijatelji. Jako sam bio ponosan na njega kada je postao vladika.
Vladika Nikodim je pametan, obrazovan, uz to mlad, što je jako bitno jer njegovo vrijeme tek dolazi. Zna reći što bi trebalo značajno promijeniti u međuljudskim odnosima, da nam suživot u ovo nevrijeme bude bolji i da bi nam život bio ljepši
Postoji li film ili uloga koje možda nećete početi raditi sutra, ali vjerujete da bi iz vama važnih razloga trebali jednom u vašoj karijeri biti snimljeni ili odigrani?
Ih, koliko bih ja želio toga i kao redatelj i kao glumac, da je vremena.
Fotografije: Jovica Drobnjak
