Deklaracija o zajedničkom jeziku: Govorimo istim jezikom!

Share

Nakon niza regionalnih konferencija projekta „Jezici i nacionalizmi“, više od trideset stručnjaka iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i Srbije sastavilo je „Deklaraciju o zajedničkom jeziku“.

Tekst „Deklaracije o zajedničkom jeziku“ predstaviće profesor Enver Kazaz, književnica Ivana Bodrožić, Vladimir Arsenijević iz Udruženja Krokodil, pisac i novinar Balša Brković, te direktorka Centra za kulturnu dekontaminaciju Borka Pavićević.

Konferencije „Jezici i nacionalizmi“ održavale su se u Podgorici, Splitu, Beogradu i Sarajevu, a na njima je učestvovalo tridesetak stručnjaka različitih struka koji su, navode iz Krokodila, sastavili „Deklaraciju o zajedničkom jeziku“ radi „podizanja svesti i aktivnog uticanja na postojeće nacionalističke jezičke praske u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji“.

Deklaraciju je, navode, do sada potpisalo dve stotine lingvista, književnika, naučnika, aktivista i drugih poput Radeta Šerbedžije, Igora Štiksa, Mirjane Karanović, Dine Mustafića, Borisa Dežulovića, Nenada Veličkovića, Maje Raičević, Faruka Šehića, Rajka Grlića, Filipa Davida, Jasmile Žbanić, Viktora Ivančića, Dragana Markovine, Borisa Budena, Biljane Srbljanović, Snježane Kordić i dr.

Nakon konferencije za medije na kojoj će deklaracija biti predstavljena održaće se panel diskusija u dva dela. Na prvom pod nazivom „Šta je zajednički jezik“ učestvuju Snježana Kordić, Borka Pavićević i Rajka Glušica, a na drugom pod nazivom „Jezik i budućnost“ Asim Mujkić, Ivana Bodrožić i Balša Brković.

Projekat „Jezici i nacionalizmi“ sproveli su beogradsko Udruženje Krokodil, Udruga Kurs iz Splita, podgorički Centar za građansko obrazovanje i PEN centar BIH iz Sarajeva.

Kako se navodi, cilj projekta je da „kroz otvoreni dijalog lingvista i drugih stručnjaka problematizuje pitanje postojanja četiri ‘politička’ jezika u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, kao i sve one značajne i izazovne teme u kojima se lingvistička nauka neprincipijelno ukršta s identitetskom politikom“.

Organizatori projekta smatraju da se „usprkos željenoj i ostvarenoj emancipaciji te formalnom postojanju četiri standarda, identitetsko-jezične strasti nisu smirile, a preskriptivizam, zanesenost jezičnim imperijalizmom, teze o ‘pedesetogodišnjem jezičkom ropstvu’ i čitav dijapazon pogrešnih interpretacija i dalje traju“.

Tekst Deklaracije o zajedničkom jeziku prenosimo u cjelosti:

Na pitanje da li se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava zajednički jezik – odgovor je potvrdan.

Riječ je o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa – odnosno o jeziku kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama – kakvi su njemački, engleski, arapski, francuski, španjolski, portugalski i mnogi drugi. Tu činjenicu potvrđuju štokavica kao zajednička dijalekatska osnovica standardnog jezika, omjer istoga spram različitoga u jeziku i posljedična međusobna razumljivost.

Korištenje četiri naziva za standardne varijante – bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski – ne znači da su to i četiri različita jezika.

Inzistiranje na malom broju postojećih razlika te nasilnom razdvajanju četiri standardne varijante dovodi do niza negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava, poput korištenja jezika kao argumenta za segregaciju djece u nekim višenacionalnim sredinama, nepotrebnih ”prevođenja” u administrativnoj upotrebi ili medijima, izmišljanja razlika gdje one ne postoje, birokratskih prisila, kao i cenzure (te nužno auto-cenzure), u kojima se jezično izražavanje nameće kao kriterij etno-nacionalne pripadnosti i sredstvo dokazivanja političke lojalnosti.

Mi, potpisnici ove Deklaracije, smatramo da

• činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama;

• svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika;

• sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika;

• policentrična standardizacija je demokratski oblik standardizacije najbliži stvarnoj upotrebi jezika;

• činjenica da se radi o zajedničkom policentričnom standardnom jeziku ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi;

• između standardnih varijanti policentričnog jezika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu kao i na ostalim jezičnim razinama, što mogu pokazati i različite standardne varijante zajedničkog jezika na kojima će ova Deklaracija biti objavljena i korištena;

• standardne, dijalekatske i individualne razlike ne opravdavaju nasilno institucionalno razdvajanje, već naprotiv, doprinose ogromnom bogatstvu zajedničkog jezika.
Stoga, mi, potpisnici ove Deklaracije, pozivamo na

• ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama;

• zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika;

• prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti;

• izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih ”prevođenja” u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja;

• slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti;

• jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima;

• slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe;

• i, konačno, slobodu ”miješanja”, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika.

Share