Diskriminacija se ignorira

Share

Nacionalne manjine u Hrvatskoj nerijetko su suočene s problemima društvene nejednakosti i isključenosti, diskriminacije, govora mržnje… Srpska zajednica i njezini pripadnici najčešće su na udaru raznih ekstremnih i nacionalističkih grupa i pojedinaca. Budući da nije lako biti Srbin u Hrvatskoj, željeli smo saznati od mladih ljudi kako je biti Hrvat u Srbiji. Hrvati su kao nacionalna manjina u Srbiji priznati tek 2005. godine, no njihovo postojanje na području Srbije, posebno u Vojvodini, spominje se još od davnog srednjeg vijeka, a trenutno čine nešto manje od jedan posto sveukupnog stanovništva Srbije.

Darko Baštovanović

„Biti pripadnik jedne manjinske zajednice u Republici Srbiji znači biti njezin građanin, koji plaća porez i obnaša građanske dužnosti. No u državi nekonsolidirane demokracije i nesavršenih tranzicijskih procesa to sa sobom nosi i osjećaj pripadnosti rubu u etničkom i kulturološkom smislu što, dakako, ne mora nužno imati i negativne konotacije, ali je položaj tog pojedinca unutar zajednice utoliko složeniji“, kaže politolog Darko Baštovanović (30) iz Beočina. Darko radi kao međunarodni tajnik u Hrvatskom nacionalnom vijeću (HNV) u Subotici na pitanjima prava i položaja nacionalnih manjina i procesu europskih integracija.

„Hrvatska nacionalna manjina u Srbiji, kao i druge nacionalne manjine, imaju temeljem državnih zakona pravo na očuvanje kulture, informiranja na materinskome jeziku, obrazovanja i službene upotrebe jezika i pisma, svako od tih prava jednako je bitno za očuvanje etnokulturološkoga identiteta“, objašnjava Darko. Međutim, nije zadovoljan ostvarivanjem tih prava u praksi. „Hrvati u Srbiji predstavljaju novu nacionalnu zajednicu koja je taj status stekla tek nakon pada Miloševićeva autokratskoga režima, pa svoje institucije i kapacitete grade tek nešto više od jednog desetljeća, što ih stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na neke tradicionalne manjine u Vojvodini, koje su dio prava i institucionalnih okvira naslijedile još iz bivšega socijalističkoga sustava“, pojašnjava Darko. Kao najveći problem Hrvata u Srbiji izdvaja isključenost i nemogućnost sudjelovanja u političkom procesu donošenja odluka. S druge strane, najveće pomake vidi u obrazovanju na hrvatskom jeziku, čemu je velik doprinos dao HNV.

Također, hrvatska zajednica u Srbiji ima preko četrdesetak kulturno-folklornih udruga. „Iako slabije organizirane, postoje i one udruge koje se nastoje baviti znanstvenim i nakladničkim djelatnostima, kao što su Hrvatsko akademsko društvo iz Subotice i novoosnovani Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata“, dodaje Baštovanović. Pritom naglašava da se mladi češće opredjeljuju za sudjelovanje u kulturno-folklornim udrugama i aktivnostima Katoličke crkve nego u društvenim i političkim aktivnostima. Darko Katoličku crkvu vidi kao važan integrativni faktor, ali smatra da se mladi trebaju angažirati i u drugim sferama društvenog života. Što se tiče odnosa Republike Hrvatske prema Hrvatima u Srbiji, smatra da se on poboljšao posljednjih godina. Također, pozitivno ocjenjuje suradnju koja postoji između hrvatske zajednice u Srbiji i srpske zajednice u Hrvatskoj. „I dalje čvrsto vjerujem da su upravo manjine mostovi suradnje, ma koliko se to katkada činilo kao floskula“, poručuje Darko.

Ksenija Benčik

Ksenija Benčik (24) iz Donjeg Tavankuta studira srpsku književnost i jezik na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Aktivna je u HKPD-u „Matija Gubec“ i u Demokratskom savezu Hrvata u Vojvodini (DSHV), ali u mjesnoj zajednici Tavankut. Kao pripadnica hrvatske nacionalne manjine u Srbiji ne osjeća se „različito od drugih“ jer je nikada nitko nije po toj osnovi vrijeđao, izbjegavao ili odbacivao. No što se tiče prava hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, smatra da ona nisu u potpunosti ostvarena. Pritom dodaje da su „najznačajnija prava“ ipak ostvarena, kao što su mandati na svim nivoima vlasti i zaposlenje u državnim institucijama poput policije, zdravstva i sudstva. Kao najveći problem izdvaja činjenicu da imaju samo jednog zastupnika u parlamentu, što onemogućava adekvatno zastupanje njihovih manjinskih prava. Također, izdvaja problem kvalitete obrazovanja jer učenici škola koje imaju nastavu na hrvatskom jeziku nemaju adekvatne udžbenike ni dovoljno kvalificirane učitelje i profesore.

Nevena Balažević

Nevena Balažević (27) iz Subotice nakon srednje škole preselila se u Zagreb i diplomirala na Fakultetu političkih znanosti, smjer politologija. Trenutno radi u Inicijativi mladih za ljudska prava u Zagrebu na različitim projektima. Pripadnica je prve generacije koja je nastavu slušala na hrvatskom jeziku. „Identitet mišljen u jednini pretpostavlja ekskluzivnost i često vodi ka stvaranju manje ili više čvrstih barijera između ‘nas’ i ‘njih’ te mi je upravo iz tih razloga uvijek bio stran. Govoreći u kontekstu nacionalnog/etničkog identiteta, ne moramo zalaziti u daleku prošlost da bismo vidjeli razorne posljedice identiteta shvaćanih kao ‘jedinih’ ili ‘primarnih'“, govori Nevena. Svoju pripadnost hrvatskoj nacionalnoj manjini u Vojvodini smatra jednim od svojih identiteta, pri čemu joj on nije primaran. „Činjenica da sam pripadnica manjinske zajednice svakako me je oblikovala i neizravno utjecala na odluke koje sam donosila, ali me nikada nije konačno definirala“, kaže Nevena. Pritom ističe da je hrvatska zajednica u Srbiji usko povezana s crkvenom zajednicom. Za razliku od Darka Baštovanovića, smatra da ta povezanost ima i negativne posljedice. „Definiranjem pripadnika/ca zajednice kao isključivo katolika/kinja, čitava zajednica gubi velik dio hrvatske populacije koja se ne pronalazi u identitetu ‘Hrvata katolika’ ili ‘Hrvatice katolkinje’. Skupa s negativnim prirodnim priraštajem, ovaj trend dovest će do značajnog smanjenja broja pripadnika/ca hrvatske nacionalne manjine u Srbiji“, kaže Nevena i dodaje: „Hrvatska diskriminaciju manjina opravdava i racionalizira, a Srbija ignorira. Situacija je, naravno, kompleksnija, ali zajedničko objema državama je činjenica da diskriminaciju temeljem etničke pripadnosti ili nacionalnog podrijetla i zločine iz mržnje prema pripadnicima/ama nacionalnih manjina banaliziraju svodeći ih na razinu ‘incidenata’.“

Slušajući ove mlade ljude, a i sama proživljavajući nepravde koje se čine mojoj manjinskoj zajednici u Hrvatskoj, možda je idealistički nadati se da će bivše jugoslovenske zemlje konačno stati iza zakona koje donose, da će konačno jednako tretirati sve svoje građane i odgovorno prema njima postupati. Treba li svaki mladi čovjek otići da bi se njegova država za njim osvrnula?

Share