Nisam oka sklopio te večeri. Već cijelu jednu sedmicu spremao sam se za putovanje u Srbiju koje je organizirala grupa mladih volontera u okviru Omladinske mreže Srba u Hrvatskoj.

Samo putovanje su sponzorirali Ambasada Republike Srbije u Zagrebu, Mitropolija zagrebačko-ljubljanska, Srpsko Narodno Vijeće, Srpsko Kulturno Društvo Prosvjeta i Srpsko privredno društvo Privrednik. Stigavši na Velesajam pridružio sam se ljudima koje ću tijekom putovanja upoznati i koji će mi u narednim danima postati dragi. Uskoro je autobus krenuo uz narodnu muziku koju je puštao simpatični vozač. Naravno, bilo je i drugih glazbenih ukusa, tako da je kasnije muzika prešla iz narodne u stari YU rock, uz negodovanje nekih, a veselje onih drugi. Za putovanje prema Beogradu ekipa iz oMreže nam je osigurala sendviče, jabuke i vodu za užinu, što je bilo dobrodošlo za putovanje od šest sati. To je bio prvi poklon koji smo dobili na putovanju, a njih će biti podosta tijekom cijelog putovanja, najčešće od raznih institucija koje smo posjećivali. Autobus se hrabro kretao prema granici, a usput su nam se pridruživali suputnici iz cijele Lijepe naše. U busu je na kraju bilo ljudi iz Like, Rijeke, Korduna, Banije, Zagreba, Slavonije. Bilo je tu većinom Srba, ali i Hrvata, pa čak i jedna simpatična Poljakinja koja nas je tijekom cijelog putovanja fotografirala poput pravog profesionalca. Pred Beogradom nas je dočekala policijska patrola koja nas je osiguravala cijelo putovanje. Na žalost, bila je potrebna zbog ponovno degradiranih odnosa Srbije i Hrvatske – nešto što smo mi, našim malim putovanjem, barem na neki način htjeli poboljšati.

Kada smo stigli u Beograd i smjestili se u Dom Bogoslovije, nakon dočeka ljubaznih domaćina bili smo pozvani da objedujemo sa njima. Obrok je bio postan, ali zaista ukusan, a učenici i studenti su nas posluživali. Iako je dom bio skroman, atmosfera je bila vrlo pozitivna, domaćini gostoljubivi i osjećali smo se kao u kakvom hotelu. Organizatori puta su napravili vrlo dinamičan i ispunjen raspored posjeta raznim političkim, kulturnim, vjerskim i sportskim institucijama tako da smo brzo pojeli i krenuli na prvo odredište – Kraljevski dvor koji se rasprostro pred nama u svojoj punoj raskoši. Ne samo da smo uz blagoglagoljivog vodiča bili upućeni u mnoge zanimljivosti, kako grada tako i dvora, nego smo i dobili priliku upoznati kraljevsku obitelj. Naime, iako to nije bilo planirano, na inzistiranje Prestolonaslednika Aleksandra, “promovirani” smo iz običnih turista te smo upoznali Prestolonaslednika i Princezu, slikali se s njima i imali priliku porazgovarati s njima. U razgovoru su istakli svoj humanitarni rad posvećen pomaganju mladima u njihovom obrazovanju. Poslije razgovora obišli smo Kraljevski Dvor i Beli Dvor, dvije rezidencije, jednu koja je bila namijenjena kralju Aleksandru i kraljici Mariji, dok je drugi bio namijenjen njihovoj trojici sinova. Dodatno, obišli smo i Kraljevsku kapelicu, lijepo mjesto, ali i mjesto koje je tužni svjedok nasilne prošlosti našeg naroda. Na svodu crkve poslije jednog od ratova netko je ispalio u ikonu Isusa jedan metak, trag koji se i danas vidi kao opomena ne tako davnih, nasilnih vremena.

Nakon toga krenuli smo u razgledavanje počevši od hrama Svetog Save koji se uzdiže nad Beogradom kao čuvar tog vječnog grada. Iako nedovršen, i još daleko od završetka, Hram Svetog Save je impresivna građevina koja oduzima dah. Imali smo priliku vidjeti umjetničke doživljaje i planove za finalni izgled Hrama i, stvarno, kada se dovrši bit će to jedna veličanstvena građevina.

Program smo nastavili razgledavanjem Beograda prolazeći ulicom Kneza Mihajla uz duž i poprijeko sve do Kalamegdana. Zaustavili smo se na obronku na kojem je Beogradski Pobednik gledao na mnoge mostove koji spajaju grad s Novim Beogradom. Nevjerojatno debeo i simpatičan pas lutalica pratio nas je cijelo vrijeme Kalamegdanom. Kao da nam se želio pridružiti i popričati s nama te ispričati priče iz duge povijesti Kalamegdanske tvrđave. Iako je bilo tmurno i propadala je kišica, iako smo već pomalo bili umorni, ljepota Kalamegdana, a i naš čupavi prijatelj održavali su nam raspoloženje na visokoj razini!

Poslije toga vratili smo se u Bogosloviju i večerali s našim domaćinima. Bilo je vrijeme posta, no to nije značilo da se loše jelo… Sutrašnji dan se približavao, a on je bio udarnički – očekivale su nas posjete najvažnijim političkim i kulturnim institucijama Republike Srbije – predsjedniku, Skupštini, Patrijaršiji i drugima, sve po ps-u.

Drugi dan krenuli smo prema Patrijaršiji i osjećali smo se vrlo dobrodošlo. Prošli smo kroz urede i hodnike i neko vrijeme proveli u konferencijskoj sobi, koja je bila ukrašena slikama Paje Jovanovića i oltarom. Nakon toga nastavili smo svoj pohod posjetom muzeju Srpske pravoslavne crkve. Vodič koji nas je vodio kroz vjekove pravoslavlja odradio je svoj posao korektno i s više od male doze radosti. Preko puta nalazi se Srpska crkva arhanđela Mihaela gdje su se ljudi mogli pokloniti njezinoj oskudnoj veličanstvenosti, zapaliti pokoju svijeću i pronaći svoj mir. Udarni dan tek se zahuktavao, slijedio je doček u zgradi Vlade i govor i prilika za slikanje s predsjednikom. Dočekani smo lijepim riječima i ostalim obaveznim dodacima i, naravno, na kraju svega – poklonima. Njegov govor bio je na papiru poticajan i pozitivan, ali osjećala se ispraznost te geste. Također smo prisustvovali i sudjelovali u razgovoru s Odborom za Srbe u regiji i dijasporu no, premda su određeni članovi ove grupe izvrsno govorili i ocrtavali trenutačne probleme života u Hrvatskoj, te na još jednom slikanju i prilici za držanje govora bili pozdravljeni lijepim riječima, nažalost, izostao je trud s druge strane da se goruća želja za konkretnom akcijom nekako realizira.

Idući dan pokazalo se na sastanku, na koji su išli samo neki, da se o tome samo priča kada su kamere uključene i onda se brzo zaboravlja. Barem smo dobili čast da ručamo u menzi Parlamenta. Uslijedio je nakon toga posjet Marakani i Narodnoj biblioteci uz obaveznog vodiča i razgledavanje, no neki su se odlučili da uzmu malo vremena za sebe, taj protokol zna biti iscrpljujući. Zadnje odredište taj dan bila je Marakana gdje smo promotrili muzej i osjetili tribine i travnjak. Vratili smo se na večeru gdje smo bogato posluženi, a domaćini su nam za našu posljednju večeru servirali domaće vino i rakiju. Nakon tog napornog dana, studenti Bogoslovije poveli su mnoge u zajednički izlazak. Nisam prisustvovao, no sudeći po pričama i nekim prizorima, zabava je izgleda tekla u potocima, dobro da se nitko nije utopio.

Treći dan bio je rezerviran za posjet Ambasadi Republike Hrvatske gdje smo dočekani protokolarno i imali smo prilike popričati s ambasadorom. Posjetili smo i Etnografski muzej, Narodno pozorište i muzej, te Muzej Nikole Tesle. Sve je to prošlo u vrlo dobroj atmosferi, a šlag na torti bio je iznenadna izvedba jednog člana ekspedicije najpoznatijeg monologa iz Shakespearovog Julija Cezara.