Doživotno uzdržavanje

Share

Suprug mi je preminuo 2016. godine. Za života, prvo je zaključio ugovor o doživotnom uzdržavanju sa sinom koji nije ispunjavao obaveze prema tom ugovor, niti ga je posjećivao. Zbog toga je moj pokojni suprug sa mnom zaključio drugi ugovor o doživotnom uzdržavanju. I prvi i drugi ugovor sadrže odredbu da se na ime naknade za uzdržavanje njegove nekretnine poslije njegove smrti prenesu na davatelja uzdržavanja. Nakon suprugove smrti, kada sam podnijela zahtjev za uknjižbu prava vlasništva temeljem ugovora na moje ime, sud je taj zahtjev odbio jer je već na istim nekretninama bio uknjižen njegov sin temeljem prvog ugovora o doživotnom uzdržavanju. Mogu li tražiti raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju koji je moj suprug zaključio sa sinom zbog neizvršenja obaveza kako bih nakon toga mogla uknjižiti ugovor koji je pokojni suprug potpisao sa mnom?

Dušanka K., Vukovar

Ugovor o doživotnom uzdržavanju reguliran je člancima 579 do 585 Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05), tako članak 583 glasi: „(1) Ugovorne strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom uzdržavanju i nakon što je počelo njegovo ispunjavanje. (2) Ako prema ugovoru o doživotnom uzdržavanju strane žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može zahtijevati od suda da raskine ugovor. (3) Svaka strana može zahtijevati raskid ugovora ako druga strana ne ispunjava svoje obveze.“

Iz vašeg pitanja proizlazi dvojba: jeste li ovlašteni, kao nasljednica primatelja uzdržavanja ili kao davateljica uzdržavanja po drugom ugovoru, tražiti raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog neizvršenja obveza? Na ova pitanja već je odgovorila sudska praksa, po kojoj je pravo na traženje raskida ugovora zato što davatelj uzdržavanja ne izvršava svoje ugovorene obveze imovinsko pravo koje je nasljedno. Stoga dalje proizlazi da ste u ovom slučaju vi kao supruga pokojnog i njegova zakonska nasljednica, pa po toj osnovi možete tražiti raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Ono što se još otvorilo u sudskoj praksi je pitanje zastare podnošenja tužbe za raskid ugovora, pa tako Županijski sud u Velikoj Gorici (Gž-1670/10 od 29. srpnja 2013.) iznosi sljedeće pravno stajalište: „Ugovor o doživotnom uzdržavanju po svojoj pravnoj prirodi nije ugovor o nasljeđivanju, već ugovor o otuđenju uz naknadu određenih nekretnina čija je predaja davatelju uzdržavanja odgođena do smrti primatelja uzdržavanja (čl. 122. st. 1. Zakona o nasljeđivanju…). Dakle, radi se o dvostrano teretnom ugovoru, pa je primatelj uzdržavanja mogao tražiti raskid toga ugovora zbog neizvršavanja obveza davatelja uzdržavanja najkasnije do smrti 24. studenog 1989. godine, što on nije učinio.

Prema odredbi čl. 361. ZOO-a, zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije ništa drugo propisano.

Iz navedenog proizlazi da je tužiteljica kao nasljednica primatelja uzdržavanja imala pravo zahtijevati raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju prema propisima obveznih odnosa počev od dana smrti primatelja uzdržavanja, odnosno u konkretnom slučaju od 24. studenog 1989. godine, time da se u ovom slučaju primjenjuje zastarni rok iz čl. 371. ZOO-a, tj. rok od pet godina.

Prema tome, tužiteljica je mogla podnijeti zahtjev za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju najkasnije do 24. studenog 1994. godine. Budući da je ona tužbu predala sudu 11. srpnja 2008. godine, to je pravilno pravno stajalište suda prvog stupnja da je njezin zahtjev zastario.“

Iako navodimo ovu rješidbu kao primjer odluke u slučaju prigovora zastare, ne znači da je ista primjenjiva i u vašem slučaju, jer nismo analizirali eventualnu identičnost obveze iz citirane odluke s ugovorenom obvezom iz ugovora koji vi želite raskinuti. Iz vašeg pitanja naziru se i druge osnove koje ukazuju na nevaljalost ugovora o doživotnom uzdržavanju koji je pokojni suprug zaključio sa sinom. Naime, kako isti nije izvršavao svoje obveza davanja uzdržavanja prema zaključenom ugovoru, pa je primatelj uzdržavanja morao zaključiti drugi ugovor s drugom osobom koja mu je davala uzdržavanje, a što je ovaj i znao, otvara se i mogućnost o raspravljanju o njegovim nemoralnim pobudama. Članak 322 Zakona o obveznim odnosima glasi: „(1) Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.“

U ovom slučaju može se raditi i o nevaljalom odnosno ništetnom pravnom poslu u kojem je davatelj uzdržavanja imao samo namjeru ostvariti imovinsku korist, a ne i uzdržavati davatelja uzdržavanja. Podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti ne zastarijeva.

Share