Drago Pilsel: Moja sjećanja na Oluju: palež, pljačke, ubojstva…

Share

Pamtim da se na početku ratnih sukoba devedesetih često spominjao slučaj vukovarskog novinara Stjepana Penića, mučki ubijenoga i izmasakrirana u Dalju kod Osijeka. Pokojni franjevac Ljudevit Maračić podsjetio me da je Penićeva supruga u razgovoru za Veritas, mjesečnik franjevaca konventualaca, u svoje i u ime svojih triju kćeri dotadašnjim susjedima i ubojicama svoga muža poručila: „Mi vas ne mrzimo i sve vam opraštamo!“

Poruka gospođe Penić, nekima možda daleka ili paradoksalna, pravi je kršćanski odgovor i dokaz da u ovom ratu nisu srozane sve vrijednosti. Fra Ljudevit je s pravom naglasio da je odupiranje mržnji pravi herojski čin koji zahtijeva veliku samozatajnost. Kada ne bismo bili toliko na udaru političkog primitivizma i onih koji svoju moralnu prazninu i duhovni nemir pretvaraju u osvetničku hajku na „krivce“, shvatili bismo da mnogo takvih heroja živi oko nas.

Možda sam i o tome razmišljao kada sam nekoliko dana pošto je šibenski biskup (nažalost pokojni) dr. Srećko Badurina slavio prvu misu u oslobođenom Kninu i sam prošao cestom preko Drniša do pupka „Krajine“.

Psovanje kao neizostavni dio rječnika mojih sugovornika uvijek me razdražuje. Međutim, toga sam se dana probijao među lutajućom stokom, traktorima, prikolicama i opasno brzim, reklo bi se, “službenim automobilima“, zajedno s domaćim ljudima, braniteljima šibenskog mosta iz ’91. Njihove psovke povremeno su prekidale šutnju koja je postajala sve bolnijom.

U njihovim očima rastao je jaz između, s jedne strane, čistoće, idealizma i plemenitosti koju su bili osjećali stojeći na šibenskome mostu s „praćkama“ u ruci ispred jugo-tenkova te, s druge strane, prizora pljačke i paleži „hrabrih i ljutih bojovnika“ i civila koji su, kao termiti, razbijali i nosili sve što toga dana general Čermak nije uspio staviti pod kontrolu. Moram priznati, tih sam dana i sam naučio psovati.

Neki debeli međimurski policajac, na izlazu iz Drniša na cesti prema Kninu, simpatično nas je ispitivao o svrsi našeg posjeta Kninu te je krenuo razgovor koji je pokazao kako policajac taj kraj i njegove ljude poznaje koliko i ja njegovo Međimurje. Dvojica vojnika, svaki na svom traktoru, dolazili su iz suprotnog smjera.

Kalašnjikov im je visio na prsima. A na prikolicama gotovo nevjerojatan prizor: psi ovčari uredno vezani uza svoje kućice. Instinktivno sam pružio ruku ispod sjedala gdje se odmarao moj vjerni Pentax. Psi su bili znatiželjni i glave su im virile kroz otvor njihovih drvenih domova. Bila bi to zacijelo zanimljiva, možda i dobra fotografija. Nudila bi nekoliko mogućih odgovora na pitanja: odakle ti psi, kakav je njihov odnos prema tim naoružanim i u zeleno odjevenim vozačima i, dakako, koje je njihovo krajnje odredište?

Vratio sam ruku na upravljač i nastavio se igrati brkovima. Nisam bio siguran kako bi Međimurac prihvatio moj nagli izlazak iz auta da snimim traktore i, osim toga, odakle mi pravo da te drage ovčare možda nehotice pretvorim u ratni plijen? Otkad me koncem 1966. jedan od njih ostavio bez srednjega dijela moga maloga nosa, a zamalo i bez desnog oka, među nama postoji dogovor: štap koji jašem neće više nikada postati batina i naši će susreti protjecati tako da ni jedan do nas dvojice ne postane žrtva, pa makar i lošega glasa.

Nisam više pratio razgovor. Gledao sam u retrovizor kako se vojnici, traktori i psi udaljavaju u smjeru maloga autobusnoga kolodvora u Drnišu, preko puta kojeg sam, na improviziranoj terasi jednog kafića, posljednji put oči u oči razgovarao sa svojim bratom, tjedan dana prije pada grada u neprijateljske ruke. Bio je umoran, ne toliko ljut, koliko obeshrabren.

Gledali smo tada ježeve na cesti prema Kninu i znali da bi, kada srpski tenkovi dođu do njih, preostali gardisti bili zabavljeni spašavanjem civila i izvlačenjem zadnjih snaga na sigurno. U to ga je bilo uvjerilo jedanaestosatno bombardiranje Kijeva, odakle je, noseći na leđima neku baku, zajedno sa suborcima, župnikom i grupom civila, pješice po kamenjaru i skrivajući se od helikoptera, stigao u Drniš.

Povjerovao sam njegovim slutnjama pošto mi je nevoljko ispripovijedao kako je s kolegama iz diverzantske jedinice uspio prebaciti u Split više od tristo mentalno hendikepiranih štićenika iz zavoda u Vrlici. Gledao sam svoga brata heroja i pio s njime naše posljednje zajedničko piće.

Krenuli smo prema Siveriću. Međimurac je iza nas već zaustavljao drugi automobil, a moji pratioci, veterani, uskoro su počeli kratko komentirati: „Ovo je friško“… „Ovo je staro“…

Zarasle spaljene kuće iz vremena utvrđivanja vlasti milicionara Martića odavale su one druge, netom spaljene. Sitna je kiša usporila vožnju, koju su ionako sve češće prekidala skretanja na krivudave seoske ceste kako bismo izbliza promotrili crne stupove dima i osluhnuli pucketanje vatre koja je, ostavljena vlastitim snagama, sporo, ali sigurno gutala nove i nove dijelove svoje žrtve.

Brisači su gurali ustrajne kapljice i ja sam s nelagodom počeo lebdjeti iznad svoga prestrašenoga brata.

Branko je, južno od Stona, toga 23. listopada 1991. pokušavao pronaći snage i suprotstaviti se moru koje ga je lagano vuklo u dubinu i istovremeno predavalo posadi zlokobnoga jugoslavenskoga patrolnoga čamca. Pitao se zašto se brod usudio pucati na njega i prekinuti tu opasnu, posljednju diverzantsku noć. Crna ga je noć nosila od mene, ali i osvetnički, sada, vraćala u crnini sve viših stupova dima. „Crni vraže, miči mi se s očiju!“ – zapovjedio sam tamnom duhu, siguran da će sunce zasjati i pred nama čarobno prikazati izgubljene ptice i seljake.

Tiho smo se vratili na cestu i sa sobom ponijeli neugodan miris uginule svinje u pravoslavnoj crkvi u Tepljuhu. Zastali smo po ne znam koji put i u Kaldrmi vidjeli starca kako sjedi oslonjen na vanjski zid „komšijine“ kuće i, sa šakama pod bradom i laktovima na koljenima, nepovratno shvaća da je kraj njegovu težačkom životu u rodnoj kući, odlučujući možda samo o tome hoće li sagorijevanje svoje drvenjare dočekati u istom položaju ili hodajući, ni sam još ne zna u kom smjeru.

Još malo pa stižemo u selo Kosovo. Netko se trudi oko stare Lade. Na traktor pretovaruje Ladine gume, a uskoro će i poluosovine. Majstor diže ruku, iz rukava mu viri alat, ali njegovo mahanje nije pozdrav na koji naša truba želi odgovoriti. „Trubo, nisu kliješta kriva što ih ruka koristi jer misli da će tako uništiti limeno rusko-srpsko čedo“, ali ona ništa.

Stižemo i u Knin.

Poznata lica 4. brigade HV-a u kojoj sam nekoliko mjeseci po nestanku brata nosio maskirno odijelo i dodavao još jedno poglavlje neispisanoj knjizi o idealnom osloboditelju, čuvaru i graditelju Hrvatske. Knjigu su djedovi i roditelji 1962. godine počeli pisati u meni, a tih će se turističko-novinarskih dana dokraja pretvoriti u jalovo polje snova. Iza jednog ugla, malo dalje od zgrade u kojoj je povjerenik vlade sjeo na stolicu što ju je prije njega bila grijala Babićeva meka strana, žuti Fićo stoji na glavi, bez noge.

Prišao bih mu i prije nego ispusti dušu pripovijedao o smrti njegova crvenog osječkog rođaka da i on usne omamljen slavom toga slavonskoga ratnog heroja. Ipak ne umireš sam, eno vidi, do tebe visi kozlić čiju kožu vojnik dere naočigled nasmiješenoga belgijskoga televizijskog snimatelja. “Proradio semafor“ – pomislih, vidjevši crveno napregnuto bojovničko lice, požutjelu odjeću kozlića i zelene hlače uličnog mesara.

„Idemo k Pašiću“ – rekao je Medo. „Može“ – odgovorio je Zoran. Na ulazu ponovno kajkavci s pištoljima i lisicama. Jedan od njih, zakriven novinama, promrmlja nešto kao pitanje. Već smo unutra. Povjereniku ćemo kasnije. Nema gužve, subota je. Ulazimo u sobu preko puta njegove, gdje moji Šibenčani pozdravljaju bivše kolege iz svoga grada, sada čimbenike kninske mjesne civilne vlasti, iako zadarski župan tih dana tvrdi da generalu Čermaku to malo znači.

Kuhala se kava u sobi gdje je stolovao „ministar za inostrane poslove Republike Srpske Krajine“. Iz dosade otvarali smo ladice prepune službenih „krajiških“ dokumenata. Potpis stanovitoga Gorana Stanića, diplomiranog pravnika, pored pečata „The Republic of Srpska Krajina“, traži od „Sektora računovodstva u Sekretarijatu Vlade“ da slikaru Zlatku Jelini isplati tristopedeset dinara za umjetničku sliku koju je MIP od njega naručio, i to pod brojem 23-3-74/94. od 11. 08. 1994.

Kiša se pretvorila u jak pljusak. Dakle, ima vremena za dalju istragu. Jedna se ladica opirala istraživačima sve dok je precizni udarac čizme o radni stol nije otvorio. Moja pratnja puca od smijeha kada je prepoznala ime bivšega kolege, profesora informatike Milorada Rusića, koji je s nešto više od 30 godina iz Šibenika pobjegao u Knin, a prije nekoliko mjeseci iz Knina u Zemun (“Opet na pogrešno mjesto“ – dodat će Zoran) kako bi u Beogradu predstavljao „Krajinu“ kao pomoćnik šefa njihova „biroa“.

Kiša je prestala.

Pašić sliježe ramenima kao odgovor na pitanje o paljevini i pljački. Tih ću dana nastaviti svoje hodočašće s ljudima koji su me naučili prepoznati kuću miniranu kumulativnim minama od one spaljene bacačem plamena; no više mi se nije dalo promatrati Pašićevo gimnasticiranje vratom, ustima i ramenima.

Nastavljamo u smjeru Vrpolja da vidimo kuću majke našeg Mede, Srbina i legendarnog hrvatskog gardiste, prvog zapovjednika Kninske bojne. Netko je već uzeo vrijedne goblene, ali kuća je još čitava. Na kuhinjskom stolu, na prvom katu, mravi navalili na pršut, a muhe na izmet koji je netko ostavio na hodniku. Pa da, školjka je krcata, a da bi izdržao u WC-u više od pola minute čovjek treba zaista imati jaka pluća. Na gornjem se katu netko pozabavio rezbarenjem po skupome namještaju. Umjetnik se i potpisao. Milane, vidimo se na Bienalu u Veneciji!

U podrumu se smjestilo trideset ovaca. Jedan ovan pokazuje da je spreman skočiti s hrpe vreća cementa na kojoj stoji i braniti svoj harem do posljednjega daha. Obećanje dano psima proširujem i na ovnove. Susjed je bio pravi ljuti četnik. Zaboravio je šteku Drine. Gotovo padamo u nesvijest kada je netko otvorio škrinju. Ubija nas vonj. „Pusti četnikovu kolibu“ – viče Zoran. „Idemo u Kistanje, na kavu“ – dodajem.

Vraćamo se u centar. Franjo Tuđman na predizbornom plakatu pobjeđuje nekog meni nepoznata harmonikaša kojega Canjugini dečki nisu dokraja pokrili. Povratnici će možda još naći neku njegovu kasetu dok krstare među policama robne kuće, desno od kolodvora. „Ajmo ća“ – zapovijeda Zoran. Još jednom zastanemo i gledamo Knin ispod nas. Malo dalje vidimo još jednog tenkom pregaženog Fiću, napuštenu prikolicu i mrtvoga konja. Zbogom, proleteri!

Nećemo stati u Oćestovu, jer idemo u Radučiće. Prvi put skrećemo pogrešno, ali drugi put pogađamo kamenu stazu. „Nemojte nas ubit’, nemojte, molim vas“ – viče jedna baba, hvatajući se za glavu, dok druga tjera tovara natrag u dvorište. „Nećemo mi, bako“ – kažem joj dok izlazim iz auta i s Medom stavljam u neku kantu paštete, kekse i čokolade što su ih „pume“ ostavili u majčinoj kući.

Četiri babe, tri tovara, pet svinja, nešto kokoši i, opet, tamo u garaži, bijeli Fićo s „krajinskim“ tablicama. Najjači dokaz da svijet još nije čuo za te ljude. Muškarci, kažu, otišli su, kao i djeca, kada se bježalo. Imaju krumpira i nešto brašna, a i kopa se neko povrće tamo dolje, u malom polju prema Ivoševcima. Preživjele su bake neočekivan, za njih, „ustaški“ napad na selo. Opraštamo se i smijemo u autu u kojem argentinski Hrvat, kninski Srbin i Hrvat iz pravoslavno-katoličkoga braka ustvari tuguju nad krajolikom jednostavno siromašne, spaljene i ostavljene zemlje.

Kava nam se u Kistanjama ne pije. Poslao bih doma razglednicu, ali pošte nema, kao ni škole ili ambulante niti ičega drugoga, osim pravoslavne crkve ostavljene kao dokaz da je i ona mogla biti spaljena. Pomislio sam: ako ste slučajno zdravstveni radnik koji traži zaposlenje na oslobođenim područjima, ne gubite vrijeme tražeći ga u tome mjestu, jer je to jedno od onih što su postala prokleta te nečijom odlukom ispala s liste koja vam se nudi.

Dim nas pozdravlja i u Đevrskama, ali mi šibamo prema Bribirskim Mostinama i ondje skrećemo prema Bribiru. Policajcima ne provjeravamo naglasak ni dijalekt nego mašemo da ih malo probudimo. Bijelom cestom na našu glavnu dolazi traktor, čiji novi vlasnik valjda gaji posebnu ljubav prema bojlerima, vodokotlićima i štednjacima.

Na pola puta do Gračaca susrećemo ekipu stolara pod vodstvom Zoranova bivšeg učenika. Dečki su stručni u skidanju vrata, prozora, roleta i dovrataka, ako se odveć ne odupiru. Na traktor ide i bačva dobra vina. „Po onu drugu doći ćemo kasnije“, reče mladi poslovođa svojim šljakerima iz kvarta.

Konačno Skradin i kava kod Marice, Zoranove rođakinje. Kratak predah i nastavljamo prema Konjevratima. Suputnike neću gnjaviti, i na župno ću se groblje vratiti sam, možda s neutralnom pratnjom. Nikad nisam volio opraštanje, a i ovo bi moglo biti teško.

Šibenska je noć ukrašena rafalima povratnika. Možda im se pucanjem u zrak alkohol u žilama brže razrijedi. U susjedstvu žena viče na muža i sklanja dijete u kuću da ne bi i ono završilo s metkom u glavi kao moj poznanik iz Ogulina. Svanulo je, a ja nisam u snu dokraja uspio reći bratu da on sve to nije zaslužio. Ili, možda on to meni govori.

Ipak idemo. Ovaj put s Ivicom kao pratnjom. Stižemo u ono selo, i ubrzo do one kuće. „Eno“ – kaže – „ostatak gume i ribarske mreže“. Tražim pomoć, ali moja prošlost šuti. Ne vrijedi mi iskustvo argentinskoga prljavog rata ni prvi novinarski savjeti iskusnih kolega, od kojih su nekima grobovi još nepoznati.

Ne odgovara mi ni mojih ondašnjih 20 godina, okupanih u krvi prijatelja koju je prolio falklandski rat. Napušta me iskušani novinarski i vjernički latinskoamerički Ja.

Ništa mi ne pomaže da shvatim kako to da se i najkrvoločnija zvijer napije krvi pa stane, a u ovom ratu zločini i ubijanja nikako da prestanu nego se utjelovljuju i među nama. To mesno punjenje jedne uniforme u seriji, ove ili one vojske, ta banda paranoika i sadomazohista, ruši moje snove, bombardira naše jutro. Starca od 83 godine, slijepa i na štakama, izrešetali su mecima dok je sjedio i grijao kosti na prokljanskom suncu.

Ženu su mu, pretpostavljamo, jednako usmrtili, a onda bacili na automobilske gume, pokrili mrežom, polili uljem i zapalili. Starac je spaljen manje stručno, tik do stolice na kojoj je dočekao smrt. Oni koji su došli po njih stavili su kosti u isti lijes i položili na groblje u Konjevratima, a ne na ono u kojemu su ubijeni starci čitav svoj težačko-ribarski život očekivali da će biti pokopani.

Rečeno mi je da je na sprovodu bilo jadno i teško. Među ostalim i zbog toga jer je rodbina ubijenih staraca službeno obaviještena da su stradali dok su pružali otpor, a možda i kada su bježali preko minskog polja.

Pentax mi se buni. Inače među nama postoji iskrenost koju upravo rušim dok preko njegova objektiva gleda oko koje simulira hladan profesionalni rad. Škljoca jednom, dva, tri, mnogo puta. Snimam starčevu majicu natopljenu krvlju i rupu od metka kroz koju Ivica gura prst. Dijelove desne ruke, komad rebra i kralježnice, stražnji dio lubanje, papuče, štake i crnu kapu.

Ivica pred kućom pronalazi još jedan dio lubanje, veličine moga dlana. Onaj u dvorištu je veći. Ono što od dide nije pokopano u Konjevratima stavljamo u bijelu vrećicu, sličnu onima koje su tisuće prognanika nosile sa sobom u progonstvo kao jedini dokaz o nekadašnjem građanskom i seljačkom stažu na djedovini.

Ivica je ostao u Šibeniku, a ja sam bijelu vrećicu, zajedno s kamenom iz sela, ostatkom ribarskih mreža i okrvavljenom majicom, smotao u zavežljaj i došao do parkirališta prije šibenskog mosta, malo dalje od pumpne stanice. Moja tadašnja supruga je ostala u autu tiho se moleći za duše pokojnika i zločinaca.

Stigao sam do sredine mosta i pogledao u smjeru starčeva sela. Zavežljaj je kliznuo iz ruku i potonuo. Pozvao sam brata da mi se pridruži na palubi „mosta“ kako bismo se zajednički oprostili od starog ribara.

Automobili su odjednom postali glasni i, dok sam se vraćao istim koracima, pomislio sam kako je upravo, tako što je mržnji ponuđena žrtva, koja je možda tako zatvorila krug, završena posveta svetoga mjesta koje je zločinac 1991. oskvrnuo. Nisam bio siguran jesam li bogohulno mislio, pa sam se pridružio supruzinoj molitvi.

Svaki rat, na ovaj ili onaj način, sudjeluje u onome strašnome kainovskom krvavom biljegu kojim je, kako nas je jednom podsjetio teolog fra Bono Zvonimir Šagi, označena cijela povijest Adamove djece. Zato je i rat, svaki, naša sramota.

Postoje oni koji će u ime kršćanske pravde hvaliti samo ono dobro i koji će se radovati samo onome plemenitome i dobrome činu obrane domovine i zaštite naše braće koja su patila pod neizdrživim teretom velikosrpske okupacije.

Njih možda ima i previše, ako im broj usporedimo s brojem onih koji hrabro dižu glas protiv svakog osvetničkog razaranja i ubijanja, protiv svake metode koja u sebi krije filozofiju destrukcije sažetu u riječima „oko za oko, zub za zub“.

Pljačka imovine, politiziranje domoljublja, iskrivljavanje i skrivanje notornih činjenica od strane vlasti neki možda i mogu trenutno prešutjeti. Udovica kolege Penića, moj brat Branko i mnogi drugi tjeraju nas da ne slavimo nepravdu i ne kličemo njenim nedjelima. Takvi činovi žele zauzeti mjesto zgužvanih stranica knjige koje smo u pubertetu našega nacionalnog i ljudskoga buđenja prepustili zaboravu.

Nudim i ove svoje nezgrapne misli kao dokaz da sam jedan od onih koji je spreman, kao i vi, preuzeti teret nužnog pročišćenja i okrenuti leđa mitu koji raste i koji nas guši, jer se diže iz krvi i pepela, presvučen u nacionalnu duhovnost koju su širili balkanski vračevi.

Dok ovo čitate, sa mnom se još jednom vraćate u ranjenu Dalmaciju. Neka moja sjećanja završe malom ispoviješću. Tražio sam pomoć, a pomoć sam našao ondje gdje je ona za mene najpouzdanija.

Čuo sam je od apostola Pavla u njegovoj poruci Korinćanima. U nevoljama ali ne u tjeskobi; bez trenutnog usmjerenja, ali ne očajni; prognani ali ne ostavljeni u pogibelji; oboreni ali ne uništeni. I kada pravi začetnik rata bude poražen, znajmo, kao Ivan na Patmosu, da svjetlo u tami svijetli iako ga svijet ne prepoznaje.

 

Share