Drago Pilsel: Obilježavajmo mir, a ne rat

Share

”Pobogu, Peco, kako ste mogli?” – pitali su me.

”Šta kako sam mogao?” – odgovarao bih začuđen.

”Jasenovac…”

I, što tu čovjek da odgovori?!… Unatoč mučnini koju sam osjećao, ta mi je atmosfera pomogla da shvatim što čovjek nikada ne smije činiti u ime bilo kakvog kolektiviteta, pogotovo kada se radi o većinskoj grupaciji.

Predrag Lucić

 

Centar za mirovne studije u nedjelju je objavio priopćenje povodom 20 godina od završetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja koje se navršilo 15. januara 2018. godine. Mirnom reintegracijom Republika Hrvatska vratila je pod puni suverenitet, ističu u CMS-u, svoj čitav teritorij, bez ispaljenog metka ili izgubljenog ljudskog života.

”Kao i proteklih godina, nažalost i ove godine ovaj ključan datum iz novije Hrvatske povijesti neće biti dostojno obilježen. To nam govori kako RH još uvijek radije komemorira mir i slavi rat.

Naime, brojne vojne akcije redovno se obilježavaju pod visokim pokroviteljstvom državnih dužnosnika i za obilježavanje vojno-redarstvene akcije Oluja izdvajaju se proračunska sredstva i organiziraju vojne parade. Mirna reintegracija je i dalje na marginama interesa državne politike”, stoji u priopćenju.

Centar za mirovne studije već niz godina zagovara da obilježavanje mirne reintegracije postane centralni događaj sjećanja na rat. To je prilika za dugoročnu izgradnju mira u zemlji i regiji. Stavljanje naglaska samo na obilježavanje vojnih akcija ne može biti jamstvo mira.

Pozdravlja  se činjenica da zadnjih nekoliko godina raste interes vladajućih struktura za proces mirne reintegracije. Tako je predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović 2016. godine bila pokroviteljica obilježavanja tog datuma u Vukovaru, a i ove godine će ga obilježiti, iako primarno kroz prijem za diplomatski kor.

Pozitivno je što je i premijer Andrej Plenković izdvojio mirnu reintegraciju kao mogući model izgradnje mira u drugim oružanim sukobima. Nažalost, na diplomatskoj razini to je izvedeno vrlo nespretno – slanjem službene delegacije RH u Ukrajinu – što je dovelo do negativne reakcije ruske stane.

Taj diplomatski gaf, ističu, nikako ne treba obeshrabriti druge u zagovaranju mirnog rješavanja sukoba u međunarodnim odnosima, pogotovo kroz projekte međunarodne razvojne suradnje koje primarno moraju provoditi organizacije civilnog društva, a ne državne delegacije.

Odnos države prema mirnoj reintegraciji je preslika odnosa države prema održivom miru i razvoju. Još jednom sa žaljenjem podsjećaju kako je RH za 2018. godinu u proračunu najviše sredstva za kapitalna ulaganja usmjerila u sektor obrane umjesto u sektor obrazovanja ili zdravstva.

Gotovo 23 godine nakon završetka rata i 20 godina nakon povratka svih teritorija, Hrvatska i dalje nije odlučno promijenila svoj smjer razvoja u politike koje su garancija održivom miru. Mitovi rata i dalje koče politike izgradnje mira. Sjećanja na rat i dalje su važnija nego sjećanja na mir

Reforma obrazovnog sustava je sužena na informatiku i informatizaciju – i dalje bez prilika mladim generacija da uče o nenasilju, demokraciji i poštivanju različitosti.

Odnos države prema izbjeglicama sve više odlazi u krivi smjer – o čemu svjedoče brojne povrede ljudskih prava izbjeglica i nasilno postupanje policije.

Konačno, u ovom trenutku RH je u diplomatskom sukobu gotovo sa svim svojim susjedima.

Gotovo 23 godine nakon završetka rata i 20 godina nakon povratka svih teritorija, Hrvatska i dalje nije odlučno promijenila svoj smjer razvoja u politike koje su garancija održivom miru. Mitovi rata i dalje koče politike izgradnje mira. Sjećanja na rat i dalje su važnija od sjećanja na mir.

„Centar za mirovne studije poziva sve političke stranke u RH da krenu u izgradnju konsenzusa oko Mirne reintegracije, prepoznaju važnost i vrijednost tog procesa i u narednom desetljeću, da se svi skupa malo ‘odmorimo’ od obilježavanja rata i krenemo obilježavati i graditi mir.

CMS izražava zahvalu i poštovanje svima onima koji su aktivno sudjelovali u procesu Mirne reintegracije i predano radili na uspostavi mira – s jedne i s druge strane”.

Nadaju se da će doći i taj trenutak kad Republika Hrvatska više slaviti mir nego rat te da će njihov rad biti također priznat.

***

Samoj centralnoj poruci priopćenja, čini se, ne bi trebalo ništa dodati. Ja ću ipak navesti nekoliko misli o potrebi izgradnje jedne sustavne teologije mira i praštanja.

Naše doba, označeno globalizacijom, njezinim pozitivnim i negativnim aspektima, kao i krvavim sukobima koji se još uvijek vode i ratnim prijetnjama, poziva na novo i složno zauzimanje u traženju općeg dobra, razvoja svih ljudi i čitavoga čovjeka.

Žarištâ napetosti i borbe, uzrokovani sve većim nejednakostima između bogatih i siromašnih, prevlašću egoističnog i individualističkog mentaliteta čiji je jedan od izraza također neregulirani financijski kapitalizam, pozivaju na hitno djelovanje.

Osim raznih oblika terorizma i međunarodnog kriminaliteta opasnost za mir predstavljaju oni fundamentalizmi i fanatizmi koji izobličavaju pravu narav religije, koja je pozvana unapređivati zajedništvo i pomirenje među ljudima.

Ipak, mnogobrojni napori za uspostavu mira, kojih u našem svijetu ima izobilje, svjedoče o prirođenom pozivu na mir. U svakom je čovjeku želja za mirom osnovna težnja i u određenoj se mjeri podudara sa željom za ispunjenim, sretnim i uspješnim životom.

Drugim riječima, želja za mirom odgovara jednom temeljnom moralnom načelu, to jest, obavezi i dužnosti cjelovitog, društvenog i zajedničkog razvoja, koji je sastavni dio Božjeg nauma prema ljudskom rodu. Čovjek je stvoren za mir koji je Božji dar. Možemo crpiti snagu i nadahnuće u riječima Isusa Krista: “Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!” (Mt 5, 9).

Elem, na svim stranama svijeta raste uvjerenje da je mir među religijama i civilizacijama nemoguć bez dijaloga religija i kultura, to jest, da će do svjetskog mira, ma koliko taj pojam utopijski zvučao, zasigurno doći lakše kao posljedica mira među religijama i kulturama.

Etika mira je etika zajedništva i dijeljenja. Uspostavljati mir znači graditi suživot u racionalnom i moralnom smislu. Mir je red oživljen i upotpunjen ljubavlju na takav način da tuđe potrebe i zahtjeve osjećamo kao svoje vlastite, da s drugima dijelimo svoja dobra i zalažemo se da svi ljudi u svijetu dijele iste moralne i duhovne vrijednosti

Ipak se dogodio snažan prodor mirotvorne svijesti, pa se mnogi teolozi ozbiljno bave projektom oblikovanja svjetske etike temeljene na miru među religijama kao pretpostavke svjetskog mira. Vjeruju da je to jedan od ključnih elemenata u procesu oblikovanja globalizacije s ljudskim licem.

Fenomen globalizacije, znamo, potiče mnoge na oprez, na pobunu, čak i na demonstracije koje nisu uvijek baš mirotvorne. Ali na globalizaciju je moguće i potrebno gledati i kroz pozitivne aspekte kao što je fenomen snažnog promicanja raznolikosti.

Globalizacija pomaže da ljudi postanu svjesni osnovnog zajedničkog elementa i zajedničkog korijena religija, a može pomoći i da se dobije globalna panorama religijskog doprinosa miru i razvoju te da se traži zajednička točka dodira religijskih tradicija, često neprijateljski suprotstavljenih.

Kršćanska objava od početka gleda na duhovnu povijest čovjeka tako da ima u vidu sve religije, pokazujući jedinstvo ljudskog roda u odnosu na vječnu i konačnu sudbinu čovjeka.

Svi su narodi jedna zajednica: imaju isti iskon, jer je Bog sav ljudski rod nastanio po svoj površini zemaljskoj; svima je posljednji cilj Bog, čija se providnost i svjedočanstvo dobrote, a i naum spasenja, protežu na sve. Ljudi očekuju od različitih religija, pogotovo ako su povezane s napretkom kulture, raščlanjenje temeljnih pojmova upravo zato što svima navire svijest o potrebnom i zadanom suživotu u Bogu.

Rumunjski proučavatelj religija i mitova, filozof i etnolog svjetskoga glasa Mircea Eliade (1907.–1986.) pokušao je strukturirati proces religijske evolucije čovječanstva. Uvidio je da, svejedno tko su akteri – neolitski poljodjelci ili naši suvremenici, seljaci ili članovi urbane populacije – ljudi na sebe gledaju kao na mikrokozmos i da razumiju da svaki čovjek predstavlja dio Božjeg stvaranja.

Drugim riječima, svejedno jesmo li religiozni na tradicionalan ili nekonvencionalan način ili se definiramo kao nereligiozni ljudi, svi mi živimo otvoreni prema svijetu i svemiru i vjerujemo da smo uzori ljudske egzistencije, da nismo sami.

Eliade i oni koji su nastavili njegov put, a među njima ističem najutjecajnijeg ekumenskog teologa današnjice, pravog motora projekta stvaranja svjetske etike Hansa Künga, shvatili su da se različitosti i dinamika sukobljavanja ideja, religijskih praksi i svjetonazora ne mogu obuhvatiti samo akumulacijom znanja i množenjem specijalizirane literature. Potrebna je izuzetna sposobnost sinteze, jer predstoji velika zadaća, ne toliko kompilacije, koliko elaboracije i valorizacije. Zadatak je kulturne politike da izradi programe za tako važan cilj.

Putokaz bi nam moglo biti djelo Maxa Webera, osnivača komparativne sociologije religija. Weber nas je naučio da je moguće postići metodu za formuliranje jedne konkretne teologije za konkretan i konstruktivan mir. Nažalost, iz mnogih sredina, pa i vjerskih, stižu kritike i otpor onih koji misle da je sve potrebnija teologija mira Abrahamove djece, zapravo sinkretistički pokušaj definiranja neke svjetske religije.

Ne, ne radi se o tome. Nama treba teologija mira koja će promovirati duh samokritike, koja će ispitivati pogreške, koja će promovirati duh kajanje i traženja oprosta i koja će oslabiti ona ponašanja koja bi mogla biti okarakterizirana kao apsolutistička, nedijaloška ili isključiva.

U Hrvatskoj se, nažalost, dosta toga odvija na amaterskoj i dobrovoljnoj bazi, često mimo ozbiljnog interesa vjerskih poglavara ili kreatora kulturne politike.

Gotovo je nevjerojatno, ali bez obzira na to što su se predstavnici vjerskih zajednica u našoj regiji godinama trudili objasniti kako ratove koji su uslijedili nakon raspada Jugoslavije nije provocirala religija nego se dogodila zloupotreba religijskog diskursa nacionalističkih političara (iako se to često događalo i s blagoslovom nekih vjerskih lidera), ni jedna vjerska zajednica još nije razradila program mirotvornog odgoja. Sve je još uvijek samo na razini dobrih povremenih želja.

Neovisno o potrebnim projektima kojima bi se istraživalo ono što je zajedničko religijama, kreatori kulturne politike trebaju odgovoriti na pitanje što se odmah može učiniti kako bi se promicala suradnja religija i koje to projekte može vlast prepoznati?

Pravi je cilj svake pametne kulturne politike stvoriti i financirati programe koji će uključivati doprinos stručnjaka za problematiku interkulturnog i međureligijskog komuniciranja i suradnje.

Naime, sve se više osjeća imperativ uvođenja hitnih programa obrazovanja za mir, za toleranciju i poštovanje kulturne raznolikosti u školama, medijima i javnim institucijama, za jačanje suradnje u visokom obrazovanju, za promjenu političkog diskursa moći u diskurs služenja, za razoružanje ratobornih duhova kroz smanjenje predrasuda, za što veću suradnju kreatora i financijera kulturnih politika i aktera globalizacije.

Pomozimo i mi kako bi rasla svijest da su našem svijetu potrebni ljudi politike i struke koji se neće zadovoljavati promatranjem globalnih fenomena samo iz perspektive odlučivanja moćnika već i onih koji imaju viziju svjetskoga mira i grade solidaran, pomiren i pobratimljeni svijet.

Dakle, što vam želim u novoj godini? Ljubav i spokoj! Da znademo vrednovati dobre mirotvorne projekte kao što je bio onaj u Podunavlju, barem to.

Evo kako tu snagu opisuje apostol Pavao (1 Kor 13.):

”Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam!

I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo.

Ljubav je velikodušna,

dobrostiva je ljubav,

ne zavidi,

ljubav se ne hvasta,

ne nadima se;

nije nepristojna,

ne traži svoje,

nije razdražljiva,

ne pamti zlo;

ne raduje se nepravdi,

a raduje se istini;

sve pokriva, sve vjeruje,

svemu se nada, sve podnosi.

Ljubav nikad ne prestaje.

Prorokovanja? Uminut će.

Jezici? Umuknut će.

Spoznanje? Uminut će.

Jer djelomično je naše spoznanje,

i djelomično prorokovanje.

A kada dođe ono savršeno,

uminut će ovo djelomično.

Kad bijah nejače,

govorah kao nejače,

mišljah kao nejače,

rasuđivah kao nejače.

A kad postadoh zreo čovjek,

odbacih ono nejačko.

Doista, sada gledamo kroza zrcalo,

u zagonetki,

a tada – licem u lice!

Sada spoznajem djelomično,

a tada ću spoznati savršeno,

kao što sam i spoznat!

A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav.”

Naime, mir pretpostavlja humanizam otvoren transcendenciji. To je plod uzajamnog darivanja, uzajamnog obogaćivanja zahvaljujući daru koji ima svoj izvoru u Bogu i omogućuje živjeti s drugima i za druge.

Etika mira je etika zajedništva i dijeljenja. Uspostavljati mir znači graditi suživot u racionalnom i moralnom smislu. Mir je red oživljen i upotpunjen ljubavlju na takav način da tuđe potrebe i zahtjeve osjećamo kao svoje vlastite, da s drugima dijelimo svoja dobra i zalažemo se da svi ljudi u svijetu dijele iste moralne i duhovne vrijednosti.

To je red postignut u slobodi na način koji odgovara dostojanstvu osobâ koje, po svojoj naravi, kao razumna bića, preuzimaju na sebe odgovornost za vlastito djelovanje.

Mir nije san, nije utopija: mir je moguć. Vjerujem da je tako vjerovao i Predrag Lucić kojem posvećujem ovu kolumnu.

Svoj pogled moramo spustiti dublje, ispod površnosti vanjštine i pojava koje nas okružuju da bismo otkrili  pozitivnu stvarnost koja postoji u srcima, tamo gdje tinjaju veselje i zahvalnost.

Neka ovaj medij ostane sredstvo da steknemo novo srce i novi duh. Molimo Boga da prosvijetli vođe svih naroda da, pored skrbi za materijalno blagostanje svojih sugrađana, jamče i brane dragocjeno dobro mira; molimo ga da jača u ljudima spremnost da ruše barijere koje ih dijele, da jača sveze uzajamne ljubavi, međusobno razumijevanje i da opraštaju onima koji su im nanijeli uvrede; tako će njegovom moći i nadahnućem svi narodi na zemlji iskusiti bratstvo i željeni mir.

Neka tako bude i u Lijepoj našoj i u našoj balkanskoj regiji. Tako je, naime, želio Predrag Lucić.

Share