Međunarodni monetarni fond je radio pogrešne prognoze za ekonomije Grčke i drugih evropskih zemalja, jer kako je rekao ekonomist iz ove ustanove Olivier Blanchard, u MMF-u «nisu razumjeli da će mjere štednje naložene ovim državama oslabiti njihov ekonomski rast», prenijeli su mediji krajem protekle godine.
«Ekonomije bi, kao nakon Drugog svjetskog rata, valjalo osnaživati višim dohocima stanovništvu zbog povećanja osobne potrošnje. Smanjivanje plaća i fleksibilizacija tržišta rada, koje provode mnoge razvijene zemlje pod obrazloženjem da bi time povećale konkurentnost gospodarstva, neće pomoći ekonomskom oporavku, te će krizu dodatno produbiti», upozorila je nekoliko tjedana kasnije Konferencija UN-a za trgovinu i razvoj (UNCTAD). Nakon objave ovih nesumnjivih povijesnih istina, s jedne strane budi se optimizam da su glavni protagonisti novog svjetskog ekonomskog poretka možda napokon shvatili da globalnu ekonomiju guraju u propast, dok se s druge strane promatrači ne mogu zapitati: tko je tu (bio) lud? Ekvivalent ovakvim tvrdnjama mogla bi primjerice biti potencijalna isprika pilota američke ratne letjelice: on bi se nekom nesretnom Iračaninu koji je izgubio obitelj u bombardiranju mogao ispričati riječima: «oprosti, prijatelju, sve je to bio biznis», ili «pusti, dobro je, još sam i ja mogao nastradati».
Epidemija posipanja pepelom svjetskih institucija nije zaustavljena gore iznijetim tvrdnjama. Bivša savjetnica evropske savjetničke grupe MMF-a Ngaire Woods iznijela je iznimno suptilan zaključak: «MMF je naučio lekcije štednje na primjeru drugih zemalja u posljednjih 20 godina». Po njenim riječima, MMF ističe da sve zemlje koje su u mogućnosti, ublaže mjere štednje i da ih ne provode kao jedini cilj, jer će ekonomije «započeti ružne cikluse pa bi fiskalnu konsolidaciju trebalo više raširiti».
Ako je MMF, kako sam navodi «naučio lekcije», to su sasvim izvjesno bile bezbolne lekcije za nestručne liječnike (MMF), ali možda i kobne za pacijente, tj. narodne mase u zemljama pogođenima ekonomskim eksperimentima. No za razliku od ovakvih, pomalo ciničnih buđenja u pet do dvanaest, UNCTAD je kudikamo bliži epicentru potresa. Konferencija UN-a za trgovinu i razvoj u obrazloženju «zaokreta kursa» zaključuje da su kućanstva koja žive od vlastitog rada svojih članova najvažniji potrošači u modernoj ekonomiji.
«Ako im se (kućanstvima, op.a.) nametne život pod pritiskom nezaposlenosti i smanjivanja plaća, neće moći trošiti više i tako poticati ekonomski rast», navodi UNCTAD u rezultatima opsežnog istraživanja. Tome bi mogli dodati da je kondicional iz ove rečenice u mnogim državama prije nekog vremena prestao vrijediti, jer se navedene promjene, odnosno osiromašenje srednje klase, uvelike događaju. Toga ljudi postaju svjesniji iz dana u dan – promatrajući stanje preostalih financijskih zaliha.
Koliko god neke agencije Ujedinjenih naroda povremeno bile u službi najkrupnijeg međunarodnog kapitala, korporacija i ekonomski najmoćnijih država, u slučaju UNCTAD-a treba napraviti veliku distinkciju, jer se ipak radi o tijelu Generalne skupštine UN-a, koje se primarno bavi smanjenjem ekonomskih razlika među državama, te je između ostalog jednu od konferencija održalo 1983. u Beogradu, u socijalističkoj Jugoslaviji.
UNCTAD napominje da vlade moraju pokrenuti mnogo aktivnije politike stjecanja dohotka od sadašnjih. Dosadašnje mjere bile su potpuno preslikane od najrazvijenijih zemalja i po tome neupotrebljive na lokalnim slučajevima. Osim toga, katastrofalno su bezidejne i napose lijene – jer ne iziskuju osobito korištenje domaćih stručnih i intelektualnih potencijala.
UNCTAD također navodi da su plaće u razvijenim zemljama nakon izbijanja globalne krize 2008. i 2009. godine, pale na najniže razine u posljednjih šezdesetak godina. Zato će u budućnosti, u slučaju ignoriranja potrebnih promjena, dolaziti do pojačanih udara na državne ekonomije, i to bez obzira na stupanj razvoja država.
Treba li većeg dokaza tome od podatka da je u Hrvatskoj osobna potrošnja u zadnjem tromjesečju 2012, pala za 3,4 posto, dok inflacija guta ionako smanjene plaće po mjesečnoj stopi nešto većoj od pet posto. Pokušaj svih zemalja da rezanjem dohodaka povećaju konkurentnost zapravo je utrka prema dnu, navode u UNCTAD-u i dodaju da se u stvarnom svijetu izvan dominantnih ekonomskih teorija rad i kapital nadopunjuju, a ne mogu se zamijeniti jedan drugim. Najvažnijim od svih zaključaka čini se ipak onaj da je famozna fleksibilizacija tržišta rada – čitaj: brutalno olakšano otpuštanje radnika kroz neutralizaciju glavnih zaštitnih odredaba Zakona o radu – «po svojim rezultatima potpuno diskreditirana». Po UNCTAD-u, ova metoda nije u nikakvoj relaciji s lakšim zapošljavanjem, o čemu nam tržišno fundamentalistički nastrojena propagandna mašinerija ispire mozgove unatrag nekoliko godina.
Kao kontrast ovom, sada već dokazano neuspješnom, a potencijalno katastrofalnom «rješenju», stručnjaci UNCTAD-a donose jednostavan postulat: «Vlade bi trebale uvesti progresivnije oporezivanje, ravnomjernije raspodijeliti nacionalni dohodak te se aktivnije posvetiti monetarnoj i ekonomskoj politici koje će poticati potražnju jer gospodarski rast koji se temelji na visokim nagradama nekolicine sretnika te niskim nagradama za mnoge ne može biti održiv u dugoročnom roku».
Zvuči prokleto jednostavno, ali ima li u našoj vladi onih koji shvaćaju ovakve poruke, koje istina, nisu osobito komplicirane? Ovakve mjere su mogle biti odavno donijete i primijenjene da nismo slijepo kopirali modele zapadnih država, ali i ostalih supatnika u tranziciji.
Drugarska samokritika MMF-a, koja je stav spomenutih ekonomista, a ne čitave institucije, ipak je usmjerena na nijanse u primjeni poznatog modela. No ona druga, UNCTAD-ova analiza, snažno je odjeknula ekonomskim svijetom.
