„U Hrvatskoj je vanredno stanje!“ izjavila je nedavno predsjednica i to je nakon dugo vremena jedna od njenih mudrijih konstatacija. Da, u Hrvatskoj je stanje ne samo vanredno, već i naprosto nevjerojatno. Vlada „mudrog“ predsjednika vlade koji se smatra najmudrijim i najpametnijim, a sebe smatra državom dovela nas je u stanje kao kada vodu sipate u cjedilo, a ono na sve strane curi. Toliko „curi“ da je teško nabrojati probleme u kojima se država našla. Naravno, vlada nije kriva za sve ove probleme. Nešto joj je „pomogla“ i priroda, ali ekonomski problemi koji državu dovode na prag siromaštva nisu uzrokovani prirodnim faktorom već nečinjenjem ili nesposobnošću vladajućih. Jedna trećina stanovništva je na rubu siromaštva i na najrazličitije načine se spašava od gladi, nerijetko kopajući po kantama za smeće, ne da bi pronašli koju plastičnu bocu, za koju mogu dobiti 50 lipa, već da bi se našlo i odbačene hrane koju se još može iskoristiti za prehranu.
Naprosto je nevjerovatno da je bogata Slavonija, čija polja plodovima mogu hraniti pola Evrope, danas najsiromašnija i oni koji su nekada dolazili kao sirotinja iz Dalmacije u mobu, tj. na sezonske berbe da bi prehranili svoju sirotinju iz kamenjara, sada pomažu toj nekada bogatoj pokrajini. Slavonija koja danas izgleda poharano i napušteno djeluje kao kulisa za neke filmove strave i užasa. Spaljene kuće, polja pretvorena u šikaru, napuštena sela, željezničke pruge i stanice koje nestaju u razbujaloj prirodi, stvarno su otužne i jadne. Ljudi traže posao, a posla ima samo van granica države, tako da je preko 20 hiljada uglavnom mladih stanovnika lani iselilo iz države.
Taj problem nije od jučer, i ne može se zbog toga prigovoriti sadašnjoj vladi. Za vrijeme Drugog svjetskog rata iseljena su srpska sela i naseljeni ljudi iz pasivnih krajeva. To se nastavilo i nakon rata kada su protjerani domaće Švabe. Sam sam svjedokom tog zapuštanja bogate ravnice, kada sam kao mladi radijski novinar pratio Đakovačke vezove. Bilo je to sedamdesetih godina i radio sam intervju s tadašnjim načelnikom Općine Đakovo. U tom razgovoru mi je rekao da je tada zemljom bogata općina bila najsiromašnija općina u Jugoslaviji. Pošto mi je ta konstatacija izazvala čuđenje, čovjek mi je objasnio. Ljudi došli s kamenjara i dobili hektare zemlje, a nisu znali što bi s njom. Odlazili su u Njemačku, a svoje mnogobrojne porodice ostavljali na socijalni teret općini. Tako je već tada Slavonija počela zaostajati za ostalim dijelovima Hrvatske. U Dalmaciji turizam je donio preokret i bogatstvo, ali od samog pranja posteljine za gostima, a da bi pritom zanemarili i ono malo poljoprivrede ne može se živjeti.
Ovi primjeri nastajali su davno ranije i današnja vlada nema nimalo krivice za to, ali ipak, dužnost joj je da razvije plan kako unaprijediti zapuštene dijelove države i stanovništvu omogućiti sigurnu egzistenciju. Premalo zaposlenih građana ne može prehraniti sebe i državni aparat koji ničemu ne pridonosi, a stvara velike troškove.
Samo neki od primjera. Gradska uprava Zagreba ima više savjetnika i službenika nego New York koji ima stanovnika kao bivša Jugoslavija. Broj općina i općinskog aparata koji su na teret građanima ne može se ni pobrojati. Veliki dio novca troši se za naoružanje i vojsku, kao da ćemo sutra krenuti u rat. Protiv koga? Zdravstvo je u raspadu. Ministar, koji je jedan od svjetskih stručnjaka u svojoj grani medicine, nesposobni je ministar i zdravstvo propada, a liječnici bježe glavom bez obzira. Nekoliko ministara je nesposobno, ili čak krivično odgovorno za neke svoje postupke. Međutim, premijer jednostavno ne dozvoljava njihovu smjenu. Školstvo je katastrofa. Istina ne koriste se više drvene tablice, ali se uči zastarjelo i nepotrebno gradivo koje ne treba čovjeku 21. stoljeća. Enormni su troškovi koje država treba platiti za arbitražne sporove koje listom gubi. I da ne nabrajam štete i troškove koji padaju na leđa građana i koji se ne mogu riješiti povećanjem i uvođenjem novih poreza, jer mnogi ni sadašnje poreze i troškove ne mogu podmirivati.
Prema tome, predsjednica republike je u pravu, u Hrvatskoj je stanje za uzbunu i krajnje je vrijeme da premijer, osim što sve omalovažava, počne nešto, ako uopće i zna raditi, te zajedno sjednu i pokušaju doći do spasonosnog rješenja, a ne da se k’o uvrjeđena frajla duri i izbjegava ne samo kontakt, već i pogledati u ženu ako se slučajno nađu oči u oči na nekom od državnih događanja.
Ostalo nam je još premalo vremena.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije P-portal portala.
