Dvadeset godina od vojno-redarstvene akcije “Oluja” dvadeset je godina borbe za opstanak i najelementarnije preživljavanje srpskog stanovništva na područjima koja je ona opustošila. Krajina je i dvije decenije nakon egzodusa srpskog stanovništva “ničija zemlja”, raseljen, pust, apokaliptičan prostor koji je hrvatska država zaobišla u svim svojim razvojnim planovima.

U krajiškim selima i gradićima većina stanovništva je zagazila u treću životnu dob. Ljudi uglavnom žive od socijalne pomoći i mizernih penzija, dok oronule i devastirane hale nekadašnjih industrijskih pogona svakodnevno podsjećaju na predratno blagostanje, ali i tragično propadanje krajiških prostora. A mogao se, da se htjelo, spasiti život i opstanak na tom području. No planski i ciljano, nakon 5. augusta 1995. hrvatska vojska i politika uništavale su ne samo nemoćne i bolesne starce i napuštena srpska ognjišta, nego i sve ono što je vrijedilo i činilo život na tim prostorima. Industrijski pogoni koji se nisu gasili ni za vrijeme rata i sankcija dočekali su hrvatsku vojsku u funkcionalnom stanju, s punim zalihama sirovina i gotovih proizvoda, a onda su prepušteni rušilačkom valu uništenja, iako su bili pod nadzorom uspostavljene vojne i civilne vlasti. Dobro se znalo i zašto, čak i po cijenu vlastite štete, kako se srpsko stanovništvo u prvim godinama egzodusa ne bi vratilo, što nije odgovaralo tadašnjoj politici, koja je nizom diskriminacijskih zakonskih akata sprečavala povratak oduzimanjem domova, stanova, kompliciranjem statusnih procedura, postojanjem tzv. tajnih spiskova za ratne zločince, kao i konstantnim napadima na malobrojne srpske povratnike…

Sve je to rezultiralo trajnom posljedicom – masovnom prodajom kuća čiji su vlasnici bili Srbi. Preko na brzinu osnovanih državnih agencija otvorio se širok prostor za malverzacije, krađe i prijevare, koje vjerojatno nikada neće biti rasvijetljene, a kamoli ispravljene. Kuće koje su nelegalno korištene, pokupovane su za sitan novac.

Proces uništavanja otpočet sramotnom pljačkom za vrijeme i poslije “Oluje” ozakonjen je pljačkom i prijevarom preko Fonda za privatizaciju. Krajiški tvornički pogoni privatizacijom su pali u ruke stečajnih upravitelja koji su obavili zadnji čin uništenja, a ljudi koji su gradili ta postrojenja nisu imali pravo ni na dom, ni na život, a kamoli na dionice i otpremnine, što su ih dobili novi stanovnici krajiških mjesta, koji su se tu našli zahvaljujući Tuđmanovoj doseljeničkoj politici.

Na temelju Zakona o područjima posebne državne skrbi, koji je prvih godina, kada je Srbima bio zabranjen prilazak svojim domovima i imanjima, bio osnova za neku novu, obećanu hrvatsku zemlju, tragom brojnih poreznih povlastica i olakšica “slobodni teritorij” naselilo je hrvatsko stanovništvo, ne samo izbjeglice iz Bosne i Hercegovine i Kosova nego i svi oni koji se nisu snašli u svojim sredinama. Posebna priča su tzv. poduzetnici, koji su prvih godina uspostavljanja teritorijalnog integriteta Hrvatske pohrlili u krajiške krajeve i zaposjeli privredne pogone samo s jednim ciljem – da iz ratom pogođenih području izvuku što više koristi za sebe, da za to nikome ništa ne plate i da zatim s dobiti odu s “prostora posebne državne skrbi”. Kako se s vremenom srpsko stanovništvo vraćalo, tako se Zakon o područjima posebne državne skrbi mijenjao i smanjivao povlastice koje su nudile bolji život, da bi se na kraju pretvorio u zakon koji će srpski povratnici upamtiti po brojnim diskriminacijskim odredbama i dvostrukim aršinima, na primjer da se na područjima posebne državne skrbi kuće koje su u vlasništvu države mogu darovati stanovnicima hrvatske nacionalnosti, dok oni srpske nacionalnosti te iste kuće imaju samo pravo otkupiti.

Sukus je to hrvatske politike prema srpskoj zajednici, politike koja je preživjela i zatvaranje predpristupnog Poglavlja 23 i živi sve do danas. Jedino čega se država posljednjih godina odrekla za račun malih i siromašnih, a samim time i krajiških mjesta, jeste ono čega ona zapravo i nemaju, a to je porez na dobit koji ne ostvaruju jer na svojoj teritoriji nemaju poduzetničkih pogona i firmi.

Vrijeme i događaji rezultirali su neuspješnim povratkom Srba, a nekadašnje krajiške tvornice danas ne služe više ni za skladišta. Porušeni industrijski pogoni ne samo da nemaju perspektive, nego se ne vidi ni način njihove revitalizacije, niti postoje ozbiljne računice. Osim neuspješnog povratka, određen neuspjeh doživjeli su i razni etnički inženjeri, kojima u takvim okolnostima nije pošlo za rukom mehaničko naseljavanje opustjelog prostora, jer su na kraju jednako nesretni kako oni koji su otišli, tako i oni koji su ušli u tuđe.

Kako se krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih godina nazirao nešto značajniji povratak izbjeglih Srba, tako su se smanjivale povlastice i privilegije utvrđene Zakonom o PPDS-u. To je za posljedicu imalo da se iz krajiških domova sve više počelo iseljavati hrvatsko stanovništvo, tražeći svoj komad plavog neba izvan krajiške besperspektivnosti. Ostajalo je staro stanovništvo i socijalni slučajevi, jezgra koja, bez mladih i obrazovanih ljudi, nije u stanju da započne značajnije poduzetničke korake.

No jedan je rezultat hrvatska politika trajno ostvarila: etnička slika Hrvatske drastično je izmijenjena, čemu svjedoči popis stanovništva iz 2001. godine, po kome je udio Srba u ukupnoj populaciji Hrvatske pao na 4,54 posto u odnosu na prijeratnih preko 12 posto. Kako je u godinama koje su uslijedile proces povratka usporen i na kraju zaustavljen, a po podacima UNHCR-a čak 45 posto povratnika ponovno je napustilo Hrvatsku, dok ih je 17 posto umrlo, popis iz 2011. donio je još poraznije rezultate, koji pokazuju da je u desetogodišnjem periodu došlo do pada ionako malog broja Srba za 7,44 posto.

Na lokalnom nivou ta statistika izgleda još poraznije. Primjera radi, samo u Petrinji, jednoj od rijetkih lokalnih jedinica kojoj nakon 1995. godine nije promijenjen teritorijalni ustroj, prije rata Srbi su sa 15.969 pripadnika bili brojniji od Hrvata, kojih je bilo 15.790. Dvije decenije kasnije broj Srba pao je na svega 2.710, dok se broj pripadnika hrvatskog naroda popeo na 20.925.

Kako je zapečaćen industrijski život krajiških područja, tako je uništena i poljoprivreda. Bez poljoprivredne mehanizacije pokradene poslije “Oluje”, bez mladih, vitalnih ljudi, organiziranog tržišta, s usitnjenim parcelama po kojima haraju čopori divljih svinja i vrebaju ogladnjeli vukovi samotnjaci, krajiška poljoprivreda, bez obzira na idealne uvjete za ekološku poljoprivredu, teško se može izboriti za svoju budućnost. Zajedno s ekološkom proizvodnjom, za udaljene i ratom uništene krajeve potencira se razvoj ruralnog turizma, ali i on je nedosanjani san. Prije svega, turizam u krajiškim krajevima nema svoje korijene i tradiciju, a i teško se može očekivati da će se razviti bez opipljive proizvodnje, bilo industrijske ili poljoprivredne.

Prepušteni rijeci zaborava, poslijeratnom nabujalom i podivljalom raslinju, s jakim prirastom divljih životinja i bez ljudi, krajiški krajevi pretvoreni su u vječita lovišta, od kojih lokalni živalj ima samo štete. Država se za to unaprijed pobrinula, s nizom zakonskih akata kojima je lovni turizam, kao jedini turistički oblik koji egzistira u krajiškim krajevima, iščupala iz ruku lokalne zajednice, a privatnu imovinu, čak i dvorišta kuća, odredila kao lovna područja. Prirodni resursi nisu stavljeni u funkciju lokalnog stanovništva, već se šleperima odvoze s krajiških područja. Nekada se iz krajiških šuma u Italiju prodavao namještaj, sada se prodaju klade. Jedno je sigurno, šume se ne pomlađuju, a lokalna zajednica nema ni lipe prihoda od eksploatacije drvne mase.

U atmosferi ekonomskog beznađa i socijalne neimaštine, briga za kulturu i identitet je zadnji prioritet. Krajiška mjesta pretvorila su se u čekaonice smrti. Sa sunčanim danima dolaze djeca i rođaci iz bijeloga svijeta. Te posjete brzo prođu, a iza njih ostaju nepokošena dvorišta i livade, zarasli grobovi predaka. Borba za golu egzistenciju, životi više u prošlosti nego u sadašnjosti, pokidane porodične veze, poluprazna mjesta… ostavili su traga i na identitetu i na brizi za kulturno napredovanje. Malobrojna srednja generacija povratnika, koja treba biti čuvar identiteta, postavlja sebi pitanje zašto nacionalno eksponirati svoju djecu kada to ne donosi ništa dobro, odnosno samo smanjuje šanse za posao, stipendije…

Međutim, za ovih dvadeset godina puhali su i neki povoljni vjetrovi. S prvim povratničkim godinama rastao je entuzijazam i optimizam ljudi željnih svog zavičaja. Nicale su razne inicijative, osnivale se udruge građana, međunarodne su organizacije svojim akcijama i sredstvima pomagale novonastale udruge i povratnička domaćinstava, pokrećući na taj način puls nanovo oživljenih krajiških krajeva. S godinama, nakon brojnih razočarenja, taj prvotni povratnički elan je jenjavao: udruge su se brže gasile nego što su nastajale, a povratnička domaćinstva, udaljena od tržišta, slabo organizirana i financijski nemoćna, ubrzo su odustajala od rizičnih planova i povlačila se u svakidašnje preživljavanje.

Obnova je obuhvaćala samo obnovu stambenih jedinica, a ne i gospodarskih objekata i privrednih pogona, što dokazuje da država uopće nije vodila računa kako će i od čega povratnici živjeti. Promjena vlasti 2000. godine ubrzo je pokazala da se Ivica Račan neće uhvati ukoštac s negativnom nacionalističkom atmosferom i stvarati pozitivne uvjete za povratak izbjeglog stanovništva, što je imalo dugoročne posljedice, koje nisu mogli popraviti ni Sanaderov “Hristos se rodi” ni dugogodišnja koalicija HDZ-a i SDSS-a, jer pored nešto većeg, ali opet nedovoljnog ulaganja u ratom uništenu infrastrukturu, u povratničkim životima sve je manje-više ostajalo isto.

Faktor vremena bio je presudan da proces povratka stane, čak da krene u suprotnom smjeru. Za one koji su i pored svega odlučili ostati u Hrvatskoj, sljedeći val pozitivne energije i nade donosile su godine predpristupnih pregovora za ulazak zemlje u Evropsku uniju. Ali osim obećanja da će jednog dana u evropskoj Hrvatskoj biti bolje, opet nije bilo većih pomaka. Vlast je i dalje bila nesklona pomagati prostorima gdje u značajnom broju živi srpska zajednica. Također, nije respektirala obveze u procesu povratka, iako se na to obvezala i time se povremeno hvalila. Za stvaranje uvjeta održivog povratka na prostoru gdje žive Srbi, u odnosu na ukupne troškove i u odnosu na obveze prema povratnicima, uložene su samo mrvice. Kada se govorilo o ulaganju i troškovima, uvijek su se zbrajala ulaganja u obnovu i stambeno zbrinjavanje svih kategorija stanovništva, s time da je u povratničko stanovništvo ulagano najmanje. Bilo je brojnih ideja, zahtjeva i zalaganja, ali oni uglavnom nisu provedeni do kraja. Gospodarskog oporavka i razvoja jednostavno nije bilo.

S dolaskom nove vlasti 2011. godine i ulaskom Hrvatske u EU, kada se očekivalo mnogo, prije svega da će se redovita potpora i potpore iz pričuve povećati, desilo se upravo suprotno. Osim toga, centralizirana država učinila je lokalne samouprave bespomoćnima jer se sve kvote i zakoni koji im smanjuju ovlasti a povećavaju obveze donose u Zagrebu. Takav udarac još teže su podnijele ekonomski i demografski devastirane općine i gradovi, od kojih država putem raznih nameta, poreza i naknada izvlači financijsku korist, bez ikakvog ulaganja.

U godinama ekonomske krize lako je naći izgovor za financijsko ignoriranje povratničkih krajeva i usmjeravati ih na EU fondove. To je unaprijed osuđeno na neuspjeh jer obiteljska gospodarstva, poljoprivredne zadruge, općine i gradovi, bez državne brige, s neriješenim imovinsko-pravnim odnosima, bez stanovništva, stručnog kadra i održivosti projekata, nemaju početnog kapitala ni za projektne dokumentacije. Zbog svega toga se ekonomska i socijalna slika Srba u evropskoj Hrvatskoj znatno pogoršala, a položaj Srba još je uveliko ispod onog što piše u Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina i daleko od proklamiranih obećanja. Ostalo je neriješeno pitanje stanarskog prava koje je zamijenila socijalna kategorija stambenog zbrinjavanja, koja se jedva održava na životu. Ostalo je pitanje zapošljavanja u javnoj upravi, ostale su neisplaćene penzije krajiškim penzionerima, nije vraćena dinarska i devizna štednja, nije do kraja riješeno pitanje konvalidacije i reelektrifikacije…

Problemi Srba u Hrvatskoj uporno se marginaliziraju i zanemaruju. Ali skroman krajiški narod, bio u zavičaju ili u “rasejanju”, naučio je na loša vremena. I na snalaženje u njima…