“Ovaj je život bolnica, gdje je svaki bolesnik opsjednut željom da promijeni postelju. Jedan bi htio da pati nasuprot peći, a drugi vjeruje da će uz prozor ozdraviti. I meni se uvijek čini da bi tamo, gdje nisam, bilo dobro, pa o tom pitanju preseljenja neprestano raspravljam sa svojom dušom.” Baudelaireov lirski subjekt bi van ovoga svijeta, a dobrovoljni izgnanici nemaju pravo da im nešto nedostaje, ni da o tome pričaju. Kad jednom odeš, kad pređeš liniju iza koje te nitko ne poznaje, ne iščekuje, ne razumije, pristao si da preuzmeš jedan novi identitet, identitet stranca.
Pitam se često zašto se ne vratim. I da li bi to sada bilo vraćanje ili odlaženje. Misliš da će vrijeme donijeti odgovore, a donosi samo nova pitanja.
Početak je uvijek ispunjen novim licima, interesantnim, pametnim, dobrim, lijepim, raznim ljudima, mjestima, zanimljivostima koje plijene pažnju. Veliki grad pruža mnogo mogućnosti. Dok ne upoznaš sve oko sebe, ne možeš ni uspoređivati s onim što si ostavio. Dobro je da to upoznavanje duže traje. Jer nakon njega samoća, neshvaćenost, daljina, postanu navika.
S prijateljima pokušavaš da održiš veze, preuveličavaš im doživljaje i utiske u strahu da nećeš zadržati pažnju. Pa digneš ruke, nema smisla. Pa se opet pravdaš kako bi ih vratio. I gledaš kako nisi više ni ono što si nekad mislio, ni govorio, ni činio, kako nemaš snage ni volje da iznova nešto misliš, govoriš ili činiš, nego kalkuliraš. Ionako nitko ne haje. Stavljaš maske, po potrebi. Živiš život stranca. Nadaš se da je tamo sve onako kako si ostavio. Koliko god bili umreženi i povezani preko interneta, aplikacija, društvenih mreža, koliko god da pratiš sva dešavanja, nešto ti uvijek izmiče, ono esencijalno, imaš osjećaj da nisi dio tog svijeta. I postaješ dvostruki stranac – i tu i tamo.
Ne idealiziraš ništa, samo imaš selektivno pamćenje. Pokušavaš da se prilagodiš. A opireš se prilagođavanju, strahuješ da ćeš nečega morati da se odrekneš. Čudiš se svakoj drugačijoj životnoj navici i pojavi, a zapravo loviš razlike. Izmisliš ih kad ih ne nađeš. Shvatiš da si s vremenom počeo da se mijenjaš. Tvrdoglavo se odričeš jednog dijela sebe i vezuješ ga za jedan daleki prostor koji si napustio, jedno prošlo vrijeme. I ne daš mu da te prati.
Ne znaš što bi sa sobom ponio, ništa ti nije neophodno, sve možeš kupiti. Pa uzmeš bilo što, ne smiješ praznih ruku, kao davljenik grabiš predmete koji ti i nisu toliko važni i daješ im u novom stanu relikvijski značaj. I paziš da taj stan nazoveš pravim imenom. Svaki put kad ga makinalno nazoveš kućom, postidiš se, osjetiš grižnju savjesti, kao da nešto živo sahranjuješ.
Sakriješ onda u masi sve strahove, čežnje i neuspjehe. Utopiš se. Mnoštvo ljudi oko tebe, a nitko pored tebe, uz tebe. Gledaš kako te ne vide. Ispija te svaki usiljeni razgovor u kojem glumiš interes, zataškavaš želju da pričaš o mjestima za koje te vežu uspomene. Dosadi ti da objašnjavaš odakle si ljudima koji te samo zbog akcenta to pitaju, pa na kraju prosto zašutiš.
Nekad je lakše kad se misli i brige materijaliziraju, stave na papir ili prosto izgovore, onda čovjek shvati koliko su ništavne i trivijalne. Al’ i za to ti treba sugovornik. A nostalgija je dosta zloupotrebljen pojam. Svašta se pod njega svrstava, svako sebi daje za pravo da bude nostalgičan. Kao i zastave što ih kojekakvi vješaju. Autoironija jedino preostaje.
