Ekonomski emigranti balkanskih zemalja, ujedinite se!

Piše: Vladislav Stojičić

Grad – Beograd Vreme – februar 2015. Mesto – hotel visoke kategorije Povod – intervju za posao Početkom februara meseca ove godine, išao sam na intervju za posao u Ujedinjenim …

Grad – Beograd

Vreme – februar 2015.

Mesto – hotel visoke kategorije

Povod – intervju za posao

Početkom februara meseca ove godine, išao sam na intervju za posao u Ujedinjenim Arapskim Emiratima koji je organizovala jedna agencija za posredovanje pri zapošljavanju.
Njihov klijent, odnosno poslodavac, bio je jedan veliki lanac hotela, koji je tražio radnike za njihov novi hotel u Emiratima.

Na ovu otvorenu prezentaciju pojavilo se preko 1000 ljudi od kojih je pozvano nekih 300.
Nakon početne prezentacije menadžmenta kompanije, pristupilo se pojedinačnom intervjuisanju sa kandidatima. Po sistemu eliminacije, iz prostorije u prostoriju, sve je trajalo par sati.
U suštini, zavisno od pozicije i plate koja je malo varirala, ugovor se potpisuje na dve godine, sa godišnjim odmorom od mesec dana, posle prve godine. Troškovi vize, prevoza, smeštaja, osiguranja, pokriva kompanija i naravno, najbitnije, plata na mesečnom nivou u zavisnostio od pozicije i iskustva se kreće od 400 do 800 dolara.

Izmeđju ovih krugova razgovora i čekanja, razgovarao sam sa ljudima koji su se prijavili i došli na intervju. Pričamo o njihovim razlozima za odlazak iz zemlje.

Najveći broj njih bio je između 25 i 35 godina, sa nekim iskustvom u ugostiteljstvu.
Bilo je dosta tek venčanih parova, koji jednini izlaz vide u tome da tamo negde daleko od kuće, probaju da zarade nešto novca koji bi slali kući, znajući da neće svoje videti dve godine!
Neki žele da na taj način dođu do novca za svoj stambeni prostor, drugi da, kada se vrate, otpočnu svoj posao, a treći, razočarani u ovaj region, traže priliku da pobegnu u beli svet.

Primećujem da je više ljudi iz unutrašnjosti Srbije nego iz Beograda.
Čujem da su došli sa Kosova, iz Republike Srpske, iz Makedonije. Njima je refundiran prevoz.

Slušam iste rečenice. Bez obzira na to da li je taj neko došao iz Valjeva, Čačka, Niša, Mitrovice, Cetinja, Banjaluke, Skoplja… razlozi su isti, matrica ista, samo je akcenat drugačiji.
Sve su to mladi, obrazovani ljudi. Veoma bistri i sa puno iskustva naspram svojih godina.
Shvatili su da ne mogu više da čekaju, a mnogi ne žele da čekaju.

Ovi mladi ljudi su sve probali da ostanu na ovim prostorima.
Njih, malo je reći vređaju izjave političara da “mora da se radi”, jer – nema šta da se radi.
Oni hoće i žele da ostanu ovde ali sistem ih tera i to najbrutalnije i najbesramnije.
Njima nisu krivi susedni narodi.
Nemaju predrasuda i nisu naivni.
Bol, gnev i ljubav, se vide u njihovim očima kada pričaju o svojim gradovima iz kojih moraju da odu jer tamo sačice bogatih i podobnih vladaju.

Da biste videli gde živite dovoljno je da samo izađete napolje i pogledate oko sebe.
Da uđete u javni prevoz, da slušate šta ljudi oko vas govore.
Tu ćete osetiti duh jednog vremena mnogo bolje nego bilo koji analitičar koji udobno uljuljkan u svoju obezbeđenu materijalnu sigurnost raspravlja za vodeće medije o dnevno-političkim bizarnostima.

U prva tri meseca ove godine, u Beogradu je bilo organizovanao 20-tak velikih intervjua.
Paralelno i u Zagrebu i Sarajevu.
Istorija nam se događa pred očima!

 

Autor: Vladislav Stojičić


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: