Raspetljavanje situacije u Grčkoj potpuno je razotkrilo odnose uspostavljene u Europskoj uniji kao nadnacionalnoj zajednici, koja si u posljednjih 20 godina tepa da je faktor sigurnosti i gospodarskog prosperiteta. Izjava sada već bivšeg grčkog ministra financija Janisa Varufakisa da je premijer Aleksis Cipras, prihvaćajući najnovije mjere štednje, birao između kapitulacije i egzekucije, pokazuje da sadašnji sustav odnosa u Europskoj uniji isključuje bilo kakvo partnerstvo. Točnije, takav sustav uspostavljen je davno prije, ali danas su njegove posljedice tako dramatične da je to nemoguće sakriti. Europa 2015. godine je Europa vjerovnika i dužnika, a takvo stanje stvari više se ne prikriva. Grčka je, bez obzira na to je li sama kriva za svoju situaciju ili ne, i službeno postala kolonija međunarodnih financijera i nekoliko europskih zemalja, prije svega Njemačke.
Kriza u Grčkoj, humanitarna kriza s izbjeglicama iz Afrike i sukobi u Ukrajini koji se perpetuirano nastavljaju sugeriraju da smo ušli u novo razdoblje kontinuirane nestabilnosti, s tendencijom da se stvari opako pogoršaju u sljedećim godinama. I dok je danas Grčka pala kao usamljeni borac za redefiniranje dužničkih odnosa, situacija će se uskoro stubokom promijeniti. Najveće otpore u pregovorima s Eurogrupom grčki pregovarači doživjeli su od pregovarača iz Portugala, Španjolske i Italije. Na prvi je pogled potpuno nevjerojatno da se zemlje koje su sljedeće na tapetu za bankrot i mjere štednje tako grčevito bore da se Grcima nametnu iste takve mjere i da ih se gurne u stanje iz kojeg nikada neće izaći. No ti pregovarači nisu predstavnici portugalskog, španjolskog ili talijanskog naroda, nego političkih stranaka koje se na jedvite jade održavaju na vlasti, dok im za vratom pušu njihove domaće sirize. Pobjeda Ciprasa za njih bi sigurno značila poraz na izborima u njihovim zemljama, jer borba Sirize ima internacionalni značaj i nikako nije samo grčka stvar. Onoga trenutka kada u Španjolskoj vlast preuzme Podemos, a u Italiji Pokret pet zvjezdica, igra će postati puno zanimljivija. Institucije – Europska komisija, Europska centralna banka i MMF – više se neće moći fokusirati samo na Grčku, već će zahtjevi za promjenom vjerovničko-dužničkih odnosa stizati sa svih strana. Europa, koja je pala i na samom slučaju Grčke, u takvim uvjetima neće moći funkcionirati, dok javni dug zemalja eurozone i dalje leti u nebo.
U takvim okolnostima i Hrvatska dočekuje parlamentarne izbore, a borba za vlast, bez obzira na cijenu, bit će upravo ogorčena. Trenutno se bavimo brojanjem turista i odlascima, posebno mladih, u Njemačku. Ostaje za vidjeti koje će se teme nametnuti u izbornoj kampanji. Hrvatske političke elite čvrsto drže smjer zadan još prije dvadeset godina. Isti onaj smjer kojim je prije nas krenula Grčka, a danas stigla do bankrota. Istovremeno se sada već kao relevantne političke opcije javljaju snage kojima je smjer upravo suprotan, a u bitnom se sastoji u resuverenizaciji monetarne politike zemlje koja je potpuno odustala od svojih ekonomskih ciljeva i prilagodila se, poslušnički i mirno, politici Europske centralne banke, odnosno interesima najjačih europskih zemalja.
Da skratimo priču, Europska unija uništava samu sebe, a ono što nas treba zabrinuti jest da smo među prvima za odstrel. Cjelokupna tragedija hrvatske države može se sažeti u jednu do dvije rečenice. Rat je zamutio vodu, porušio dio industrije, depopulirao trećinu Hrvatske, nakon čega je slijedila pretvorba i privatizacija koja je omogućila primarnu akumulaciju kapitala raznim no nejm likovima, šoferima, udbaškim sinovima i visoko pozicioniranim dužnosnicima. Tada, kada je uspješno odrađena stratifikacija onih koji rade i onih koji imaju, sve je bilo spremno za novu fazu: došli su stabilizacijski planovi koji su novim gospodarima osigurali da alatima monetarne politike upravljaju svim i svačim. Vezivanje kune uz euro i precijenjeni tečaj kune bili su prvi koraci u uništavanju cjelokupne industrije, a uvozom koji je iznenada postao isplativ i procvjetao zagospodarili su isti oni koji su od početka vukli sve konce. Končar, Đaković, Kamensko i drugi giganti su padali, a konzumi, atlantik grupe i slična uvoznička carstva su rasla. Banke su postale strane, a na političkoj sceni stasala je nova generacija nastala isključivo na zasadama politike rasprodaje, generacija spremna štititi tekovine kriminalne revolucije provedene devedesetih godina. Preuzeli su sve, od institucija i državnih poduzeća do poljoprivrednih kombinata i turističkih kapaciteta. Kreirali su sustav koji vodi u propast i koji je destruktivan na puno dubljoj razini od one koju mejnstrim mediji prikazuju građanima. Zamaskirali su se sijanjem podjela, usmjeravajući bijes osiromašenih što dalje od sebe, prepuštajući ovlasti Europskoj uniji i sličim manevrima.
Svakodnevno nas s portala i novinskih naslovnica zapljuskuju izjavama o nužnostima rezanja državne potrošnje i decentralizaciji kao ključnim elementima oporavka. Protiv takvih spinova teško se boriti argumentima: dovoljno je pokazati nekog lokalnog šerifa koji je odlučio javnim novcem kupiti najnoviji Mercedes kako bi priča o rezovima u državnoj upravi i samoupravi kao nacionalnom spasu dobila svoje puno opravdanje. Nužno je da prođemo i to, da izvršimo sve tzv. strukturne reforme kako bismo shvatili da smo i dalje u ćorsokaku, u neotplativom dugu i da su njegovi izvori puni dublji od neodgovornih postupaka lokalnih političara.
Isto ono što mi u Hrvatskoj tek moramo shvatiti, građani Grčke, Španjolske i Italije već su shvatili. Prošli su gorke mjere štednje, rezanja, otpuštanja i racionalizacije. Danas su njihova društva u potpunom rasulu, ekonomskom, moralnom i svakom drugom. Izbori koji se približavaju u Hrvatskoj pokazat će jesu li hrvatski građani i u kojoj mjeri svjesni okolnosti i svijeta u kojem žive.
