Već godinu dana sa velikom pažnjom iščekuje se premijera animiranog filma Ježeva Kućica po tekstu Branka Ćopića u režiji Eve Cvijanović. Uoči same svetske premijere sa Evom iz dalekog Montreala razgovaramo o filmu, ideji, vrednosti, značenju poeme, životu i ljudima ovde i tamo.

[pullquote class=”full”]Eva Cvijanović animatorka je i redateljka. Živi u Kanadi već više od dvadeset godina, a rođena je u Sarajevu. Animaciju je studirala na Concordia fakultetu. Njen najnoviji projekt Ježeva kućica – kratkometražna stop-animacija, baziran je na slavnoj poemi Branka Ćopića, nastao u koprodukciji kanadskog Nacionalnog filmskog odbora (NFB) i Bonobostudija.
Desetminutni film Ježeva kuća nastao je u tehnici stop-animacije. Film vjerno slijedi slavni predložak Branka Ćopića, i to na tri jezika: narator hrvatske verzije je Rade Šerbedžija, engleske glumac Kenneth Welsh (Twin Peaks), a francuske glumica France Castel. Muziku u filmu potpisuje Darko Rundek.
Snimanje i izrada lutaka i setova za film počelo je 2015. godine u Zagrebu, a trajalo je do sredine 2016. godine, kada je krenula postprodukcija filma. Za animaciju bili su zaslužni Ivana Bošnjak i Thomas Johnson (Simulacra), a u modeliranju lutaka pridružila im se redateljica Eva. Savetnik u tom procesu bio je slavni autor Tim Allen, suradnik Tima Burtona i Wesa Andersona. Direktor fotografije je Ivan Slipčević, a montažerke Eva Cvijanović i Iva Kraljević.[/pullquote]

 

Premijeru filma Ježeva kućica sa nestrpljenjem očekujemo na velikom Berlinskom filmskom festivalu. Kakvo je raspoloženje Vašeg tima i Vas sada kada je sve gotovo i spremno za veliku premijeru?

Pa evo još se pripremamo. Iako je film gotov (i to smo tek prije par tjedana sve završili), još imamo puno priprema za Berlin oko promocije, tako da još ima posla. Ali naravno, cijela ekipa je presretna. Ovo je veliki uspjeh za sve nas, od početka snimanja Berlin nam je bio kao neki cilj, san, tako da se radujemo, ali još nismo proslavili (smeh).

 

Za Ježevu kućicu kao i za Malog princa važi ono nepisano pravilo da je treba pročitati, ili izrecitovati, odgledati, u svakom životnom dobu, jer se uvek može otkriti nešto novo. Koja nova značenja je kod Vas probudila sa Vaših 30 godina?

Uglavnom sam shvatila koliko je to zapravo priča za sve i koliko različitih interpretacija ona sadrži. Osim toga što sam kao odrasla razumjela politički kontekst u kojemu je nastala i jasnije vidjela neke moguće tamnije motive za prijateljstvo sa ježem, mislim da me se najviše dojmila dubina i ljepota njegove veze sa kućicom. Ideja doma koju sam imala kao dijete i sada kao imigrant su vrlo različite, ali su i jedna i druga prisutne u Ježevoj kućici.

Pored vanvremenosti i ostalih odrednica, za „kućicu“ se veže i univerzalnost. Kakve reakcije uočavate kod ljudi koji nisu sa Balkana, a pročitali su ili odgledali „kućicu“?

Reakcije su jako pozitivne. Mislim da se veliki broj ljudi može identificirati sa Ježurkom i sa osjećajima koje film izaziva. Jedna od najdražih reakcija mi je bila da je jedna kolegica poslije gledanja filma svom sinu na farsiju improvizirala cijelu priču prije spavanja.

U vremenu društvenih mreža možemo lako današnje lije, vukove, svinje i medvede naći na instagramima, fejsbukovima, tviterima kako uživaju u trenutnim i lakim, površnim stvarima i vrednostima, dok Ježurku tu retko vidimo i čini nam se da je ona van tih mejnstrim tokova? Da li je on u svakom vremenu u ilegali?

Mislim da sve likove možemo uvijek i svugdje naći samo galamdzije zauzimaju puno više mjesta, koliko na internetu, toliko u svakodnevnim konverzacijama. Sve tehnologije i mediji mogu biti upotrebljeni za površne užitke koliko za nešto lijepo i konstruktivno, samo, nažalost, sadašnji mejnstrim tokovi daju više prostora galamdžijama i nekom intelektualnom fast foodu. Što se tiče umjetnika i pjesnika, na nama je da ispitujemo mejnstrim i Ježurka je djelo jednog velikog umjetnika. Treba i priznati da svi mi volimo s vremena na vrijeme jedan lijepi obilati ručak.

Na Balkanu već dve decenije, u Evropi sve više i češće, mladi zbog nemanja posla, odnosno imanja slabo plaćenog, nesigurnog posla, ostaju da žive u roditeljskom domu ili u podstanarskom. Stiče se utisak da ogromna većina mladih ljudi mašta o samostalnom životu u skromnom domu poput Ježurka, ali da je čak i to mnogima nedostižan, nedosanjani san?

I ovdje u Montrealu jako puno ljudi cijeli život žive kao podstanari, vjerojatno čak više nego na Balkanu. Ja sam daleko od toga da mogu priuštiti takav luksuz kao što je kupovina stana, ali to ne znači da mali stan koji iznajmljujemo ja i muž nije naš skromni dom. Dom je za mene čin više nego mjesto ili nešto što se posjeduje, dom je odanost, briga, sigurnost, nešto što se njeguje. Naravno da je divan san imati neku svoju sopstvenu kućicu, ali ako ta idealna situacija nije moguća, onda pomaže okružiti se ljudima s kojima možemo kreirati taj osjećaj sigurnosti i pripadanja.

Tokom rada na filmu živeli ste u Zagrebu. Možete li se prisetiti koje su vam najupečatljivije razlike između svakodnevnog života u Hrvatskoj i u Kanadi? Kako danas gledate na odnose između država bivše Jugoslavije? Šta je danas za vas Jugoslavija?

To je dosta teško pitanje. Ne mislim da je godina dana života u Zagrebu dovoljna da se usudim upustiti u neke dublje razgovore o stanju stvari na području cijele bivše Jugoslavije, gdje ne živim već dvadeset godina. Ono što mogu reći je da su naši ljudi divni pripovjedači i njihove priče vrlo moćni instrumenti. Dok sam bila mala, non-stop se pričalo o Drugom svjetskom ratu, a sada o devedesetima. Ako su naše pripovjetke zaglavile u ratovima i patnji, teško je ljude izvući iz takve stvarnosti. Čini mi se da smo postali majstori priča o ljepoti patnje, ali je meni ljubav ljepša. Dobra vijest je da na ovim prostorima, po onome što sam vidjela, ljubavi i ljepote ima obilato.

Dva velika pre svega čoveka, humanitarca, pacifista, a zatim umetnika – Rade Šerbedžija i Darko Rundek su, pored ostalih sjajnih ljudi, radili na filmu. Kakva iskustva nosite iz te saradnje?

Divna iskustva. Bila mi je ogromna čast i užitak raditi s tako velikim umjetnicima koji su velikodušno pristali da strpljivo i pažljivo slušaju i razumiju moju viziju ove priče. Mislim da će rezultati govoriti sami za sebe, stvarno su udahnuli život našem malom vunenom svijetu.

Film se sa nestrpljenjem očekuje u zemljama bivše Jugoslavije, čini se poput nekadašnjeg crtanog filma „Čudesna šuma“. Kako će dalje teći promocija, gde vas možemo očekivati?

I ja sam jako uzbuđena da ga pokažem našoj publici. Držimo fige da će se prošetati festivalima u regiji ove godine, a možda i organiziramo neke posebne projekcije. Za sada još nemamo datume, ali se nadamo da će biti nešto prije ljeta.