Haški tribunal: Na marginama tuđe istorije

Piše: P-portal.net

U 24 godine postojanja Haškog tribunala, podignuta je 161 (pojedinačna) optužnica. Od tog broja, 90 osoba je osuđeno, 21 oslobođena, 13 vraćeno na obradu sudovima u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni. …

U 24 godine postojanja Haškog tribunala, podignuta je 161 (pojedinačna) optužnica. Od tog broja, 90 osoba je osuđeno, 21 oslobođena, 13 vraćeno na obradu sudovima u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni. Od 20 slučajeva se odustalo. Sedamnaest haških optuženika je umrlo ili se ubilo pre kraja procesa, ali nijedan tako spektakularno i niko posle izricanja presude kao Slobodan Praljak prošle srede.

Da li je Haški tribunal u skoro četvrt veka postojanja proizvodio pravo, delio pravdu ili raspodeljivao nepravdu?

Noje cirher cajtung (komentar Ivo Mijnsen): “Dve trećine osuđenih su etnički Srbi. Istovremeno, kod njih je udeo oslobođenih znatno niži nego kod Hrvata, muslimanskih Bošnjaka i kosovskih Albanaca. NATO, koji je kao strana u ratu odgovoran za mnoge civilne žrtve, u startu je izbrisan iz kruga sumnjivih. Haški tribunal je bez sumnje delio pravdu, ali nejednakim aršinima.”

Zaključak švajcarskog lista: “Ko god se pita – da, Haški tribunal za bivšu Jugoslaviju je bio politički sud, ali je on svejedno donosio pravdu.”

Bio je politički, ali je bio pravedan – vrlo neobična dijagnoza za jedan sud. Logički na istom nivou kao – voda je bila hladna, ali svejedno topla. Ili, kamen je bio tvrd, ali mekan kao duša.

Komentar švajcarskog lista je bitan zato što se nigde u evropskoj štampi – onoj koja istovremeno nije srpska, hrvatska ili muslimanska štampa – tako otvoreno ne priznaje političnost, a ne pravo, kao spiritus movens Haškog tribunala.

Za poređenje, nemački Špigl, Frankfurter algemajne cajtung ili Zidojče cajtung tu konstataciju daju samo kao sumnju da bi nekome to tako moglo da izgleda: “Haški tribunal odlazi u istoriju praćen kontroverzom da je bio politički.” U smislu, priča se. Ima glasova, al’ mi to ne znamo. Samo će istorija odgovoriti na to pitanje onda kad više nikoga neće biti briga šta će reći.

Dok kvalifikacije nemačkih, pa i austrijskih listova samo atestiraju Tribunalu mogući nesiguran status u odnosu na funkciju koju je obavljao, švajcarski komentar podiže zavesu iznad njegovog mehanizma: bio je politički; bio je pravedan.

Da bi se ta kontradikcija pomirila u sebi, nedostaje samo jedna rečenica, koju autor implicitno podrazumeva: bio je to pravedan sud, zato što se politika u čijem je smislu on radio, u vlastitoj režiji proglasila pravednom.

Svaki student prava koji bi tako objasnio suštinu pravno definisane pravde bi s pravom pao na ispitu. S kojim pravom onda Haški tribunal očekuje lovorov venac?

Haški tribunal, “kvantni skok” ka pravdi?

A da ga očekuje je neosporno.

“Zasluge Haškog suda za internacionalno pravo su enormne”, u intervjuu za Dojče vele izjavljuje Volfgang Šomburg, sudija Tribunala u dvostrukoj funkciji, za bivšu Jugoslaviju i Ruandu (do 2008).

Naravno, nije sve sjajno. Šomburg: “Nisu svi tužioci i sudije koji su u Hag stizali iz čitavog sveta bili dovoljno kvalifikovani za taj posao. Pitanje je i da li je bilo ispravno raditi po anglosaksonskom pravu, jer je njegova primena izazivala teškoće, a u samom regionu dovodila do nerazumevanja za tok suđenja. Ali to su više-manje samo sitnice kad se pred očima drži krajnji rezultat: da su se ovde u istorijskom i pravnom novumu zaista mogli procesuirati ratni zločini praktično dok rat traje. Bio je to kvantni skok.”

Ukratko: stručno osoblje nije uvek bilo stručno, primenjeno pravo je bilo strano za deo sveta kome se obraćalo, a rat nije bio završen, ali to su više-manje samo sitnice, pošto su namere bile dobre. Euforični learning-by-doing, sprovođen po nalogu politike čiji je glavni svedok pravičnosti NATO saveza.

U jednom je Šomburg u pravu, iako ne u nameravanom smislu – rat kome se sudilo nije ni mogao biti završen dok deluje Haški tribunal. Najkasnije od oslobađajuće presude hrvatskom generalu Anti Gotovini, svi s Balkana zaustavljaju dah uoči svake nove odluke, znajući da u neposrednim reakcijama sledi novi turnus interetničke mržnje, nova provala očaja i besa nad uništenim životima i propalim egzistencijama.

Problem Tribunala nisu osuđeni zločinci, već neosuđeni. Niko valjda u Srbiji ozbiljno ne veruje da su sa Ratkom Mladićem i Radovanom Karadžićem osuđeni nevini ljudi! Ali šta je sa onima koji nisu, i to ne “sitnim” zločincima koji se po regionu i svetu kriju od ljudske pravde, već onima koji su bili u rukama Haškog tribunala, godinama spavali u njegovim ćelijama, jeli u njegovoj kantini, zbog kojih je pokrenut glomazni finansijsko-pravno-politički mehanizam, saslušani svedoci, prikupljeni dokazi?

Godine 2011, Ante Gotovina je dobio zatvorsku kaznu od 24 godine; posle žalbe 2012. je proglašen nevinim. Jesu li su se tužioci i sudije Tribunala, govoreći Šomburgovim rečnikom, učili poslu u prvoj ili u drugoj instanci?

Šomburg: “Za mene kao pravnika su obrazloženja za oslobađajuće presude u drugoj instanci (Šomburg komentariše slučajeve Gotovina i Perišić u paketu, prim. V. K.) potpuno nejasna. Pitam se, kako se to moglo dogoditi? Odgovor nemam. S pravnog stanovišta mi je njihovo puštanje na slobodu potpuna zagonetka.”

“Nadam se da će istorija dati za pravo haškim presudama”

Gornja rečenica je loš prevod izjave nemačkog sudije Šomburga za Dojče vele. Jezički je prevod tačan, ali smisao rečenog, samosvest, distanca prema ljudskim dimenzijama pravde, može se preneti samo opisno: “Nadam se da će jednog dana istorijska slika o onome što se događalo na prostoru bivše Jugoslavije biti nošena presudama Haškog tribunala.”

Ili: “Nadam se da će jednog dana haške presude biti nosači slike na zidu istorije.”

Kako ti “nosači slike” funkcionišu u medijskom kontekstu, pokazuje komentar u švajcarskom listu Noje cirher cajtung, čije bogatstvo političkih referenci još nije iscrpljeno.

Autor, kako je već napomenuto, konstatuje da je Tribunal politički, ali pravedan; “pravednost” se zasniva na tome da su Srbi u velikoj haškoj slici krivi “dve trećine”, pa je vrednosno, iako možda ne pravno u redu da oni u toj razmeri budu i osuđeni.

Ali, navodi se dalje u tekstu, “čak i ako se sve te kvalifikacije prihvate kao zadovoljavajuće, ostaje izvesno da Tribunal nikada nije napustio zonu napetosti između pravde i realne politike. Bez biča i šargarepice Zapada taj sud bi ostao bezubi i propali akt. No i u najsigurnijim momentima on se kretao uskom stazom na vrhu grebena, znajući da njegov legitimitet pred međunarodnom javnosti zavisi od političkog konsenzusa, koji ga je stvorio. On, konsenzus (Rusi su 1993. podržali osnivanje Haškog tribunala, prim. V. K.), postojao je, međutim, samo u odnosu na Bosnu. Intervencija na Kosovu je bila značajno kontroverznija – faktički je NATO vazdušnim napadima silom otkinuo kosovsku provinciju od srpske državne teritorije. To se dogodilo bez mandata UN, uprkos protestima Kine, Rusije, kao i mnogih drugih van NATO alijanse. Na sve to, Amerikanci su se u postupku služili vrlo sumnjivim argumentima: njihova tvrdnja da se na Kosovu odvijao genocid pokazala se potpuno neodrživom.”

I dalje: “Prilikom razjašnjavanja ratnih zločina, međunarodni upravitelji Kosovom su potpuno nedorasli situaciji – nekad zato što su uplašeni za stabilnost, nekad jer su otvoreno politički pristrasni. Ta nesposobnost se prenela i na Haški tribunal, koji je, dok je revnosno gonio Srbe, propustio da istu pažnju pokloni barem najstrašnijim figurama kosovsko-albanske scene. “Gospodari rata” (Warlords), kao što je Ramuš Haradinaj, nisu nikada smeli biti oslobođeni. A ipak jesu – zato što međunarodne trupe na Kosovu nisu zaštitile svedoke, niti bile spremne da osiguravaju istragu na licu mesta. Iz samovolje i nekompetentnosti Zapada na Kosovu, Rusija danas izvlači politički kapital.”

“Politizacija Tribunala je donela haos”

Zaključak Noje cirher cajtunga: Tribunal je bio politički, pravedan, ali nedosledan; ideološki je bio utopljen u samovolju i nekompetentnost Zapada, te se komunikativno hranio iz tog korpusa; u završnici, njegova politizacija je donela haos.

Retki su tekstovi, kao ovaj u švajcarskom listu, da u toj meri otvaraju pogled na vrednosnu matricu po kojoj je četvrt veka funkcionisao Haški tribunal, taj “nosač slike” u budućoj istoriji Balkana.

Kako se približavao termin izricanja presude Ratku Mladiću, sve su javne scene bivše Jugoslavije automatski zauzele poziciju kao pred sudar. Znalo se da sledi provala primordijalnih plemenskih emocija – da će živi bosanski muslimani glasom mrtvih reći da doživotna nije dovoljna, da će hrvatska javnost uvređeno uzviknuti – “a Banjaluci i Beogradu ništa?”, a da će se Srpkinje i Srbi, oni koji danas imaju 18 ili 20 godina, naći pribijeni na stubu srama kao da su zločine u Srebrenici 1995. godine svojeručno počinili.

Kako se približavao termin izricanja presude šestorici generala Herceg-Bosne, krv plemena je opet uzavrela, i to, zbog sticaja okolnosti – direktnog prenosa samoubistva iz sudske dvorane, prevashodno na hrvatskoj strani.

“To leži u ljudskoj prirodi: niko ne prihvata egzistenciju ratnih zločinaca u svojoj zemlji”, kaže sudija Šomburg.

Ne, to leži na prirodi Haškog tribunala kao političke institucije za spiralno ubrzavanje haosa. Recimo samo jedan primer: ni najveća istražna akribija Tribunala nije uspela da dokaže konkretnu pravnu odgovornost službenog Beograda za rat u Bosni i Hrvatskoj. Karadžiću i Mladiću je suđeno kao pojedincima. U četvrt veka svog delovanja, Tribunal nije uspeo da oformi pravno koherentni predmet u tom smislu; ne zato što nije hteo.

Poslednja haška presuda direktno dovodi u vezu vojsku Herceg-Bosne sa službenim Zagrebom i Tuđmanovom vladom.

Tribunal je čekao četvrt veka da bi rekao: Hrvatska je bila strana u bosanskom građanskom ratu. Mračna ironija hrvatske pozicije je da Srbija, pravno gledano, nije.

Da je takva presuda kao ona prošle srede doneta u bilo kojoj godini Tuđmanovog života, da je on optužen kao i Milošević kasnije, Hrvatska bi, u političko-moralnom smislu, bila u neuporedivo boljem položaju nego što je danas. Suočila bi se sa vlastitom ulogom u ratu, shvatila bi da postoje granice ekskluzivističkog nacionalnog projekta, razumela bi da Hrvati nisu jači od sudbine, već da, ko bi to rekao, i za njih vrede pravila kao i za sve druge.

Najvažnije, to bi Hrvatskoj otvorilo vreme i prostor za postepenu genezu nacionalnog zdravlja, predupredila bi se današnja situacija u kojoj su je, tako golu i temeljno očerupanu od strane domaćih predatora prvobitne akumulacije, kao taoca zarobili podivljali klero-ustaški krugovi.

Od Sanadera konstantno na silaznoj putanji, Hrvatska se od izbijanja afere s “Agrokorom” neopozivo obrela u stanju haosa. Haška presuda sada s javnosti brutalno skida poslednje privide društvenog konsenzusa.

Haški tribunal je, u sporom i razvučenom procesu, u stvari izmrcvario Hrvatsku i zadao joj poslednji udarac kad je već ležala na podu. To nije slika kojoj ne bi trebalo da se raduje niko na Balkanu.

A kad smo već kod slika, biće teško ovog Silvestrova (dan uoči Nove godine) videti sve one uobičajene slike bilo gde kad ljudi nazdravljaju u veselju, a istovremeno ne videti pred sobom mentalnu sliku Slobodana Praljka kako se u maniru čoveka koji će održati zdravicu diže od stola i u kameru i pred zbunjenim sudijom ispija “unuče” s cijanidom.

To je nama naš Haški tribunal dao, da imamo zločince za mučenike.

 

Izvor: RTS, autor: Vesna Knežević


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: