Diskriminacija, potplaćenost na radnom mjestu, izloženost ekonomskom, institucionalnom te fizičkom nasilju, nejednaka rodna zastupljenost u političkoj areni, zakonodavni udarci i štednja na teško stečenim pravima, samo su neke od karakteristika života žena u Hrvatskoj. Kada su u pitanju žene iz redova nacionalnih manjina, situacija je još teža. Višestruka diskriminacija, izoliranost u političkom i javnom životu, osuđenost na porodicu i kuću, osnovne su karakteristike života žena u manjinskim zajednicama, pogotovo u manjim sredinama.

Mali broj njih su svojim radom i trudom uspjele osvojiti svoje zasluženo mjesto pod suncem te svojom energijom i stavom ne mijenjati samo sebe, već i svoju zajednicu. Na prvi pogled one su sasvim obične žene, neprihvaćene i samozatajne u sjenci jačeg spola, o njihovim životima i rezultatima rada ne piše se i ne govori. Sa svojim bolovima, tugama i teretima putuju kroz život i stisnutih zuba bore se dalje.

Između kuće i posla, kako se kaže, od jutra do sutra, živi i radi u Vojniću učiteljica C modela, odnosno srpskog jezika i kulture, samohrana majka i aktivistica Rajka Rod. Najveći dio njenog života vezan je za povratničku zajednicu, od djece do starih i nemoćnih. Na nastavi Srpskog jezika i kulture u vojnićkoj osnovnoj školi, kao rijetko u kojoj drugoj školi u Hrvatskoj, već duži niz godina stopostotni je odaziv učenika srpske nacionalnosti kojima se redovno pridružuju i druga djeca bez obzira na vjeru i nacionalnost.

Osim rada u nastavi, Rajka dugi niz godina vodi i foklornu sekciju koja također okuplja svu tamošnju djecu, a predsjednica je i Ženske grupe. Na kraju dana, svoje slobodno vrijeme Rajka ne posvećuje sebi, nego starima i nemoćnima u svojoj zajednici. Po svom iskustvu jako dobro zna da je lakše neke stvari u zajednici pokrenuti, nego ih održati, i da u sadašnjem svijetu nema minulog rada, već svakodnevno dokazivanje, bez obzira na cijenu.

– Sve je stvar organizacije i vlastite svijesti o tome koliko čovjek ima osjećaj odgovornosti prema sebi i zajednici. Treba biti vrlo discipliniran bez mogućnosti praznog hoda. Oduvijek sam imala osjećaj da sam ja ta koja prva treba nešto pokrenuti, dati nešto društvu, da bih zauzvrat mogla nešto i očekivati, ističe Rajka Rod o svom radu u sredini u kojoj još živi tradicionalni pogled da su muškarci samim svojim rođenjem vredniji od žena.

– Ženi treba puno više snage i energije kako bi pokazala da vrijedi jednako kao muškarac i da za svoj rad zaslužuje poštovanje. Sama se mora izboriti za svoje mjesto i skrenuti pažnju na sebe. Najvažnija je ustrajnost: ne odustajati od svoga cilja. Nije lako, ali ja imam sreću da radim, i to još posao koji volim. Životne i privatne probleme uspijevala sam prevazići zahvaljujući radu u školi – govori Rajka.

– Razvela sam se prije nekih deset godina. Srećom, zahvaljujući svom radu bila sam ekonomski samostalna i poštovana od sredine. Dijete i ja krenuli smo dalje. Sve što mi se u životu dogodilo: izbjeglištvo, povratništvo i razvod, ojačalo me. Znam kako je sve imati, sve izgubiti i krenuti iz početka, od nule, iznosi naša sugovornica. U životnim bitkama joj je jedina zadaća bila, da bez obzira na sve mora svom djetetu pružiti mir, sigurnost i egzistenciju.

Kako bi svojoj porodici osigurala pristojan život, već deset godina svaki školski raspust provodi radno u Umagu kao pomoćna radnica u kuhinji.

– Stalno sam u radnom ritmu, nekad samu sebe uhvatim i kažem ‘halo, treba stati’. No ne osjećam još nekakav zamor. Kažem, obaveze nisu nikoga ubile. Jaka je žena ona koja vjeruje u sebe i ima snage da ostane dosljedna svojim ciljevima i idejama koje je vode. Ne vrijedi sjesti i plakati nad svojom sudbinom. Ponekad sam morala odustati od nekih ciljeva i pomiriti se s činjenicom da neke stvari ne mogu promijeniti, ali da imam dijete i da želim spasiti njegov i svoj život – kaže Rajka Rod i dodaje da je posebno ponosna na sebe jer je relativno kasno, u četrdesetim godinama položila vozački ispit.

– Da se nisam razvela nikada ga ne bi ni položila. Dosta sam ekonomična, racionalna i uvijek sam razmišljala: zašto bih polagala vozački, kada mi muž vozi? Kada sam se razvela, shvatila sam koliko mi taj vozački treba – zaključuje Ranka Rod.

Prije par godina, u Kosovsku dolinu kraj Knina, u sredinu bez osnovne društvene infrastrukture, škole, ambulante, trgovine, bez ikakvih društvenih dešavanja, sa porodicom i puna elana vratila se Radmila Drezga. Kao i većina ljudi u malim povratničkim sredinama, pokušala se probiti kroz lokalnu političku prizmu kojom vlada muški svijet, ali nije uspjela. Okrenula se civilnom sektoru i osnovala udrugu Žene kosovske doline.

– Naišla sam na nepovjerenje i otpor u zajednici. Dato mi je do znanja, da bez obzira na moje ideje i sposobnost, ja nemam što u tim krugovima tražiti. Političari su u meni prepoznali prijetnju, a ne korist mog rada za zajednicu. U našim krajevima žena treba da ćuti i sjedi kraj šporeta, da kuha i brine o djeci dok netko drugi odlučuje o njenoj sudbini i sudbini njene djece. Narod je bio pesimističan i pomiren sa svojom sudbinom pod pravilima: imam jesti, imam piti i čekam kada ću umrijeti. Došli smo u situaciju da bi trebali biti na Centru za socijalnu skrb, što sebi nikako nismo mogli dopustiti. Sa tri žene pokrenula sam udrugu i prvih pola godine nitko nije vjerovao u nas, govori Radmila Drezga o počecima rada Udruge Žene kosovske doline.
Danas, tri godine poslije, ove hrabre žene održavaju ne samo jedine aktivnosti društvenog i kulturnog života općine Biskupije i šire, nego provode projekte socijalne osjetljivosti i uključivosti te programe za nacionalne manjine. Također predvode ljetne škole srpskog jezika i kulture čije su realizacije popraćene obaveznim zapošljavanjem žena. U udruzi otkrivaju da nemaju muškaraca, osim jednog zaposlenika koji se jedini javio na natječaj sa područja općine Ervenik.

– Trenutno zapošljavamo 18 žena, što je za jednu malu sredinu velika stvar. Radom i brigom za oko 230 starih osoba, žene kosovske doline zarađuju i donose novac kući. Zahvaljujući fleksibilnom radnom vremenu, naše žene sve stignu odraditi. One i dalje ispraćaju djecu u školu i dočekuju ih. Spremaju ručak. Brinu o kući, a s druge strane dostupne su kad god zatrebaju našim korisnicima – govori Radmila. To su očite o promjene u Kosovskoj dolini koje su izazvale žene svojim radom i odlučnošću.

– Naše žene su čudo! One su domaćice, majke i bore se za svoje mjesto u društvu, svoje ja. Žene su odgovornije od muškaraca. Nama je u prirodi da smo organizatorice, menadžerice. Žena u kući uvijek dobro rasporedi pare od prvog do prvog u mjesecu. Ona neće dozvoliti da dijete na kraju mjeseca nema za užinu u školu, ili da račun nije plaćen – navodi Radmila Drezga.

– Kada se skupimo, mi smo jedna nevjerojatna snaga koja sve pokreće. Žene su se osvjestile, počele iznositi svoje stavove, postale smo konačno vidljive u svojoj zajednici. Sada smo počele i balotati, prakticirati dojučerašnju isključivo mušku zabavu koja je za žene Dalmacije bila potpuna tabu tema. Rekle smo: “kada mogu oni, možemo i mi”. Zamislite, koliko je jednoj ženi trebalo hrabrosti da ponedjeljkom u pet sati, u kući gdje su svekar, svekrva i muž, kaže “ja idem na balotanje”. Ili kada je nekoj od nas rođendan, da kupimo poklončić, organiziramo se i odemo u Knin na izlazak, na picu ili na muziku. To je u gradu svakodnevnica, ali na selu to je bilo nezamislivo, pogotovo u patrijarhalnim porodicama – navodi Radmila Drezga.

Nešto dalje od patrijarhalne sredine naših povratničkih krajeva, u Zagrebu, svoju bitku vodi Nevenka Ljubić, jedna od hrabrijih i samostalnijih žena srpske zajednice, koja se svojim radom izdigla iznad ostalih. Ova rođena Zagrepčanka primjer je žene koja je u ličnoj tragediji pronašla snage i vremena da humanitarnim radom pomogne svojoj zajednici i svojim primjerom pokuša mijenjati sredinu nabolje. Samozatajna i skromna, humanitarnim radom ostavila je neizbrisiv trag u životima mnogih mladih ljudi srpske zajednice kojima je bila neophodna pomoć i podrška kada im je bilo najteže na njihovom putu do kvalitetnijeg obrazovanja i boljeg života.

Preko Srpskog privrednog društva Privrednik, Nevenka Ljubić već deset godina učestvuje u humanitarnom radu, a od 2010. godine, u ime svoje rano preminule kćerke Ivane Vujnović organizirala je i humanitarni fond za stipendiranje nadarenih studenata iz srpske zajednice. Svake godine preko Ivaninog fonda, Nevenka Ljubić stipendira jednog ili dvoje odličnih studenata sa po 1.000 kuna mjesečno. U svrhu stipendiranja, Nevenka Ljubić donirala je i 40.000 eura u opremanje Privrednikovog kluba iz čijih bi se prihoda jednim dijelom trebali stipendirati studenti. Kao krunu humanitarnog rada, Nevenka Ljubić osmislila je i financirala izradu Srebrenjaka Ivane Vujnović što ga dobivaju višegodišnji Privrednikovi pitomci sa diplomom u ruci, a koji je do sada dobilo troje stipendista.

– Po svojoj tradiciji i korijenima pripadam srpskoj zajednici na što sam izuzetno ponosna. Imala sam svoga djeda Savu kojeg sam voljela najviše na svijetu i sjećanje na njega motiviralo me da se aktivno uključim u rad zajednice u vrijeme kada se mnogi naši ljudi nisu željeli vezati za ništa srpsko. Motiv koji me pokrenuo da se uključim u humanitarni rad, nažalost, bio je rani gubitak moje kćerke Ivane kojoj sam željela pružiti najbolje moguće obrazovanje, što mi je život uskratio. Mislila sam da tu mogućnost pružim drugoj djeci koja spletom životnih okolnosti nemaju vlastite mogućnosti da se obrazuju, a svojim radom i učenjem zaslužuju bolju šansu u životu – govori Nevenka Ljubić.

Jedino zadovoljstvo pričinjava joj sreća na licima Privrednikovih stipendista nakon završenog visokog obrazovanja.

– Sretna sam kada vidim da su mnoga od te djece završila dobre fakultete i da su u ovim teškim vremenima počela raditi. Motivira me što već postoje jedna doktorica, jedna stomatologinja, jedan dizajner, što su završili zanimanja za koje mislim da će ovom društvu dati doprinos. Uspjeh te djece čini mi zadovoljstvo. Neki drugi motiv, neku drugu emociju, ja nemam – govori Nevenka.

Rijetki su pojedinci iz zajednice krenuli njenim stopama i uključili se u humanitarni rad Privrednika kojeg redovno doniraju samo organizacije kao što su Srpsko narodno vijeće, Vijeće srpske nacionalne manjine grada Zagreba, općine sa većinskim srpskim stanovništvom i manjinska vijeća.

– Ekonomska kriza proizvela je krizu morala u našoj zajednici i određenu bezdušnost. Ljudi su previše orijentirani na sebe, zabrinuti za svoje vlastito preživljavanje ili pak karijere. Samo uzimaju od zajednice, a malo ili ništa ne daju. Nadam se da je to prolazno stanje i da ćemo u nekom vremenu sa manje grča biti puno bolji ljudi. Kada postoji želja, onda se stvori i način kako konkretno drugome pomoći i sagraditi nešto unutar zajednice što za mene ima veliku vrijednost. Naravno, za takvo što moraju postojati i financijske mogućnosti. Bez obzira na sve, ja ću istrajati i dalje na svom humanitarnom putu. Nadam se da ću imati podršku jakih pojedinaca, ako nikog drugog, onda moje familije – kaže Nevenka Ljubić.

Pionirke koje više nisu s nama

U vremenu u kome se uspjeh mjeri muškim aršinima, uz pomoć politike, ili bez nje, malo se žena u zajednici u protekle dvije decenije izborilo za svoj pečat u javnom životu. Zato bi bilo nepošteno ne spomenuti one koje više nisu među nama, a koje su svojim stavom i radom uspjele pomaknuti nametnute granice.

Riječanke Tanja Olujić Musić (1940 – 2013.) i Darinka Janjanin (1956 – 2011.), od početka devedesetih pa sve do kraja života, nisu se mirile sa neuspjesima, brojnim problemima i stranputicama, zdušno su se borile i predstavljale važne karike u izgradnji srpskih institucija u najtežim vremenima. Samostalne, angažirane i predane, Tanja i Darinka sa svojim vjernim suradnicima prevalile su dug i težak put od vizija do gotovih djela, i jednog dana, sasvim sigurno, zasluženog mjesta u istoriji Srba u Hrvatskoj.

 

Izvor: Novosti, autor: Paulina Arbutina