Hrvatska i Srbija zajedno na trećim tržištima

Share

Razgovor s Dreneslavom Žekićem, direktorom predstavništva Privredne komore Srbije

 

Privredni put Hrvatske u Srbiju otpočeo je prije 10 godina Nadan Vidošević otvaranjem ureda Hrvatske gospodarske komore u Beogradu, a 2005. godine otvoren je i Hrvatski poslovni klub. Vrijeme poslijeratnog pomirenja obilježilo je rijetko prisustvo srpskih investicija, ali i zastupništva srpskih firmi u Hrvatskoj. Srbija je posljednjih 20 godina, prema podacima HNB-a investirala samo 19 milijuna eura u Hrvatsku, dok je s druge strane Hrvatska u istom razdoblju u Srbiju investirala više od 510 milijuna eura. Tek ove godine Privredna komora Srbije otvorila je ured svog predstavništva u Zagrebu ispred kojeg su pune ruke posla. O hrvatsko-srpskoj privrednoj suradnji razgovarali smo s prvim direktorom Privredne komore Srbije u Zagrebu Drenislavom Žekićem, bivšim Podravkinim menadžerom i trenutnim predsjednikom Upravnog odbora Hrvatskog udruženja za odnose s javnošću.

U Srbiji posluje 200 hrvatskih kompanija, dok srpska ulaganja u Hrvatskoj još uvijek nisu tako dobro došla, što dokazuje činjenica da u hrvatskoj djeluje tek 15 srpskih firmi. Zašto je toliko niska razina srpskih investicija dok su u suprotnom smjeru vrata za ulaganja šire otvorena?

Iz čisto ekonomskih i poslovnih razloga. Na tržištu Srbije hrvatske kompanije mogu biti konkurentnije i poslovati s uspjehom, dok s druge strane Hrvatska i nije  baš najotvorenija za strane investicije, što se vidi i po izjavama prvog potpredsjednika Vlade Čačića, ali i svih ekonomskih i privrednih stručnjaka koji upozoravaju da Hrvatska mora poduzeti još jako puno mjera i promijeniti klimu kako bi privukla strane investicije, a među njima i investicije iz Srbije. Srpska privreda sadrži u sebi jednu sposobnost da akumulira što više stranih investicija i samim time otvorenija je za ulaganja od Hrvatske. Iako je nivo srpskih investicija nizak, robna razmjena između Hrvatske i Srbije nije zanemariva i iznosi blizu milijardu dolara. Što je još bitnije ona je i balansirana, polovina od navedene svote otpada na uvoz srpske robe u Hrvatsku. Znači, srpske robe i usluge, direktno ili indirektno, i do sada su bile prisutne na hrvatskom tržištu i to naravno treba nadograditi i poboljšati.

Otvorena vrata suradnje

Koliko su ratna stradanja, politika i negativna propaganda utjecali na taj slab ulazak srpskih firmi u Hrvatsku?

Naravno, za neujednačena ulaganja postoje i sasvim razumljivi povijesni, politički i psihološki razlozi koji su nastali u posljednje dvije decenije. Ono što je najvažnije da je dolazak nove vlasti u Hrvatskoj, promjena klime, ulazak u EU, liberalizacija i uspostavljanje sve boljih odnosa dviju država, stvorilo uvjete za bolju buduću suradnju i ulazak srpskih firmi na hrvatsko tržište. Sada možemo svi skupa žaliti za propuštenim vremenom, vraćati se u bližu ili dalju prošlost, preispitivati se, ali prošlost promijeniti ne možemo, možemo je samo uljepšavati u našoj mašti i retorici. Moramo se pomiriti što je bilo, bilo je, i ako ništa drugo moramo biti mudriji nego što smo bili u prošlosti čije posljedice snosimo svi zajedno.

Zašto se tek sada otvara  predstavništvo PKS u Zagrebu?

Ono što je svima jasno, i u Srbiji i u Hrvatskoj, da se stvaraju potpuno nova vremena gdje ekonomski razlozi i potreba otvaraju vrata suradnje, Hrvatskoj zbog ulaska u Evropu, a Srbiji u potrazi za investicijama, jer interesi i jedne i druge privrede tjeraju naše dvije zemlje na veću robnu razmjenu i obostranu suradnju. Zagreb će biti prva evropska stanica srpskoj privredi jer odmah s druge strane Dunava nalazit će se evropski standardi. Prednost je što govorimo jezicima kojima se razumijemo, što imamo tradicionalne odnose, zajedničku povijest, kakva god da je bila. Ova dva naroda su i prije surađivali i hrvatskom tržištu nisu strani srpski proizvodi, kao ni obrnuto. U Srbiji ćete naći one koji znaju za Podravkin gulaš i koji kupuju Vegetu ili Krašev keks Domaćica, tako i u Hrvatskoj ima onih koji se rado sjećaju Bambijevog Plazma keksa, Rubinovog vinjaka, Negro bombona ili drugih proizvoda.

Koliko su srpska ulaganja u Hrvatskoj bila uspješna?

Bilo je i uspješnih tvrtki koje su indirektno poslovale, kao na primjer Fabrika kablova iz Jagodine koja je ovdje prisutna više od 15 godina s vrlo sofisticiranim kablovima koje kupuju i hrvatski i inozemni investitori koji posluju u Hrvatskoj. S  druge strane, imate nekoliko medijskih razvikanih slučajeva koji nisu bili uspješni među investicijama i koji po rezultatima nisu ponos ni srpskoj ni hrvatskoj strani.

Koje srpske kompanije vidite za godinu dana u Hrvatskoj?

U prvom redu metaloprerađivačku i prehrambeno-prerađivačku industriju. Za izvoz u Hrvatsku posebno su zainteresirani mali i srednji poduzetnici. Mislim da će se u narednih nekoliko godina intenzivnije raditi kako bi se dobrim dijelom nadoknadilo ono što je propušteno u posljednjih deset godina.

Kažete, da je srpsko tržište atraktivnije od hrvatskog. Zbog čega?

Srpska privreda se odlučila za jedno intenzivnije ulaganje stranog i domaćeg kapitala, dok nažalost, u Hrvatskoj to nije slučaj. Najbolji primjer je otvaranje Fiatove tvornice automobila u Srbiji gdje je država dala velike poticaje talijanskom investitoru kroz priznavanje i davanje 8.000 eura stimulacije po svakom zaposlenom. U hrvatskim medijima možemo pročitati da mnogim hrvatskim tvrtkama pojedine regije i općine u Srbiji nude preseljenje proizvodnje na njihovo područje nudeći im mnogo veće pogodnosti nego što te tvrtke danas imaju u Hrvatskoj, i to u smislu smanjenja komunalnih naknada, davanja određenih poticanja po zaposlenom… Osim toga, Srbija je konkurentnija i po cijeni rada. Čak imate jednu analizu koja govori da je pod istim uvjetima povrat investicije u Srbiji tri puta brži nego u Hrvatskoj i to upravo zbog manjih izdvajanja, liberalnijeg ulaganja, manje cijene rada i investicija, i tu leži jedan od osnovnih razloga zašto su hrvatske firme otišle u Srbiju.

Interesno udruživanje

Zašto se baš sada javlja pojačani interes za ulazak srpskih firmi u Hrvatsku i uspješniju obostranu privrednu suradnju dviju država?

Kada Hrvatska postane članica jedinstvenog evropskog tržišta, prelazak srpske privrede preko Dunava, neće značiti samo ulazak te robe u Hrvatsku, nego na prostor EU koji nudi mnogo veće tržište od gotovo pola milijarde ljudi, tržište koje pruža nove investicije, usvajanje novih tehnologija i znanja. Na jače povezivanje sa srpskom privredom, hrvatske firme tjera i činjenica da će se Hrvatskoj ulaskom u EU, promijeniti status i uvjeti dosadašnjeg povoljnog poslovanja s njenim susjedima, članicama CEFTE. Moramo biti svjesni da će u pojedinim segmentima hrvatska roba, tada već kao evropska, biti manje konkurentna s jednakim proizvodima iz EU, a na srpsko tržište ići će pod jednakim uvjetima. U takvim okolnostima hrvatskim firmama bolje je proizvodnju preseliti u Srbiju ili stvarati zajedničke tvrtke.

Koliko je zaista objektivno moguće udruživanje i zajednički nastup dviju država na trećem tržištu u vrijeme krize?

Kako narod kaže, sila Boga ne moli, tako da smo i mi došli u takvu situaciju da shvaćamo, da je bolje zajednički nastupati na trećim tržištima i zaraditi nego se autarkično razvijati svako za sebe. Prema tome, to je jedna sasvim otvorena i objektivna mogućnost u budućnosti. Hrvatska roba u suradnji sa srpskom lakše će naći put na jedno rusko ili na jedno arapsko tržište gdje Srbija ima potpisane ugovore koji omogućavaju jednu mnogo povoljniju ekonomsku suradnju. Već sada postoje naznake zajedničkog izlaska na treća tržišta u metaloprerađivačkoj industriji.

Da, ali avioprijevoznici u Hrvatskoj su već u startu odbili razgovarati o prijedlogu iz Beograda o stvaranju zajedničke kompanije?

Avioprijevoznicima bi taj potez bio dobar put da prežive ili će dočekati sudbinu mađarskog avioprijevoznika Maleva kojeg više nema na evropskom nebu. Sadašnji nacionalni avioprijevoznici kakvi jesu mogu u budućnosti postati samo kap u moru velike korporacije. Zašto ne govorimo o uspješnom udruživanju srpskih, hrvatskih i slovenskih željeznica u teretnom transportu koje već zajednički  rade. Bez interesnog udruživanja, ne mora to biti ni vlasničko ni ikakvo drugačije osim interesnog i poslovnog, radi efikasnijeg poslovanja i konkurentnosti u okruženju, moramo biti svjesni da ćemo propasti ukoliko se ne udružimo. A to znači i da će se evropski tranzitni pravac od srednje Evrope do Jugoistoka odvijati mimo naših područja. Zaboravljamo da ne živimo mi sami na ovim prostorima. Bit će opet kao za vrijeme rata kada su nas tranzitni putevi zaobilazili, pa je cestovni promet jednim krakom išao  preko Mađarske, Rumunjske, Bugarske, pa do Grčke, a drugi Italijom pa morskim putem do Albanije. Nažalost, ni sve ove godina poslije rata nismo uspjeli vratiti cestovni promet na naša područja kakav je nekada bio. Željeznički promet svojim udruživanjem ipak ima tu šansu.

Ideji poslovnog i interesnog  udruživanja zračnih prijevoznika na jugoistoku Evrope ne treba pristupati s emocijama, nego razumom i jasnim pojedinačnim i zajedničkim interesom, jer je u pitanju preživljavanje malih kompanija, a ne neka restauracija Jugoslavije, niti JAT-a. Zračni prijevoznici udruživanjem mogu postati moćna kompanija koja će kao takva imati puno bolje pregovaračke pozicije sa svjetskim korporacijama. Ovako ostajemo samo malo zrno koje svaka koka može da pojede. To je pitanje samo svijesti i pameti ljudi, kako smo se mogli dogovoriti oko željeznica, mogli bismo i oko aviona.

Budućnost u proizvodnji hrane

Koliko bi od zajedničkog nastupa na trećem tržištu hrvatsko gospodarstvo imalo koristi uzimajući u obzir činjenicu da Srbija ima potpisane ugovore za povoljniju robnu razmjenu s Rusijom?

Samostalnim izvozom svojih proizvoda u Rusiju Hrvatska bi imala mnogo nepovoljniji status nego zajedničkim izvozom sa srpskom robom koji bi nudio daleko povoljniji carinski tretman. Međutim, ako, recimo, neka hrvatska firma preseli svoju proizvodnju u Srbiju ili stvara sa srpskim partnerom zajedničke firme, ti bi proizvodi mogli imati sasvim drugačiji tretman prilikom izvoza u Rusiju. Na primjer, Vegeta  proizvedena u Srbiji bila bi za ruske kupce tada povoljnija, a to znači i tržišno konkurentnija nego što je danas ili što će biti sutra kad Hrvatske postane dio zajedničkog europskog tržišta

Koja je privreda, srpska ili hrvatska, na jačim nogama?

Obje su nažalost više na slabim nego na jakim nogama. Teško nam  je to priznati, ali je tako.. Jedna i druga privreda su u zadnja dva desetljeća izgubila svoju komparativnu prednost u odnosu na privrede tranzicijskih zemalja u okruženju  koje su nekada pripadale istočnoevropskom ili tzv. socijalističkom bloku. Hrvatska i srpska privreda kao ekonomije nekadašnje Jugoslavije imale su veliku prednost pred ekonomijama Mađarske, Češke, Poljske, Slovačke, Bugarske i Rumunjske, ali nažalost u ovih 20 godina svi mi smo tu prednost izgubili. Kada uspoređujemo Hrvatsku i Srbiju i njihove privrede odmah se vidi  da i jedna i druga zemlja vape i teže za stranim investicijama i da imaju ozbiljnih problema s nezaposlenošću i ulaganjem u samu proizvodnju. Ipak, stječe se dojam da je srpska privreda uspjela očuvati dio realnog sektora proizvodnje roba, dok se Hrvatska više okrenula uslugama.

Što je s administrativnim procedurama?

Birokracije cijeloga svijeta su jednake: komplicirane i spore. Ali i tu se postepeno situacija mijenja i čini se sve da te administrativne procedure budu jednostavnije i da budu na strani  poslovnog svijeta. Iz kuta poslovnjaka uvijek ćete čuti nezadovoljstvo jer je biznis  puno brži i efikasniji od birokracije i puno ga puta usporava ta administrativna procedura. Problemi u jednoj i u drugoj državi su nesređene zemljišne knjige, pitanje vlasništva i efikasnosti sudova u smislu administrativnog rješavanja pojedinih predmeta koji su bitni za zaštitu vlasništva i investicija. Ukoliko neka firma mora podesiti svoju brzinu poslovanja tempu rada  birokracije onda ono sigurno neće biti ni efikasno, ni konkurentno.

Posebno loša privredna slika je i na povratničkim područjima. Vidite li na tim prostorima mogućnost ulaganja srpskih firmi u pokretanje proizvodnje što bi dovelo do održivog povratka srpskog stanovništva?

Dolazak srpske privrede u Hrvatsku mogao bi stvoriti sasvim drugačiju, povoljniju klimu i smanjiti  one tenzije koje su postojale u prošlosti.  Srbi povratnici žive na područjima koja se ne mogu nazvati baš privredno razvijenima. I zato se prema tim krajevima treba voditi posve drugačija razvojna politika.  Kako u tim krajevima inače nema ulaganja u neke industrijske pogone  ili su zanemariva, budućnost tih krajeva i ljudi koji u njima žive je u privrednom korištenju prirodnih potencijala. Radi se o ekološki čistom prostoru na kojem se nudi bogatstvo poljoprivredne i stočarske proizvodnje. Istina, tamo je najviše staračkih domaćinstava, ne samo Srba, već i Hrvata. Država treba stvarati povoljnije uvjete za razvoj takvih grana privređivanja, banke pratiti pod povoljnim uvjetima takve investicije, a tvrtke i pojedinci koji prepoznaju u tome ekonomski interes vrlo brzo će krenuti u takva poslove. Svakom kapitalu koji želi ući u takvu poslovnu budućnost, pa i onome iz Srbije, vrata će biti širom otvorena. Proizvodnja hrane, posebno one u ekološkim uvjetima jest budućnost i zato na takav način treba koristiti krajeve koje danas nazivamo nerazvijenima.

Ocijenite odnos današnje hrvatske politike prema tim opustjelim krajevima.

Ta područja prate svi problemi koji prate i cijelo društvo, samo su tamo još naglašeniji. Hrvatska  ne gleda i ne smije na te krajeve gledati kao na krajeve gdje živi većinski srpski živalj, nego na devastirani i neiskorišteni prostor koji u sebi čuva ogromni prirodni potencijal, čija je iskorištenost slaba. Nažalost, ne postoji smislena politika regionalnog razvoja i na tim prostorima ljudi su prepušteni sami sebi. Stanovništvu na tom području treba pomoći kako bi se organiziralo i krenulo u intenzivnu ekološku proizvodnju koja ima trostruko veću vrijednost na zapadnoevropskom tržištu nego kod nas. Osim toga naša je budućnost u proizvodnji hrane po kojoj bi sutra mogli biti konkurentni u Evropi. U prilog poticanju ekološke proizvodnje ide i činjenica da ćemo sutra teško biti konkurentni u industriji, ali bi u proizvodnji hrane mogli biti, i to je naša šansa.

Share