Hrvatska je mnogim našim sugrađanima u ruke dala lažan ček

Share

Ne prođe tjedan, premda je već tri godine otkako sam objavio autobiografsku knjigu „Argentinski roman“, da me netko, i to najčešće iz Srbije, ne pita ima li još tih knjiga da se nabave i kako do njih doći. Nešto ih potakne. Vjerujem da je u pitanju usmena predaja ali, čini mi se, da najčešće nešto moje pročitaju na internetu ili pogledaju kakav moj televizijski nastup. Bilo bi neukusno da ovdje navodim te poruke i pohvale koje dobivam od tih potencijalnih čitatelja/ica, ali ponavlja se jedna špranca: ugodno ih iznenađuje da jedan Hrvat, i to unuk ustaša, dotepenec iz Argentine, ima tople riječi spram Srba, da ga iskreno zanima ekumenizam i da su mu Srbi braća.

Naveo bih sada riječi Ive Andrića koje će mi poslužiti za elaboriranje teme današnje kolumne: „Nitko od nas ne zna što je od onog što doživljavamo i zapažamo stvarno i stalno, a što posredno i prolazno, što blijedi i nestaje zauvijek, a što ostaje živo, iako zaboravljeno i pokopano u dnu naše svijesti.“

Dobro i ispravno oko vidi jer surađuje s čistim srcem. A u čistom srcu nema prijetvornosti, podlosti, spletki, dvoličja, niti bilo čega sličnog. Čisto se srce odražava u očima. Usta mogu varati, ali oči jedva. Iz očiju se čita dobrohotnost ili mržnja, prezir, nadmenost, uznositost, podmuklost ili jednostavno, dobrota. Treba imati oko za oko. Treba umjeti iskreno govoriti o sebi, pa i o svojim sjenama da nam se srce pročisti kako bismo znali gledati. Da si pružimo priliku da nas više ne proganja nikakav vonj, nikakvo dahtanje, i da nam se dogodi milost, vjerujem, sasvim realna.

Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?

Tema koja me danas obuzima je ta: kako mi zaista gledamo na druge i na sebe? Jer, čini se da se ne gledamo adekvatno. Dapače, gledamo se mrzovoljno, agresivno. Generaliziram, znam, ali oni koji tako ne gledaju neće se ovdje prepoznati.

Muči me, kao teologa i kršćanina i ovo: kako zadobiti oproštenje ljudsko i Božje? „Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice“ – napisali su tada, 1. maja 1995., hrvatski biskupi (o 50. godišnjici završetka Drugog svjetskog rata) nastavljajući: „Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?“

Pitanje je, dakle: ima li među nama dovoljno heroja, dovoljno odvažnosti, dovoljno sebedarja, dovoljno vizije? Postoji li herojski humanizam? Nadam se i vjerujem da su mnogi među vama, čak vrlo brojni, takvi heroji te da moj brat nije umro uzalud.

O svemu tome sam razmišljao kada sam prekinuo svećeničko zvanje i odlučio pristupiti postrojbi da bih zamijenio poginulog brata, svjestan, dakako, da u sebi, kao bivši fratar, ne mogu naći onu motivaciju koja je Branka i njegove suborce tjerala na prilično riskantne poteze. Zapravo sam samo pokušao ispuniti ogromnu prazninu koja je nastala tragičnim nestankom brata i njegovih suboraca.

Ljudi, svi mi, daleko smo od savršenstva: dobri su nemoćni, moćni su bez dobrote, mudri su ravnodušni, a onima koji misle da vole – nedostaje mudrosti. Takvi smo, a mene kao novinara, kao osobu koja u javnom životu Hrvatske zastupa širenje prostora solidarnosti, zanima što je potrebno učiniti da među nama zažive ideali pokretača Europskog ujedinjenja. Jean Monet, jedan od njih, rekao je 1952.: „Mi ne ujedinjujemo države, mi ponajprije  zbližavamo ljude“. To je danas jedan od najvažnijih izazova u Hrvatskoj kao dijelu Europske unije: zbližiti ljude koji žele i znaju raditi za humanije društvo, ljude koji su heroji građanskog društva.

Situacija kod nas, svjedoci smo, nije dobra. Svjesni smo nemalog razočaranja koje proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati čim se ili nakon što se uspostavi višestranačka vlast. Do te je vlasti došlo, ali ne i do oslobađanja ljudskih potencijala, a politika je ostala u rukama nekolicine koji dogovaraju razne međustranačke ortakluke. Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime kakvog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći.

Pred nama je, kako je za vrijeme „Marša na Washington“ u ljeto 1963. rekao Martin Luther King, mogućnost da unovčimo jedan ček. Kad je stvorena Republika Hrvatska, u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina: neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom bit će svakom zajamčena. Međutim, hrvatska je vlast mnogim našim sugrađanima u ruke dala lažan ček: ljudska prava nisu poštovana, bilo je neslobode, socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću.

Na neki način obnavljam i vjeru da banka pravde nije propala. Ne želim vjerovati da su fondovi morala ove zemlje nedovoljni. Stoga kažem da treba unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde. Došlo je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje u regiji budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda.

Na neki način obnavljam i vjeru da banka pravde nije propala. Ne želim vjerovati da su fondovi morala ove zemlje nedovoljni. Stoga kažem da treba unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde.

Došlo je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje u regiji budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda. To je naša nada. To je uvjerenje s kojim stvaramo i s kojim se međusobno zbližavamo, ponajprije u Hrvatskoj i u regiji, kako bismo onda zajedno sa susjedima počeli osjećati da pripadamo zajedničkom prostoru Europe.

Živimo, vjerujem, u stanovitom vremenu apsurda, jer koliko se god tvrdilo da znamo tko smo, toliko osjećamo da te tvrdnje predstavljaju punjenje rupa i pukotina, mnogo njih. Primjerice, tko se uvodi u građansko društvo taj se prethodno mora reducirati na radnu snagu, na volju učenja, na dugo pripravljanje i pripremanje zrelog čovjeka, osposobljenog da stvara i zagovara opće dobro, čega nema bez poštivanje autonomije drugoga. A znamo li ga? Ne. Pred nama, uglavnom stoje rupe. A i mi smo za njih praznine koje treba ispuniti. Ali različitostima, jezikom opažanja, strategijom anti-stereotipa.

Kažu da čovjek dubokim, toplim glasom i običnim riječima izgovara opće stvari, ali da riječ „ljubav“, s kojom želim zaključiti ovu kolumnu, koja sve nagovještava i sve očekuje, ne izgovara nikako ili da je neće do kraja života izgovoriti kako treba. Mislim da sam pokušao to ovdje opovrgnuti izgovarajući je.

Jer ja nemam nikakav problem u tome što volim Srbe i što bih volio da što više Hrvata voli Srbe i obratno: da se međusobno poštujemo i uvažavamo, da jedni od drugih učimo i da se nadopunjujemo. I još nešto, parafrazirajući Ivu Andrića: ovo što sam napisao, nije učinjeno za vrijeme još jednog sna, nego u vrijeme nesanice. Nije prolazno, jer se tiče moje bîti.

Share