Četiri godine nakon krunskog dokaza hrvatskog državotvornog uspeha, ulaska u EU i širu porodicu evropskih nacija, Hrvatska se našla na silaznoj putanji svega što je htela, planirala, od nesklone joj istorije iskamčila, ili vlastitom i tuđom krvlju platila. Ekonomija se urušava, politika vrti u krugu, mladost proteruje, a blagodeti doba prosvetiteljstva brišu iz oktroisane kolektivne memorije. Kuda to ide Hrvatska, kad ne može ni preko, u Sloveniju?

Kakva god da je vlast sedela u Zagrebu u poslednjih sedamdesetak godina, Hrvati su mogli da budu sigurni u jednu stvar: da posle svake zime dolazi letnja turistička sezona.

Svi oni dugi meseci između dva turistička leta bili su tretirani tek kao eksperimentalni poligon za simulaciju ekonomskih, političkih i ideoloških avantura na živom mesu. Ako bi to pošlo po zlu, a obično jeste, nema veze, dolazi Uskrs kao mala turistička sezona, onda leto kao velika, i eto ti kompenzacije za zimske tvrdoglavosti.

Jadranska turistička sezona postala je fiksni termin za popravni ispit, rog izobilja iz kog se svojevremeno namirivala čitava privreda komunističke Jugoslavije, a od devedesetih godina samo Hrvatska.

Iz kraha Jugoslavije Srbija je, kasno ali ipak, izvukla pouku o konačnosti greške bez prava na popravni. Za razliku od nje, Hrvatska je euforično nastavila stazom nepromenjene ekonomsko-ezoteričke škole, čija je glavna mudrost u tome da iza neukosti, krađe, propalog eksperimenta i zabrljane šanse dolazi turistička sezona koja će sve to pozlatiti. Kao posledica, u Hrvatskoj se ne samo kulturno odomaćio već i podržavio pogubni refleks neodgovornosti prema samoj mogućnosti greške.

Vlada za vladom hladnokrvno donosi strateške odluke koje preko noći menjaju egzistencijalnu osnovicu hrvatske države i nepovratno je stavljaju na krivi kolosek.

Premijer za premijerom se penje i silazi s vlasti bez adrenalinskog udara, jer zna da će se njegovi/njeni propusti i greške pamtiti samo do prve turističke sezone.

U kontekstu takve hladnokrvne politike čak se i Ivo Sanader pojavljuje kao živi stvor barem situativno sposoban za emocije straha i panike. Mora da mu je srce nakratko stalo kad ga je austrijska policija kao običnog “tāta” (lopova) hapsila na auto-putu u pokušaju bekstva, da mu je srce tuklo kao ptica u krletki dok je razmišljao šta će mu Hrvati napraviti kad ga se dohvate.

Kad ono, ništa! Danas se podignute glave šeta po Zagrebu, svestan da hrišćanske kulture tradicionalno vole pokajnike, čak i kad se nisu pokajali. Dovoljno je da samo stoički ćute kao Jov na đubrištu, ili Jezekilj na balegi.

Za šta da se kaje, kad u Hrvatskoj nijedan političar ne može napraviti grešku, nijedan biznismen, privatni ili korporativni, ne može doneti pogrešnu odluku, nijedan Hrvat ne može počiniti ratni zločin!

Hrvatska je zemlja u kojoj niko ni teoretski ni praktično ne može da padne na ispitu istorije.

Kako je Hrvatska svoju ćerku Ekonomiju udala za “Agrokor”

U komunističkoj Jugoslaviji pravo na grešku je bilo podruštvljeno. U današnjoj Hrvatskoj ono je najpre podržavljeno, zatim stavljeno u relacioni odnos sa svežim izvorima prihoda, a onda kao takvo do krajnjih pravnih konsekvenci relativizovano. Posledica: niko nije kriv.
Slučaj s “Agrokorom” i njegovim neverovatnim dugom od šest milijardi evra pojavljuje se kao udarnička značka za reverom državno odnegovane (ne)odgovornosti skrojene po ideološkim gabaritima ranog srednjeg veka. Radi lakše razumljivosti, taj tip društvene integracije će se u daljem tekstu označavati sintagmom “od stoljeća sedmog”.

Kakva je struktura tog duga, koja tačna visina, kako su izbalansirani odnosi imovine i potraživanja, hoće li “Agrokorove” regresivne menice uništiti male proizvođače, da li će banke-kreditori razviti svest sestara milosrdnica, ili će država namirivati banke, to je nešto o čemu ovog trenutka nema pouzdanih brojeva.

Za razumevanje dimenzija katastrofe koja je upravo ušla u fazu direktnog prenosa, dovoljno je reći da “Agrokorovih” pretpostavljenih šest milijardi evra duga (pokušajte da vizualizujete 1.000 miliona pomnoženo sa šest!) iznosi nešto više od jedne desetine hrvatskog bruto nacionalnog proizvoda. Ako se tome pribroji minus nacionalnog preduzeća za auto-puteve (četiri milijarde evra), dug se samo iz ta dva izvora penje na 10 milijardi.

Na kolokvijalnom hrvatskom reklo bi se da je država samo po te dve tačke “u banani” (u buli, na finom srpskom) od jedne petine BNP-a.

Ono što nije sporno jeste ko stoji iza regionalne katastrofe “Agrokora”. O tome “kako je Hrvatska odavno svoju ekonomsku sudbinu oženila s ‘Agrokorom'” piše Jasna Babić u tekstu pod naslovom “Rodno mjesto neponovljivog koncerna: Mali popis bedastoća oko Agrokora”.

Trpeljivost hrvatske javnosti na hrvatske izrabljivače još je za vreme Tuđmana postala društveni standard. Čak i ako tako postavimo problem, kao “hrvatski tāt u hrvatskoj lisnici”, moguće je primetiti promenu od lošeg na gore.

Kada je, na primer, bila aktuelna već spomenuta epizoda s Ivom Sanaderom, još se moglo govoriti o vrisku javnosti. Tek što se premijer-pobegulja našao u austrijskom pritvoru, već su se oko njegovog skromnog, u nekoliko nelegalnih faza otkupljivanog doma (400 metara kvadratnih) u Kozarčevoj ulici iznad “Britanca” (popularni naziv za zagrebački Britanski trg) okupile televizijske i ostale novinarske ekipe. Kao sociolozi-lešinari organizovali su bdenje pored zatučenog političkog fenomena, čekajući da iz kuće izviri Mirjana Sanader ne bi li za njom vikali: “A di ti je sad Pikaso!”

Sada nema nikoga ispred Kulmerovih dvora ispod Sljemena. Nijedna televizijska ekipa ne stoji ispred tog imanja od 55.000 metara kvadratnih gde na 2.000 metara kvadratnih u trostrukoj piano nobile etaži živi obitelj Todorić, a u još hiljadu rodbina, gosti, kuvari, sobarice, maseri, šoferi i baštovani (portal 24sata.hr od 9. 4. 2017).

Niko da bi bio bezobrazan i povikao “Daj čašu mlijeka!” ili “Iva, jesmo l’ sad svi na dijeti?” Naprotiv, svi se nešto ustrčali oko prava “Agrokorovih” 60.000 zaposlenika na “svečanu blagdansku trpezu” i “miran Uskrs”. Najvažnije je da zaposleni – a u TV pokrivanju to su uvek kasirke trgovačkog lanca “Konzum” – dobiju plate za praznik, a onda ćemo nekako, dolazi letnja turistička sezona, sve će to narod pozlatiti.

Autorka ovog teksta je svesna da se u gornjim rečenicama krije poziv na revoluciju, čak linč, ali nije lako ostati hladan pred socijalnim brodolomom jedne bliske nacije. Sigurno, i bečke ulice su poslednjih desetak godina pune prosjaka, ali to su “neki tamo” Bugari i Rumuni, nekad Mađari i Slovaci, pa u Austriji svima lakne kad za takav razvoj mogu da optuže Brisel i praksu antiruskog proširenja.

Ovde u Hrvatskoj “Brisel” nije odgovoran za pauperizaciju društva, krivica je ekskluzivno nacionalna. Hvata vas mučnina dok gledate neke hrvatske gubitnike nacionalne emancipacije kako u transu otupelog srama kopaju po đubretu da nađu nešto upotrebljivo. A možda su neki od njih i Srbi, vrag bi ga znao, nikom od njih ne piše nacionalnost na leđima dok se saginju da pregledaju sadržaj kontejnera!

Još Hrvatska ni’ propála, dok mi živimo!

Poruke premijera Plenkovića javnosti svode se na amoralnu mantru: strpite se dok ne smislimo kako da sačuvamo firme, poslove, sva radna mesta, supstancu “Agrokora”, kapitalizam, socijalnu državu, jednom rečju, sve što vam padne na pamet.
Rezime: Todorić je proširivao “Agrokor” kao neku vrstu privrednog naslednika Jugoslavije, odnosno produženje Jugoslavije sredstvima ekonomske integracije. To je puklo, iz više razloga. Ruševine, ostatke i dugove Todorić kaže da je poklonio državi, a država da je razvlastila Todorića.

Sad nacionalna vlada obećava čudo prema kojem bi ukazanje Gospe u Međugorju postalo tek video-instalacija završne klase filmske režije. I to vlada koju Mirjana Kasapović, profesor sa zagrebačkog Fakulteta političkih nauka, naziva “žalosnim društvom iz Banskih dvora… koje nas sve više izlaže teroru političke nekompetentnosti, prividnosti i banalnosti” (iz teksta “Krivi ljudi na krivom mestu u krivo vreme: Kako je afera ‘Agrokor’ prekinula reality show Plenkovićeve vlade”, Globus, 15. 4. 2017).

Takva vlada sada tvrdi da će prevariti duh svetskog kapitalizma i ukinuti zemljinu težu. Odakle vladajuća hrvatska elita izvlači takvu aroganciju? Odgovor: Iz istorijskog iskustva.

Umesto dublje analize, za koju ovde nema mesta, neka posluži jedna kratka alegorija. Pita Istorijski smisao Hrvate, negde oko renesanse, tamo gde se ona polako preliva u barok, šta bi želeli za budućnost. Da oteramo Italijane, Austrijance, Mađare i Srbe i budemo svoji na svome, kažu Hrvati. I još da nam ostane pride sve što su oni ikad ovde stvorili, osim naravno Srba, koji su poslovični neradnici i ne stvaraju nego samo raznose.

“Ih”, kaže Istorijski smisao u neverici, “pa ne ide to sve zajedno, nisam ja Bog, samo skromni racionalni argument. Nema čak još ni Hegela da me opiše, ni Rankea da me povede na test-vožnju. Za takvu se želju ide u crkvu, a ne kod mene!”

Ko bi rekao, ali Hrvati su dobili bitku sa Istorijskim smislom i, strpljivo čekajući na sinergiju pojedinih epizoda, sve isterali: Italijani su im pomogli da isteraju Mađare, Srbi su im pomogli da isteraju Austrijance, komunisti su im pomogli da isteraju Italijane, Zapad im je pomogao da isteraju Srbe.

Sad Plenkovićeva pompezno-konfuzna vlada obećava da će iz Hrvatske isterati logiku svetskog kapitalizma, ali tako da to niko ne primeti, ni Brisel, ni Beč, ni Beograd, ni Ljubljana, a ponajmanje ruske banke. Poznajući hrvatsku istoriju, smeh bi bio preuranjen.

Ruski rulet na hrvatski način

Koliko se situacija u Hrvatskoj dramatično promenila nagore, svedoči reakcija Nikole Lunića iz Srpskog privrednog društva “Privrednik”. Prošlog leta ga je brinuo položaj Srba u Hrvatskoj (4,5 odsto stanovništva). Ovog aprila on je zabrinut za Hrvate, nad njihovom mukom sad zdvaja (očajava)!

Nije Lunić postao Hrvat, niti veći katolik od pape, čak ni sasvim mali, samo dobro zna da svako dalje ekonomsko urušavanje hrvatske države znači i novi udarac na preživljavanje oslabljene srpske manjine.

Hrvati i “njihovi” preostali Srbi su spojeni ekonomski lonci: što u aritmetičkoj progresiji smanjivanja bruto-nacionalnog proizvoda ima manje za Hrvate, to u geometrijskoj progresiji ima još manje za Srbe.

Lunić dakle nema drugog izlaza nego da se trese nad zdravstvenim biltenom hrvatske ekonomije, koju je niz loših vlada, ne samo HDZ-ovih, pretvorio u moribunda (= na samrti).

Računica “što gore to bolje” ne rešava nijedan problem srpske manjine, naprotiv. Bankrot hrvatske ekonomije povlači za sobom i bankrot države. Bankrotirana država u principu ne nestaje (osim u gužvi nekog velikog rata), već ostaje da kao zlobna senka same sebe guši svaku perspektivu vlastitih građana na pristojan život.

U hrvatskom slučaju to bi značilo dalje jačanje desnice, a za nju ne postoji drugi “scapegoat”, slika neprijatelja, osim sprske manjine.

Na snage građanske, otvorene, evropske Hrvatske u takvom scenariju ne treba previše računati. One su danas desetkovane, iscrpljene i rezignirane: dvadeset i sedam godina posle “plebiscitarne pobede HDZ-a” (Tuđman u maju 1990), te građanske snage govore, pišu i rade prave stvari, a da svaki dan, sa svakom novom vladom, gube jedan deo svog realnog i simboličkog teritorija.

Takozvana “građanska” Hrvatska (sredinom devedesetih se taj fenomen zvao “druga Hrvatska”) danas je prisiljena da vodi retroaktivne borbe sa klerikalnim tradicionalistima ne bi li barem sačuvala tekovine iz doba prosvećnosti. Kako da se liberalna građanska Hrvatska izbori za poštovanje ljudskih i građanskih prava srpske manjine, kad nije u stanju da se izbori ni za vlastita?

Nije ni klerikalnoj i političkoj desnici lako, jer je sada ostala da kao jedina pobednička snaga definiše tip državnog sistema (feudalni klijentelistički kapitalizam) i model društvene integracije (“od stoljeća sedmog”).

Država je “tisućljetnji san” samo u poeziji. U realnom svetu, ona je mašina koju profesionalni aparat održava u radnom stanju. Kao “operativni stroj”, hrvatska državotvorna ideja je već bankrotirala – pobedila u ratu, izgubila u miru.

Klerikalna i ustašoidna desnica, jednako kao i socijaldemokratski hibrid nacionalizma i narodne kuhinje, sve su se te snage pokazale nekompetentnim za vođenje države.

Kako je Hrvatska pala u nesvest

Najgore od svega je što nema nikoga ko bi poneo krivicu za opstrukciju nacionalnog projekta. Nema više Italijana, nema Austrougara, nema Srba. Prvi put od stoljeća sedmog, još otkako su Langobardi prelazili “preko ovog teritorija”, Hrvati su ostali sami, svoji na svome.
Fenomen vlastite krivice/odgovornosti je za Hrvate istorijski i temeljno sasvim novi pojam. Njihovo nacionalno biće naprosto ne izlazi na kraj s tim izazovom.

Region, kao za inat, pokazuje malo razumevanja za tu vrstu istorijskog eskapizma: Ljubljana im se, uz prećutnu dozvolu Brisela, sveti i uništava turističku sezonu, Sarajevo glasno plače za Jugoslavijom, Beograd se naslađuje i štiti vlastite interese.

Televizijske vesti oko Uskrsa, svejedno da li na HRT-u ili nekom od privatnih zagrebačkih kanala, dobro odslikavaju aktuelno stanje duha.

Najpre, to je tip informativnog dnevnika na koji gledalac nikad ne stiže kasno – kad god da se uključi, glavna vest samo što nije počela, čime se javnost prisilno hipnotiše zurenjem u spiralni “deža vi”.

“Agrokor” se predstavlja u socijalnom kontekstu, kroz seriju komentarisanih vesti (banana je, al’ bu dobro). Vesti iz sveta vas pojedinačno iznenade visokim standardom, na primer kad se HRT-ov novinar Dragan Nikolić javljao iz Turske (opet Srbin, dokle više…).

Dobar deo dnevničkih emisija otpada na stare običaje, zanate i etnografske slikovnice iz 16, 17, 19. veka, koji se stilizuju u retroaktivne temelje hrvatske državnosti, ono što Mirjana Kasapović naziva “simboličkom legitimacijom svega i svačega”.

Duž dalmatinske obale oživljen je tako lokalni festival “Žudija” (“Židovi”), i još, kako se ponosno ističe u elektronskim medijima, rasprodan do 2045, minimum. Reč je o etno-performansu tokom kojeg članovi lokalnih “žudijskih” društava, muškarci između 16 i 33 godine, u kostimima rimskih legionara čuvaju Hristov grob između Velikog petka i uskršnje nedelje.

“Rimljani” – odnosno Jevreji, tu je sad mala konfuzija na koga se odnosi rasna etimologija termina “Žudije” – čuvaju grob do Isusovog uskrsnuća, kad akrobatski popadaju u nesvest jedan preko drugog.

A kad “Žudije” pred kamerama popadaju u nesvest, nema zabavnije vesti tog dana. Osim možda izjave bivšeg ministra spoljnih poslova Mire Kovača da su na sarajevskim ulicama pobedu Erdoganovog referenduma slavili “turski studenti u Bosni”.

 

Izvor: RTS, autor: Vesna Knežević