Hrvatski partizanski veteran uoči velike beogradske obljetnice

Share

Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i Tito nisu bez razloga odlučili da 13. proleterska brigada s ostalim hrvatskim jedinicama, Šestom ličkom i 28. slavonskom divizijom, sudjeluje u oslobađanju Beograda.

Uz velike napore i žrtve, i u Srbiji smo dokazali snagu hrvatskog antifašizma i razbili mit o hrvatskom ustaštvu – poručuje Zagrepčanin Marko Blažević (91), najstariji živući pripadnik 13. proleterske brigade, s kojom je sudjelovao i pritom bio ranjen u oslobađanju Beograda u listopadu 1944.

Upravo je 13. proleterska brigada „Rade Končar“, formirana u studenome 1942. od partizanskih jedinica koje su već godinu ratovale na Žumberku, u Pokuplju i Turopolju, bila ona hrvatska jedinica koja se posebno istaknula u beogradskim operacijama. Ta brigada, kako ističe Marko Blažević, zaslužuje posebni spomen uoči ovotjednoga svečanog obilježavanja 70. godišnjice oslobođenja glavnoga grada bivše Jugoslavije.

– Neke općine u Srbiji, poput Lajkovca i Lazarevca, prigrlile su 13. proletersku kao svoju brigadu, jer ih je ona oslobodila, a onda je popunjena novim borcima iz tih mjesta, koji su kasnije sudjelovali u oslobođenju Beograda, proboju srijemskog fronta, ali i oslobađanju Zagreba 8. svibnja 1945. – napominje Blažević, koji u borbama za Zagreb nije sudjelovao jer je u početku bitke za Beograd teško ranjen u ruku krhotinama njemačke granate.

No, kako ističe, 13. proleterska brigada posebno se istaknula u oslobođenju središta Beograda, djelujući ponajviše u smjeru napada Banjica – Dedinje – Bulevar, na oslobađanju Kalemegdana i kasnijem odbijanju prodora velike njemačke grupacije koja se, pošto je zaostala kod Smedereva, pokušavala probiti u grad. U tijeku tih operacija, 13. proleterskoj se pridružilo i više stotina beogradskih omladinaca. Brigada je u vrijeme završnih borbi za oslobođenje Beograda, 20. oktobra, određena i da simbolično, kao jedinica formirana u Hrvatskoj, prva uđe u Zemun koji je dotad pripadao NDH-u i koji je oslobođen 22. oktobra, nakon dva dana žestokih borbi.

– Naša brigada nije bila samo žumberačka i zagrebačka brigada, ona je kao proslavljena i u borbama prekaljena jedinica po naređenju vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita u studenome 1943. otišla u Bosnu u sastavu Prve proleterske divizije, nastavljajući borbeni put kroz BiH i Crnu Goru prema Srbiji – ističe Blažević. Kao mladić se početkom jeseni 1943. pridružio 13. proleterskoj, napustivši Zagreb nakon jedne velike racije ustaških vlasti. No, odluku da se bori protiv okupatorskog režima, donio je još 1941., kada je kao osamnaestogodišnjak iz rodnog Lovinca došao u Varaždin, gdje je namjeravao izučiti obrt kod ujaka hotelijera.

– Užasno su me potresli prvi progoni i hapšenja Židova u Varaždinu, njihovo odvođenje i transporti u logore. Sljedeće godine preselio sam se u Zagreb, gdje sam se sa svojim Ličanima iz Lovinca uključio u ilegalnu borbu protiv okupatora, da bih u jesen 1943. otišao na Žumberak i pridružio se 13. proleterskoj, koja se upravo spremala za Bosnu – prisjeća se Blažević, dodajući da je s tom formacijom prošao i borbe koje su oko Mrkonjić Grada, Mliništa i Kupresa uslijedile nakon njemačkog desanta na Drvar; bile su to važne i teške bitke za izvlačenje Vrhovnog štaba i maršala Tita iz neprijateljskog okruženja.

Prema njegovim riječima, upravo su bitke u kojima je 13. proleterska sudjelovala u Bosni i Hercegovini, kasnije i u Srbiji, uvelike pridonijele upoznavanju i razvijanju povjerenja među narodima i narodnostima bivše države te stvaranju bratstva i jedinstva.

– Najsnažniji izraz zajedništva u borbi protiv okupatora bila je upravo 13. proleterska, u kojoj su se borili pripadnici svih naroda i narodnosti bivše Jugoslavije. Od 9.000 boraca, koliko ih je prošlo kroz brigadu, najviše ih je bilo iz Hrvatske, i Hrvata i Srba, njih više od 4.300: iz Srbije ih je bilo oko 3.000, iz Slovenije oko 600, iz BiH oko 360. Iz Crne Gore došlo ih je 30-ak, iz Makedonije 25, Vojvodine oko 60, s Kosova osmero. S nama se borilo i više od 250 stranaca, oko 80-ak Rusa, Kalmika i Gruzijaca, pa oko 60 Talijana… a bilo je i Mađara, Nizozemaca, Šveđana, Švicaraca, pa i poneki Francuz, Poljak, Čeh i Grk. U redovima 13. proleterske borilo se i 400 žena. Od ukupnog broja boraca poginulo je čak 2.100, a njih 300 je nestalo, što znači da je svaki četvrti dao život za slobodu – poručuje Blažević, dodajući da je upravo ta brigada, s obzirom na svoju veličinu, zajedno sa Šestom ličkom i 28. slavonskom divizijom dala najveći doprinos oslobađanju cijele Srbije.

Ističući da je 13. proleterska, koju su vodili Rade Bulat a kasnije i Milan Žeželj, u osnovi bila brigada iz Hrvatske koja je sudjelovala u oslobođenju dvaju glavnih gradova bivših jugoslavenskih republika, Blažević dodaje da se ta zajednička borba Hrvata i Srba protiv fašista ne bi smjela zaboraviti ni u Beogradu ni u Zagrebu.

Onima, pak, koji bi željeli preuzeti vlast u Hrvatskoj i njihovom vođi Tomislavu Karamarku, koji tvrdi da antifašizam treba izbaciti iz Ustava, Blažević kratko poručuje: – Mi smo kao borci 13. proleterske napravili veliku stvar, dokazali smo da hrvatski narod nije bio za ustašku državu. Trebalo bi gospodina koji sada iz Ustava želi izbaciti antifašizam upitati zna li uopće kako je stvorena hrvatska država – zaključuje hrvatski antifašist i partizan.

 

Izvor: SNV, autor: Miroslav Edvin Habek

 

Share