Hrvatsko gospodarsko čudo(vište)

Share

U dubokoj boli javljamo svim vjerovnicima, zaposlenicima, dužnicima, bankarima i ostalima da je naš veliki koncern Agrokor na samrti. Ili, totalno je u komi. Ivica se malo previše zaigrao, kao svojevremeno i Kutle, pa mu više efekat „bicikle“, kako je to Miroslav devedesetih govorio, baš ni najmanje ne pomaže. Izgradio je cvjećar s trešnjevačkog placa carstvo, dvorce i kule, pokupovao jahte i helikoptere, bio rado viđen gost u kvazi nobl društvu, a dakako i među političarima, onima iz HDZ-a i opće desne provenijencije. A onda se fešta završila i stigao je račun i, kako to obično biva, bez krčmara.

Rekoše državni funkcioneri da Ivicu neće spašavati kao vojnika Rayana, ali se ne bih baš kladio u to. Zamjerio bi se premijer tada svom idolu dr. Franji i akademiku, inače trgovačkom pomoćniku, koji je bogatstvo Hrvatske namijenio za 200 bogatih i vodećih hrvatskih familija: sve to, dakako, po sicilijanskom modelu Cosa Nostre. U ovom času je zapravo nevažno koliko Ivica i njegove firme širom SFRJ imaju stvarno zaposlenih. Ako se želi spašavati, neka rasproda svoje „obiteljsko srebro“, brojne firme u Srbiji, Sloveniji i Hrvatskoj, kao i dvorce u Hrvatskoj i mogao bi se izvući iz gabule. Ako je domoljub kakvim se predstavlja, pa neće valjda dozvoliti da više desetaka hiljada ljudi ode na ulicu.

No, u cijeloj priči o Agrokoru ima jedna mnogo veća i važnija stvar. Ivičin glavni financijski stručnjak bio je godinama Zdravko Marić, doktor ekonomije i ministar financija u propaloj Oreškovićevoj i u sadašnjoj Plenkovićevoj vladi. Nameće se sasvim logično pitanje, ako je Marić dozvolio kao stručnjak da Todorić radi što mu se prohtije, zašto ga kao stručnjak u tome nije spriječio i na taj način sačuvao Agrokor. Ako ga kao stručnjak nije smio ili nije mogao ili nije znao spriječiti i zaustaviti, kako je mogao postati ministar financija Republike Hrvatske. Nadalje, ako nije znao, mogao, umio ili smio upravljati financijama koncerna sa par desetaka hiljada ljudi, kako će to moći kvalitetno raditi sa financijama države od nepuna četiri i pol miliona stanovnika. I to je krucijalno pitanje, svidjelo se to nekome ili ne.

Evo i umjetničko-novinarskog primjera Marićeve tzv. porezne reforme: na neto novinarsku plaću od cca 4.500 kuna dobilo se oko 20 kuna više u neto iznosu, no na svaki honorar u neto iznosu od cca 300–500 kuna na uvedene doprinose autori su izgubili po 50 ili nešto manje kuna: dakle, princip je – na mostu dobiješ 1, a na ćupriji izgubiš 2 ili 3. Porezna reforma? Da, možda samo za one iznad 10 i više hiljada kuna.

Share