Igor Štiks: Politika promjene nije moguća bez sanjanja

Share

Igora Štiksa upoznao sam najprije preko njegovih književnih redaka, a tek kasnije preko teorijskih sveski i aktivističkog rada. Njegov roman „Elijahova stolica“, koji je adaptiran za kazalište, kao i dramski komad „Brašno u venama“, predstavili su mladog čovjeka koji je poput hiljada drugih u rodnom Sarajevu pretrpio ratnu traumu raspada Jugoslavije. No njegova misao nije sadržavala samo jad i užas, nego i vrlo afirmativnu želju da se povežu pokidani konci prošlosti i sadašnjosti te da se budućnosti dade smisao dostojan čovjeka. Kasnije sam slušao njegove istupe na Subversive festivalu i shvatio, slagao se netko s time ili ne, da ovaj čovjek koji je zbog rata bio iščašen iz vlastite mladosti želi obnoviti utopiju koja mu je nasilno oduzeta. Razgovaramo u Beogradu, gdje trenutno živi, o njegovoj novoj knjizi „Rezalište“ koja je u izdanju Frakture objavljena u Zagrebu.

Vaš novi roman „Rezalište“ govori o traumatičnom okupljanju raspršene porodice koju je razdvojio rat. Koliko ta priča predstavlja i vaše osobno iskustvo?

Svatko tko me blisko poznaje zna da je ta priča vezana uz moj život, ali se ipak ne radi o autobiografiji, već bi se preciznije moglo reći da se autobiografsko artikulira kroz fikcionalnu formu. Da, radi se o mom osobnom iskustvu, ali to iskustvo nije samo moje, tzv. iskustvo vlastite kože, nego i mnogih ljudi koji su prošli kroz moj život i koji su mi prenijeli svoja iskustva ili čija sam iskustva naslijedio. Takva definicija ne odgovara klasičnoj definiciji autobiografskog, ali je svejedno to moje iskustvo. Kada sam dakle u ovom romanu kreirao lik Igora, ratnog reportera s književnim ambicijama i pariškom adresom, kojeg su rat i obiteljska tragedija odveli daleko od prošlog predratnog života i rane mladosti, onda očito ne govorim o sebi, dječaku od 14 godina koji je zbog rata napustio Sarajevo, već o nekome tko nosi to moje iskustvo koje je, podvlačim, uvijek i iskustvo drugih koje je postalo moje i tako me formiralo.

Pustinja postsocijalizma

Dramska verzija romana „Rezalište“ zove se „Brašno u venama“ i taj komad se s uspjehom izvodi u Sarajevskom ratnom teatru. Zajednički nazivnik i jedne i druge priče je bol. Kako se vi osobno suočavate s bolima prošlosti?

Obilježen sam procesima raspada bivše federacije i njegovim posljedicama – ratnom traumom i fizičkim nasiljem koje smo doživjeli i, srećom, preživjeli. Moj put da se s time suočim podijeljen je u dvije linije: prva je akademska, a druga književna. Ova akademska je duža u smislu rada i istraživanja koje čovjek mora uložiti da bi shvatio zašto se nešto dogodilo na način kako se dogodilo, ali je i donekle lakša jer naučni aparat omogućuje distancu od realnih događaja. Nije slučajno da sam doktorirao na temi državljanstva i građanstva, kao i formiranja i rasformiranja političkih zajednica, što je objavljeno u knjizi „Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj“. U književnom smislu ja sam se oko vlastitih bolnih iskustava morao s oprezom kretati: moj prvi roman „Dvorac u Romagni“ ne govori direktno o raspadu Jugoslavije, iako je ta trauma u pozadini romana i mi osjećamo težinu neispričane priče mladog Bosanca čije je iskustvo u snažnom kontrastu spram bukoličkog pejzaža Emilije Romagne. No upravo u tom pejzažu otkrit će se neka davna i vrlo slična stradanja. Roman „Elijahova stolica“ nastao je kada sam s Balkana otišao na studije u Pariz i tada sam imao potrebu „da se vratim kući“ i da pišem o onome što me je godinama mučilo, a to je opsada Sarajeva. Ali i toj temi sam pristupio s odmakom – kreirajući lik stranca… Roman „Rezalište“, koji dolazi nakon deset godina prozne pauze, možda je najbolniji od svih. Nastaje onda kada sam bio spreman da se bavim vidljivim i nevidljivim rezovima i ožiljcima koje svi nosimo i koji i dalje određuju naš život, bez obzira na to želimo li o tome pričati ili ne.

Koje su konzekvence neispričanih priča iz prošlosti?

Postoje, na primjer, ljudi na desnom političkom spektru koji se odbijaju suočiti s pitanjima načina na koji se raspadala Jugoslavija, stvaranja novih država, masovnih zločina u ime njihove nacije, restauracije kapitalizma i svega što se događalo prošlih 25 godina. Kod takvih se ljudi trauma raspada i gubitka, koja je i njih pogodila, pretvara u agresiju. Tu agresiju potiče nekoherentni nacionalistički narativ koji neuspješno pokušava opravdati neopravdivo i uljepšati sliku po svemu upropaštenih naroda. Nama na lijevoj obali je ipak teže: mi prihvaćamo gubitak, ali ga još sebi nismo do kraja objasnili. Čak i kada ga pokušamo objasniti, gubitak i dalje živi u nama i određuje naše živote kao i naše reaktivno društveno djelovanje u toj pustinji postsocijalizma koja nam je nametnuta. Ovaj roman upravo pokazuje kako se od te traume ne može pobjeći i kako ni psihoterapija na individualnom nivou ne nudi magično rješenje. Mi svoj život gradimo oko gubitka; gubitka jedne zajednice, gubitka socijalističkog projekta i vizije te gubitka svih individualnih života. Evo, prošlo je 25 godina a mi se s tim gubicima i dalje borimo, okrenuti prema njima, paralizirani teatrom užasa. A, kao u „Rezalištu“, nova zora sviće i pitanje koje se uvijek iznova postavlja je što ćemo učiniti od novog dana koji je pred nama.

Kako se nakon traume novim očima gleda na sreću?

Ključna je alkemija kako od lošeg napraviti nešto dobro. Važna je pritom svijest da pojam sreće ne podrazumijeva sreću u svim aspektima i u svemu, odnosno da sreća podrazumijeva istinsku spoznaju nesreće, prošle i sadašnje, oko koje pokušavamo graditi naš samo donekle sretan život. Roman „Rezalište“ dovodi nas u trenutak kada se spajaju vanjska tragedija s onom porodičnom, u traumatičnom momentu smrti jednog od članova koja je uništila kratkotrajnu utopiju. Rat nam nije samo oduzeo djetinjstvo i mladost, nego i mogućnost sanjanja i to nas također boli. Ipak, ostaje sjećanje da je jednom bilo moguće sanjati i preko tog sjećanja polako, kroz pejzaž slomljenih iluzija, ponovno počinjemo otvarati prostor za životodajnu utopiju.

Gdje je nestala altruistička ljevica i kako to da je ona tako lako okopnila?

Ako znamo da je i sama liberalna država u defanzivi, a dobro znamo da je ona socijalno nepravedna i da nam je pokušala prodati širenje građanskih prava kao zamjenu za socijalne nejednakosti, onda tek možemo zamisliti u kakvom teškom stanju je progresivna, altruistička i emancipatorska ljevica. Ona danas nigdje ne postoji, osim u rijetkim političkim i geografski ograničenim konstelacijama, kao faktor koji mijenja ovaj svijet: proces uništenja ljevice događa se već četrdesetak godina. Ne mogu a da ne pomislim na ishodišnu točku iz koje je sve krenulo, a to je Francuska revolucija. Tu je ideja republike, koja nije u realnosti nikada bila do kraja ostvarena, ali i ideja revolucije koja počiva na uvjerenju da republika nije moguća ako u njoj nisu svi (socijalno) jednaki. S druge strane su bile snage kontrarevolucije koje su se razvijale kroz čitavo 19. stoljeće i svoj vrhunac doživjele u nacizmu i fašizmu. Goebbels je rekao da godinu 1789. treba izbrisati iz svjetske povijesti. Njegov su posao u ovom smislu nastavili bojovnici i pobjednici hladnog rata. I liberalna i konzervativna desnica zagovarale su jednako tako da se mora ukinuti i sama mogućnost sanjanja. Francuska i Oktobarska revolucija značile su upravo to: uvjerenje da se velikom kolektivnom akcijom svijet doista može promijeniti. Ja pak mislim da se 1789. godini moramo vraćati kako nam se ne bi vraćala 1941.

Ali ideja socijalne pravde šaptom je pala, bez ispaljenog metka…

Da, ona je pala kao i radnici u pjesmi Hladnog piva, „bez ispaljenog metka“: radnička klasa u Jugoslaviji i Hrvatskoj, koja je imala svoja sredstva za proizvodnju i svoju državu, odlučila je tu državu prepustiti banditima. Meci su se ipak ispaljivali, ali na neke druge, slične ljude u suprotnim rovovima… Ta velika prevara još uvijek nije provarena, jer je ideološka hegemonija desnice toliko jaka da mnogi još smatraju da su trebali ubijati druge ljude da bi ostvarili nekakvu sretnu, etničku, vanhistorijsku zajednicu, po uzoru na nešto što nikada nije postojalo. Ono što je realno postojalo kao zajednički život je dakle uništila opasna tlapnja. Ljevica je šaptom pala zato što je ljudima rekla „mi više nismo u stanju da sanjamo i sve što možda možemo je popraviti štetu“. Kada vidimo entuzijazam koji vlada oko lidera engleske Laburističke stranke Jeremyja Corbyna, mi vidimo da ga potiče netko tko samo želi popraviti štetu, ali tko nas ne navodi da sanjamo. Politika promjene nije moguća bez sanjanja. Zanimljivo je da je nekadašnja ljevica koja je sanjala da u svijetu uspostavi komunizam i oko toga podigla na noge milijune ljudi širom planete, na kraju spala na projekt povratka kapitalističkoj socijalnoj državi iz 1960-ih. I to je jedino što ljevica 21. stoljeća može smisliti. Jer danas je doista teško sanjati i nitko od nas formulu za te prevratničke snove još ne poznaje.

Škotska i Katalonija

Koliko su se promijenili društvo na Zapadu i njihov pogled na Balkan otkako ste vi tamo živjeli i radili?

Kada sam došao u Edinburgh da se na tamošnjem fakultetu bavim Balkanom, tada su pitanja kojima sam se bavio, nestanak jedne multinacionalne federacije i nastanak novih, kao i pitanja uređenja političke zajednice i državljanstva, zvučala kao klasičan akademski projekt koji je problematizirao jednu poluegzotičnu regiju koja je možda zanimljiva za turizam i ništa više. A onda se dogodilo da su neke slične teme ušle u javni život Škotske i Britanije, kao što su pitanje odnosa jedne regije spram centra, federalizam, nezavisnost i slično. Počele su se koristiti usporedbe: ako može tražiti nezavisnost sedamsto hiljada Crnogoraca i četiri miliona Hrvata, zašto ne može jednako tako i pet milijuna Škota s daleko snažnijom ekonomijom. Svi pokreti, uključujući i ovaj u Kataloniji, nužno sadrže eho balkanske priče, odnosno raspada Jugoslavije. Kako se pak Škotska i Katalonija vide s Balkana, to tek izgleda bizarno: naši nacionalisti nisu znali što da misle o Škotima jer su Škoti odlučili da grade „civilnu naciju“ kojoj se pripada životom u Škotskoj a ne porijeklom i pritom su pozvali imigrante iz cijelog svijeta da im se pridruže. Toj su ideji čak dali i lijevi prizvuk – dakle potpuno suprotno od svih naših nacionalista. Isto vidimo i u Kataloniji, gdje se separatizam pokušava pokazati drugačijim od ekstremizama na Balkanu. Njihovi borci za nezavisnost kažu da grade istinsku demokraciju i bore se za jednakost svih građana, uključujući socijalnu, izlazeći iz monarhističke Španjolske. Interesantno je pratiti zluradost s Balkana koji ovim pokretima dobacuje: možda smo mi bili divljaci, ali evo i vi ste! I mi ćemo vam sada reći što će se dalje s vama događati. Sve u svemu, nemamo se čemu radovati i bilo bi bolje da na ovim primjerima kritički preispitamo sami sebe.

U ovom smo razgovoru često spominjali utopiju. Koja je vaša utopija?

Kada već pitate… S obzirom na to da vjerujem da ne postoji individualna sreća ako postoji duboka društvena nejednakost i da ne vjerujem u male otočiće sreće i prosperiteta koje je neoliberalizam ponudio višoj srednjoj i bogatoj klasi, intimno želim ostvarenje društvene promjene koja bi omogućila da velika većina ljudi može živjeti život dostojan čovjeka. Takvo društvo bilo bi sasvim drugačije od ovih koja poznajemo, vrijedno da mu se doprinosi i da se od njega dobiva. U njemu ne bi proučavali čovjekovo porijeklo kako bi ga iz tog društva isključili ili eliminirali i u njemu nitko ne bi bio onemogućen da, zbog (slabijih) materijalnih uvjeta, ostvari svoje po svemu ostvarive snove. To bi bilo društvo u kojem bi većina imala puno više, a bogata manjina puno manje nego danas i gdje bi se ljudski odnosi gradili na jednakosti, uzajamnosti i solidarnosti. To bi podrazumijevalo sve druge jednakosti, rasne, rodne, seksualne, religijske, nacionalne… I, naravno, vječni mirmeđu ljudskim zajednicama, ma kakve bile. To jest utopijska vizija i ne mislim da je ona moguća sutra. Možda prekosutra.

Share