Iluzija iz vrča

Share

Krčmaru su svi isti, i pijanac i boem, i onaj što pije iz gušta i onaj što pije iz nužde i onaj što pije radi poziranja ili radi bunta. Probisvijet, raspikuća, propalica, alkoholičar, pijandura – ista vrsta i za krčmara i za svijet i za polusvijet, one što etiketiraju, šuškaju, tračare. Ista vrsta uistinu, dok god na isti način utapa tugu, krivicu, usamljenost, strah od samoće, strah od smrti, očaj, ovisnost.

Rekli su već sve o njemu, i da liječi i da truje, i da daje i da potkresuje krila, da otupi, umrtvi, uspori, zaliječi, ispere, ubije. Točili su ga mnogi velikani, mnogima je bio muza, vrelo inspiracije i privid utjehe. Mnoge je u relativno mladim godinama i sam ispio… Pilo se u svim epohama i pisalo se o pijenju još prije Krista. A opet, svaka boca i dalje rasplamsa ili umrtvi na nov i drugačiji način, otkrije novu razinu emocija i svijesti. Čak i isto piće nekad rasplače, a nekad razgali. Ta uličica kojoj znaš svaku baricu i svaku pukotinu u asfaltu, koliko si puta njome prošao, nakon prvog gutljaja sve se u nju slije, stopi. Nakon svakog novog gutljaja, možeš je sve stvarnije osjetiti, prosto čuješ šum suhog lišća pod nogama dok hitaš ka nečemu smislenom.

Alkohol uopće ne pruža utjehu. Ne tješi čovjeka. Naprotiv. Samo pojačava zanesenost, ludilo, dovodi ga do krajnjih granica kad je jedino moguće smoći snage i zapitati se o zakonitostima svijeta, o nepravdi, nemoći. Osvijestiti je, prihvatiti, prigrliti. Priznati da su ideali kojima si trezven bio opijen – promašeni.

Alkohol ne liječi tugu, on joj samo daje novo lice, opredmeti je da je gotovo možeš vidjeti u ogledalu, skoro da je možeš dodirnuti, uzeti za ruku. Postane ti suputnik, nisi više sam. Tuga naraste kao kvasac u dodiru s alkoholom, pa onda ispuni prazninu u kojoj se gubiš, daviš. Od tereta težeg od tebe samog pretvori se u prijatelja, jedino društvo, jedinog vjernog i iskrenog prijatelja koji nad tobom bdije i koji te ne napušta. Pretvori se u brata. U ljubavnicu koja jedina razumije i u čijem zagrljaju si jedino živ. Predaješ joj se kao zanosnoj ljepotici u kakvoj god da je haljini: jeftinom tetrapaku, skupocjenoj boci vrhunskog vina, limenci piva ili „unučetu“. Predaješ joj se oglušujući se na sve društvene norme. Svejedno ti je. Samo s njom si ono što jesi.

Njegovo veličanstvo alkohol ima moć da vrati na klupicu pored rijeke, u susjedstva u kojima smo odavno zaboravljeni, pred neotvorena vrata neke prilike u mladosti, na raskršća, u zagrljaje. Ima moć da sjećanju da život, tako da postane apsolutnije od realnosti. Ali i moć da izblijedi, posivi. U ovisnosti od toga što ne želiš i od čega bježiš. To te stigne.

Alkohol ima u početku tu moć da nagoni da govoriš. Vino ulazi, a riječi izlaze, sve lakše. Daje nam iluziju da smo inventivniji, emotivniji, duhovitiji, duhovniji no što jesmo. Ili da ništa od toga nismo. Onda kad jednom razviješ toleranciju na opijenost idejama, snovima, kad shvatiš da su lažni, izmanipulirani, onda natočiš sebi iluziju iz vrča. I prigrabiš privid slobode i kontrole. Kad je ionako sve neuhvatljivo i lažno, sam biraš svoj privid, onaj koji barem misliš da kontroliraš. Dok on tebe ne počne da kontrolira… Pijemo ga dok ono u jednom trenutku ne počne nas da ispija. Uzimamo ga, svjesno, iz hira, navike, ovisnosti, nemoći, dok ono na kraju ne uzme nas.

Share