Irena Škorić: Spomenici NOB-u bili su najbolji promotor vrijednosti antifašizma

Share

Rediteljka Irena Škorić magistrirala je filmsku i TV režiju na Akademiji dramskih umetnosti u Zagrebu, doktorirala dramske i audiovizualne umetnosti na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. U svom delovanju od 1998. godine do danas snimila je preko 30 filmova, dobila više od 50 nagrada na inostranim filmskim festivalima, a njen dokumentarni film „Neželjena baština” koji se bavi sudbinom spomenika koji su nastali u spomen na borbu protiv fašizma tokom Drugog svetskog rata proglašen je najboljim dokumentarnim filmom na 6. Balkan New Film Festivalu (BaNeFF-u) u Stokholmu.

„Spomenici su svjedoci o ljudima i vremenu u kojem su nastali. Ali i uništeni spomenici su svjedoci o ljudima i vremenu u kojemu su spomenici nestali. Iz spomenika se iščitava povijest čovjeka i društva u kojem živi. Od 1945. do 1990. godine izgrađeno je na tisuće spomenika narodnooslobodilačkoj borbi po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Mnogi od njih bili su vrlo visoke umjetničke vrijednosti. Umjetničkim su izričajem afirmirali antifašizam i čuvali sjećanje na važne ljude i događaje iz II. svjetskog rata. U Hrvatskoj je od 1990-ih srušena i devastirana polovica, oko tri tisuće. Nažalost, među njima su i spomenici najviše umjetničke vrijednosti. Na mjestima gdje su nekada ponosno stajali, danas su ruševine, uspomena na zanemarenu i neželjenu kulturnu i političku baštinu. Film govori o sudbini umjetničkih djela pretvorenih u otpad, ali i o društvu koje se odreklo svoje povijesti i vrijedne umjetnosti.”

Kakav je vaš odnos prema spomenicima NOB-u? Šta oni kod vas izazvaju? Koja osećanja, asocijacije, misli? Kako ih vidite? I kako ste ih nekad videli, a kako danas?

Spomenici NOB-u kad su nastali za mnoge su bili senzacija. Svojom modernošću i talentom autora izazvali su pozornost širom svijeta. Ti su spomenici, osim što su bili vrijedna umjetnička djela, bili i turističke destinacije, uz njih se vezivao dio obrazovnog procesa i političkog života. Mnogim su ljudima dio pamćenja, sadrže ih mnogi obiteljski albumi. Svi su pretrpjeli razaranja, a činila su mi se važnim zbog svoje nekadašnje ljepote i iznimne umjetničke vrijednosti i uloge koju su imali u društvenom životu. Posebno, u vremenu u kojem su nastali, bili su vrlo moderni, puno drukčiji od „konfekcijskih“ spomenika kakve često susrećemo, posebno u prošlom i ovom stoljeću. Ovdje se naravno referiram na one spomenike koje sam obradila u filmu “Neželjena baština”. Među stručnjacima i povjesničarima umjetnosti postoji teza da Petrova Gora na neki način ima poetiku Guggenheim muzeja u New Yorku, dok je spomenik u Kamenskoj možda preteča Guggenheim muzeja u Bilbau. S obzirom da sam rođena nakon Titove smrti, kao dijete sam “školski organizirano” pohodila Kumrovec i Galeriju Antuna Augustinčića u Klanjecu. Tad su mi ti spomenici djelovali monumentalno i svečano, nešto što se promatra s poštovanjem, a taj osjećaj je i danas ostao u meni. Svojim visokim artizmom ti su spomenici bili najbolji promotor vrijednosti antifašizma. Poštovanje prema umjetniku, njegovom dijelu, te prema onima koji su dali ono najvrijednije – svoj život za obranu domovine.

Koliko danas stanovnici republika bivše Jugoslavije znaju o spomenicima?

Stanovnici republika bivše Jugoslavije, pogotovo populacija 30 +, zna dosta o spomenicima NOB-u. Spomenici su ipak dio “kolektivnog sjećanja” i nacionalne kulturne baštine novih država. Samo, postoji jedan problem, a on se očituje u sintagmi “neželjena baština”. Za dio populacije spomenici o kojima govorimo nisu poželjni i najrađe bi da ih nema. Zato su mnogi od spomenika srušeni. Prema Aloisu Rieglu koji je utemeljitelj moderne zaštite spomenika, „neželjena baština“ je ona baština koja je izgubila potomke onih koji su ju stvorili, baština za koju više nema interesa. Kaže, nestali su motivi i vrijednosti koji su doveli do podizanja takvih spomenika. Nadam se samo da i moj film neće postati „neželjena baština“. Ali, spadam u one koji smatraju da ima još mnogo ljudi koji vjeruju u antifašizam, posebno onih koji vjeruju u umjetničke vrijednosti spomenika naših vrhunskih kipara, čak i neovisno o ideologiji i odnosu prema povijesti. Upravo njima, namijenjen je ovaj film. Svi ti spomenici imaju ideološku i etičku podlogu u antifašizmu i toga se ni najmanje ne treba stidjeti. Ta činjenica, isto tako, ne umanjuje umjetničku vrijednost koju imaju spomenici od kojih su neki vrh, ne samo naše, spomeničke baštine.

Ako film „Neželjena baština“ predstavlja „odu antifašizmu“, šta je za vas lično antifašizam?

Antifašizam nikako ne bi smio biti kontroverzna tema. Svaka bi se država morala ponositi time što je imala snažan pokret otpora protiv Hitlera, Mussolinija i njihovih domaćih sudionika u zločinu. Međutim, tema jest kontroverzna zbog onih koji bi željeli naknadno promijeniti povijest. Onih koji bi od dobra napravili zlo i obratno. Danas, nakon toliko godina, zaista nema smisla propitivati kome je otac ili djed bio u ustašama ili partizanima. Mnogi su se i slučajno našli u redovima neke od formacija. Valja osuditi zločin, svakoj žrtvi odati počast, ali i jasno reći da je bilo ispravno biti protiv Hitlera, ne na njegovoj strani.

 

Tokom rada na projektu proputovali ste region. Kakve su nam zemlje? Kakvo nam je društvo? Da li nam samo spomenici propadaju?

Film „Neželjena baština“ svoju svjetsku premijeru imao je pred prepunom kino dvoranom 22. Sarajevo Film Festivala. Atmosfera na projekciji je bila savršena, a karte su danima prije bile rasprodane. Posebno su me ganule reakcije publike, kao i kolega nakon filma. Svi se slažu da je riječ o originalnoj temi, da je film svojevrsna oda antifašizmu i da otvara teška pitanja odnosa koje hrvatsko društvo ima prema Drugom svjetskom ratu, razdoblju bivše Jugoslavije i simbolima tog vremena. Neki su istakli da je film kontroverzan. Sigurno, to ovisi i o političkoj opredijeljenosti gledatelja. Šteta je da Hrvatska, bez obzira na odnos prema povijesti i njeno preispitivanje, nije imala snage i pameti sačuvati vrhunska umjetnička djela koja su, osim umjetničke ljepote, prenosila i pozitivne poruke antifašizma. Posebna tragedija je to što su među srušenim spomenicima antifašističkoj borbi i oni najviše umjetničke vrijednosti, spomenici koji su bili na tragu najboljih modernih tendencija u svjetskoj umjetnosti svoga vremena. Ja bih bila najsretnija kad bi film potaknuo obnavljanje svih bitnih i porušenih spomenika antifašizma.

Na premijeri je bio gospodin Raif Dizdarevć, istaknuti političar u bivšoj Jugoslaviji i predsjednik antifašista u BiH. Bio je jedini partizan na projekciji i bio je posebno ganut filmom, a i publika njegovom nazočnošću. Dobio je izniman aplauz. Nakon filma bilo je puno diskusija u kojima je istaknuto kako je rušenje spomenika simptom refašizacije, ne samo Hrvatske, već i drugih zemalja nastalih na području bivše Jugoslavije.

Sav civilizirani svijet poštuje antifašizam i ističe svoju ulogu u njemu. Čak i narodi koji su tek rudimentarno pružali otpor fašizmu to s ponosom ističu. Na žalost, u državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije, posebno u Hrvatskoj i Srbiji, na djelu je povijesni revizionizam. Ustaše i četnici se žele prikazati kao heroji i domoljubi, partizani kao izdajice i zločinci. A stvar je upravo obrnuta. Umjesto da s ponosom njegujemo antifašističku tradiciju, mi je se odričemo i rehabilitiramo one koji su vojevali na strani Hitlera i Mussolinija te služili najstrašnijoj ideologiji koju poznaje ljudska povijest. Neki prihvaćaju taj povijesni revizionizam jer su indoktrinirani neoustaštvom i neočetništvom, drugi iz neznanja, pod utjecajem medija, dijelova crkve i nekih politika koji zagovaraju revizionizam.

Što se tiče spomenika, najviše razaranja su pretrpjeli oni u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, dok su najočuvaniji oni u Sloveniji, a u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji je više manje slična situacija, iako sam primjetila da su ih i tamo u zadnje vrijeme “otkrili” ljudi koji se bave prodajom sekundarne sirovine…

Proputovali ste i Evropu. U svetlu ili senci trenutnih svetskih dešavanja, može li se na SFRJ iskustvo gledati kao na pretskazanje ili utopiju budućnosti?

Film “Neželjena baština” proputovao je Europu, dobitnik je šest međunarodnih nagrada, ali i dalje ga pozivaju na festivale. Neopisivo sam ponosna na to što je upravo taj film prvi hrvatski film prikazan u Europskom Parlamentu u Bruxellu prošle godine. Mislim da ga je publika u svijetu, dobrim dijelom i kod nas, prepoznala ponajprije kao zgražanje nad vandalizmom. Kod nekih film, kao i druge reminiscencije na bivšu državu, izazivaju nostalgiju. Ali, nakon iskustva države koja se raspala u krvi, u kojoj su nacionalizmi, ekspanizionizam i spremnost da se u ime nacije čine zločini odredili njenu sudbinu, malo je tko spreman ponoviti iskustvo SFRJ. Zapravo, ogromna je krivnja gospodara rata koji su svojim zlom za dugo vremena udaljili ljude i narode koje je, bez obzira žive li u zajedničkoj državi ili ne, toliko toga povezivalo. Kao najvažniju zadaću politike, ali i svih koji javno djeluju, vidim čuvanje mira, građenje međusobnog povjerenja i suradnju koja će možda jednog dana odnose među ljudima i narodima odteretiti svega onoga lošeg što je ostavilo naslijeđe rata.

Veoma ste mladi, a vaši radovi su nagrađivani širom sveta. Šta postavljate sebi kao izazov i cilj?

Htjela bih raditi dugometražni igrani film u holivudskim uvjetima, sa svom onom tehnikom i propagandnom mašinerijom iza sebe kako je to slučaj u uređenim kinematografijama. Trenutno radim na nekim međunarodnim koprodukcijama. Međutim, u Hrvatskoj već dulje vrijeme ne mogu doći u takvu situaciju. Da parafraziram naziv one sjajne Šovagovićeve predstave “Sokol ga nije volio” i kažem: HAVC me nije volio. Zato, ostaje mi međunarodna karijera i rad za strance. Želim i još više putovati, upoznavati nove ljude, učiti, usavršavati se. Nedavno sam doktorirala dramske i audiovizualne umjetnosti na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, tako da mogu reći da sam jedan od ciljeva, onaj da se usavršavam, u prvom koraku ostvarila. Ali, želim još učiti, biti još bolja i uspješnija.

Šta je za Vas Jugoslavija?

S obzirom da sam rođena nakon Titove smrti i da se Jugoslavija raspala u vrijeme dok sam bila u osnovnoj školi, nisam sigurna da sam prava osoba za to pitanje. Ali, sigurno je, postoje mnoge uspomene, strariji rođaci i prijatelji koji sa mnom dijele svoje iskustvo Jugoslavije. Moje se odnosi na djetinjstvo koje svi volimo idealizirati. Čula sam mnoge lijepe priče o socijalnoj sigurnosti, ulaganjima u kulturu, sigurnosti radnog mjesta, prijateljstvu ljudi različitih vjera i nacija. Ali, i priče o nedostatku demokracije, političkim progonima i ekonomskim problemima. Iako, kad slušam o tadašnjim tvornicama, tržištima na kojima su domaće firme bile uspješne, a posebno o velikim kulturnim projektima, izgleda mi da danas u mnogim segmentima imamo društvenu regresiju. Neki dan sam u knjižari kupila roman “E baš vam hvala” Marka Vidojkovića, koji je 1975. godište, a jedna od recenzija ide ovako: „U paralelnom univerzumu urnebesnog, zabavnog, a opet i sasvim ozbiljnog Vidojkovićevog romana, Jugoslavija se nikada nije raspala, svi smo bogati, zdravi i potentni samoupravljači i ide nam baš dobro, a kosmičkim kvarom uskrsli četnici i ustaše na kraju će, naravno, dobiti po nosu.“ Realnost je, međutim, sasvim drukčija, bolna, za mnoge i tragična.

Share