Samo nekoliko dana prije nego što su otišli na po svemu nezasluženi godišnji odmor, saborski zastupnici izglasali su novi Zakon o radu, koji bi se u nekoj gorkoj šali mogao zvati i zakon o prekovremenom radu ili zakon o izrabljivanju.
Duži radni tjedan, povećan broj prekovremenih sati, noćni rad trudnica, samo su neke od “blagodati” koje su analitičari iščitali iz novog zakona, a lista novih, za radnike nepovoljnih odredbi, poduža je. Vladina opravdanja i obrazloženja rigidnosti zakona kada su u pitanju radnička prava svode se na lažnu brigu o rastu BDP-a i poboljšanju poduzetničke klime.
Ovakav Zakon o radu zapravo je nastavak mjera koje ova neoliberalna vlada poduzima u posljednje dvije godine kako bi udovoljila poslodavcima u njihovim zahtjevima za radikalnim redefiniranjem odnosa između radnika i poslodavaca. Višegodišnja mantra o prevelikim radničkim pravima, nefleksibilnom tržištu rada i neučinkovitosti domaće radne snage svoje je oživotvorenje dobila u ovom zakonu. Stavimo li ovo u kontekst nastavka rasprodaje udjela u državnim poduzećima (Končar, Hrvatske telekomunikacije, Luka Ploče) i najava o smanjenju porezne stope od 40 posto na najviše plaće, jasno nam je da se država nalazi u bestežinskom stanju, bez koncepcije ikakvog razvoja. Mjere kojima svjedočimo samo su izraz privatnih interesa moćnika i utjecajnih grupa koji od Vlade, kao na kakvoj recepciji, naručuju pojedine zakone radi stjecanja boljih pozicija u nesmiljenoj bici za državne resurse i kapital.
Smanjivanje poreza, radničkih prava, maksimalno prilagođavanje zakona stranim investitorima recepti su koje Vlada nudi kao viziju hrvatske budućnosti. Dovoljno je pogledati u susjedstvo, konkretno u Makedoniju, koja među investitorima slovi kao poduzetnički raj, kako bismo zaključili da takva vizija rasta i razvoja nikome normalnom ne treba biti uzor. Minimalna plaća od 179 eura i Zakon o radu mijenjan 12 puta od 2005. naovamo, čime je poslodavcima omogućeno davanje otkaza bez otkaznog roka, pravo na štrajk je ograničeno gomilom pravila i uvjeta koje je gotovo nemoguće ispuniti, smanjen je zakonski zajamčen godišnji odmor, a vremenski rok za rad na određeno vrijeme produljen je s jedne na pet godina. Životni standard u toj bivšoj jugoslavenskoj republici i dalje je jednako katastrofalan kao i prije reformi, a nezaposlenost je vrtoglavih 30 posto.
Mantru o potrebi “fleksibilizacije tržišta radne snage”, što u prijevodi znači uvođenje feudalnih principa u odnos poslodavac – radnik, atrofirana javnost uglavnom kritički ne preispituje, pa je izglasavanje Zakona o radu prošlo uz poslovično njurganje hrvatskih sindikalista i protestno pjevušenje “Internacionale” na galeriji Hrvatskog sabora. Dok su samo prije mjesec dana revno skupljali potpise protiv izdvajanja pomoćnih djelatnosti iz sustava države, ovakav Zakon o radu, koji će nanijeti veliku štetu svakom radniku, prošao je prelako i bez ikakve suvisle reakcije. Nekoordiniranost, naivnost ili nešto treće, nije ni bitno, ali hrvatski sindikati očito nisu spremni nositi se s izazovima koje pred radnike stavljaju zahtjevi kapitala i gramzivi političari. Upravo to i jeste problem sindikata, koji svemu onome što muči radništvo pristupaju površno, pragmatički i pomalo nezainteresirano. Problemi niskih nadnica, sve težih uvjeta rada i plaćanja obveza preduboki su da bi se o njima raspravljalo tako paušalno kako se to čini u Hrvatskoj. Jalovi prosvjedi i akcije, poput dodjele žutih i crvenih kartona Vladi, pokazuju da sindikati nisu svjesni dubine problema.
Hrvatski sindikati, nažalost, još nisu definirali koji su to ključni faktori koji su odgovorni za dramatično srozavanje životnog standarda, radničkih prava, BDP-a, industrijske proizvodnje… čega god hoćete. Jer koju god granu pogledate, koji god društveni segment izdvojite, naići ćete na iste rezultate. Nisu svjesni činjenice da tko god formira vladu, tko god bio na čelu sindikata, kakve god zakone o radu donosili, kriza će biti sve gora jer je matematika neumoljiva. Ekonomske i matematičke zakonitosti na kojima počiva naš ekonomski i monetarni sustav nužno vode u destrukciju i tu činjenicu nikakvi pregovori s poslodavcima i vladajućima ili gospodarsko-socijalna vijeća ne mogu promijeniti. Radnička prava mogu se ostvarivati jedino u uvjetima održivog financijskog sustava, a takav sustav prije svega podrazumijeva drugačiji sustav emisije novca. Upravo od emisije novca i temeljnih postavki monetarnog sustava ovise radnička i sva druga prava. Dok to ne shvate i ozbiljno ne analiziraju ovu krizu bez dna te dok ne postave jasne zahtjeve za promjenama u pravom smjeru, sindikati će moći samo nijemo gledati sve veća izrabljivanja, ponižavanja i otpuštanja radnika.
