U sklopu gostujućih izložbi u Izložbenom salonu Muzeja Međimurja u Čakovcu održana je izložba Ikone i pejzaži autora jeromonaha Panteleimona.

Jeromonah Panteleimon, svjetovnog imena Radoslav Viličić diplomirao je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Vasilija Jordana. Potraga za duhovnim okupirala ga je već od mladosti pa je studirao i teologiju. Napustio je rimokatolicizam u kojemu je rođen i 1993. godine na Svetoj gori Athos prelazi na pravoslavnu vjeru. Tijekom 2000-te godine stupa u manastir Sv. Panteleimona u Patrasu kod arhimandrita Joakima, gdje je dvije godine kasnije zaređen te postaje jeromonah. Uz ostale manastirske dužnosti posvetio se ikonografiji.

Umjetnost stopljena sa monaštvom

– Prije je bilo puno teže, sad mi se mnogo toga “pročistilo” – u životu, na likovnoj akademiji i u stilu rada. Vidio sam da to vodi u svojevrsnu duševnu i duhovnu konfuziju. Okosnica mog rada je ikonografija koja ima direktnu poveznicu s mojim životom u vjeri i u crkvi. Međutim, nemam ništa protiv  da se s vremena na vrijeme vraćam i na motive koje sam radio prije. Ali sad to radim s jednom mirnoćom, ne u neizvjesnosti kao nekad, kad smo svaki čas mijenjali stilove i bili smo prisiljavani da nalazimo nove, da budemo, tobože, originalni. To je unosilo nemir. Sad radim ono što vidim. Kada to nije crkvena ikonografija, onda su pejzaži, portreti, mrtve prirode. Normalni motivi koji su svakome razumljivi. I to nije u suprotnosti s evanđeljem i sa crkvenim životom – govori o svom poslanju jeromonah Panteleimon.

Ikonografija u središtu umjetničkog stvaralaštva

Ikonografijom se počeo baviti iz potrebe koje su postojale u manastiru kako za njih same, tako i za vanjske korisnike koji su im te usluge plaćali, što predstavlja jedan od izvora financijskih sredstava za cijeli manastir. Jeromonah Panteleiomin o takvom odabiru kaže kako je „njegovo poslušanje bilo da radi to“.

Ikone i danas izrađuje tradicionalnom tehnikom jajčane tempere na drvetu. To je tehnika u kojoj se pigment, odnosno boja u prahu, miješa sa žumanjkom koji služi kao vezivno sredstvo. Tehnika se nije mijenjala tisućljećima, a autor smatra kako zbog toga ikone stare nekoliko stotina godina izgledaju jednako kao i one naslikane danas. Čak i više od toga, smatra da „nema potrebe za nečim drugim“ odnosno, intervencijom suvremenih strujanja iz područja slikarstva. Tradicionalne su i teme koje se crtaju. Najčešće su to likovi svetaca koji se slikaju onako kako ih je predanje iskristaliziralo, a slični se predlošci koriste već stoljećima.

–  Ozbiljan slikar ne vidi razloga da bi unosio neke bitne promjene, nego se ponavlja, uvijek je isto. Postoje male izmjene, ali suština je ista. Kažu da je to dosadno, da se uvijek isto radi. Ali nije!  – ističe slikar. Ikone se slikaju bez perspektive, plošno kako bi se na taj način predočio dojam vječnosti i bezvremenosti, da slika ne bi bila opterećena vanjskim utjecajima.

[stextbox id=”stb_style_796310″ caption=”O ikonama”]Ikone su zasebna vrsta religioznog slikarstva povezanog s istočnom crkvom. Obično prikazuju Hristosa, Bogorodicu, svece i mučenike, a ponekad su to prikazi iz Biblije. Svetački likovi su tipizirani i shematizirani, prikazani plošno na zlatnoj pozadini, a rade se na drvu ili platnu tehnikom jajčane tempere. Najstarije ikone potječu iz 6. i 7. stoljeća. Na Crkvenom saboru u Carigradu 842. godine odlučeno je da se ikone slikaju po strogim ikonografskim shemama i tehnološkim postupcima, koji se i danas uvažavaju. Pod bizantskim utjecajem razvile su se mnoge škole u Grčkoj, Rusiji, Srbiji, Makedoniji i dugim slavenskim zemljama, ali sve one slijede drevne kanone izrade opisane u ikonopisnim priručnicima s predlošcima crteža svih svetaca  za svaki dan u godini i sve velike praznike. Postoje i iscrpni priručnici s tehničkim uputama o pripremi nosioca, boja i završnih premaza te svega ostalog što se koristi u izradi ikone.[/stextbox]

 

Manastirske radionice

Tehniku slikanja ikona jeromonah Pateleimon usvojio je u manastiru prilično brzo, s obzirom na prethodno poznavanje slikarskih tehnika. Kao što su manastiri zasebne cjeline u kulturnom i financijskom smislu, tako su i u umjetničkom. Autor navodi da postoje sitne razlike između stilova koji se njeguju u pojedinim državama, na primjer Grčkoj, Srbiji, Rusiji, Bugarskoj, no u bitnom su svi u suglasnosti. Upravo je Grčku odabrao kao svoje odredište, jer je smatrao da su tamo „najizvorniji duhovni i umjetnički oblici te ideje“. Fizičku odvojenost od profanog svijeta, jeromonah Panteleimon prenosi i na svoje slikanje. Tako kod slikanja pejzaža najrecentnijeg postanka primjećuje da počinje izbjegavati način slikanja koji njeguje zapadna tradicija te više koristi moment svjetlosti koji je izrazit u pravoslavnoj ikonografiji.

Ikone u izložbenim prostorima

– To je zapravo oblik apostolstva, propovijedi koja se izlaže u svijetu, jer postoje ljudi koji ni ne znaju da je to također svjedočanstvo vjere. Jer ikonografija je neodvojiva od vjere. I ne može je ni raditi netko tko nije vjernik, jednostavno ne bi izdržao – kaže autor o izlaganju svojih djela. Jeromonah Panteleimon intenzivnije izlaže u posljednje dvije godine te su tako organizirane izložbe u Zagrebu i Varaždinu. Izložbe izazivaju pozitivne reakcije, pa i začuđujuće.

– Većinom su ljudi ugodno iznenađeni, mnogi od njih nisu to nikad vidjeli. U Dalmaciji takvih primjera još uvijek ima, no u katoličkim crkvama u sjevernoj Hrvatskoj – ne. Izuzev nekih starih freski koje malo podsjećaju na ikone – objašnjava jeremonah.

Iako je čakovečka izložba bila otvorena tek kratko vrijeme, uspjela je pobuditi zanimanje publike te ponuditi rijedak uvid u pravoslavno sakralno slikarstvo.

 

Autor: Janja Kovač