Između „mi“ i „oni“

Share

Posljednji mjesec ove godine Privrednik je još jednom rezervirao za organizaciju svog tradicionalnog godišnjeg Kongresa mladih Srba i tako im pružio priliku da se upoznaju, povežu i iskažu svoje mišljenje o ključnim izazovima naše sadašnjosti, koja je po ocjenama svih poprilično tmurna. Učenici i studenti iz svih krajeva Hrvatske okupili su se u Zagrebu, a mnogi od njih su prvi put u životu na jednom mjestu vidjeli toliki broj svojih vršnjaka i sunarodnjaka koji dijele iste izazove i probleme. Povezivanje, osnaživanje i osposobljavanje mladih da se nose sa svim problemima koje društvo stavlja pred njih postali su glavni alati u borbi za opstanak bilo koje manjinske zajednice, što je posebno izraženo kod Srba kao najstigmatiziranije manjine.

Ključna rasprava vodila se na temu „Mladi između ‘mi’ i ‘oni’“, jer je pitanje identiteta i načina na koji se mladi nose sa svojom pripadnošću i dalje jedan od većih izazova s kojima se susreću u opterećenom i podijeljenom hrvatskom društvu. Mnogi mladi iznijeli su osobna iskustva diskriminacije, iznoseći na površinu sve bolesti ovog društva. Činjenica da su 2018. godine 14-godišnjaci žrtve diskriminacije, izrugivanja i podcjenjivanja isključivo zbog svoje nacionalne pripadnosti pokazuje koliko je društvo bolesno, zarobljeno u prošlosti i kao takvo osuđeno na propadanje kakvom i svjedočimo.

Očekivan je to rezultat politika koje provode one društvene snage koje ne žele druge i drugačije i koje su dovoljno moćne da svima drugima, uključujući manjine, na djelotvoran način pokažu da nisu dobrodošli. U kombinaciji s ekonomskom krizom koja bi i u savršeno skladnom društvu bila dovoljan poticaj za napuštanje zemlje, diskriminacija je postala jamac da će se mnogi vrlo lako odlučiti za odlazak u inozemstvo, u zemlje u kojima njihov identitet neće biti mjerilo za ono što je od životne važnosti. No takvo stanje nije nikakva novina, na takav tretman navikavaju se već generacije mladih Srba u Hrvatskoj, sada već i one koje su rođene debelo nakon svih ratova i koje Hrvatsku vide kao svoju domovinu jer drugu nikad nisu ni imali. Unatoč tome, dominantni smjer hrvatske trenutne politike, onaj nacionalistički, ne propušta priliku kako bi iz pripadnosti hrvatskom društvu isključio sve one koji se po njihovom nakaradnom shvaćanju ne uklapaju u ideale tog društva. Sustav koji iznova i iznova dijeli „nas“ i „njih“ i koji stalno inzistira na tome da smo mi nešto drugo i drugorazredno, nije sustav u kojem bi ijedan normalan čovjek poželio živjeti.

Iako vođena od onih koji ne pripadaju snagama koje imaju najizopačenije poglede po pitanju izgleda hrvatskog društva, službena država prečesto zatvara oči, usta i uši, u nadi da će im to donijeti pokoji glas više. Bezbrojni su primjeri tihe, a česti primjeri otvorene diskriminacije koja pogađa mlade, mnoge visokoobrazovane pripadnike manjinskih zajednica, ali o njima se ne govori i doživljava ih se prilično normalnima. Istovremeno, teško je diskriminaciju manjina predstaviti kao ozbiljan društveni problem u zemlji koju napuštaju stotine tisuća ljudi u potrazi za poslom i boljim životnim uvjetima.

No diskriminacija, podcjenjivanje i stigmatizacija nisu jedini problemi mladih Srba u Hrvatskoj. Njihovi ključni problemi podudaraju se s problemima većine mladih u Hrvatskoj, a diskriminacija i specifični problemi koji izvor imaju u identitetu samo su, doduše značajna, otežavajuća okolnost koja im život čini težima u odnosu na njihove vršnjake „ispravnih krvnih zrnaca“. Najbolji savjet upućen mladima, koji se u raspravi mogao čuti, jest taj da pokušaju biti najbolja moguća verzija sebe kako bi se svojim znanjem, kompetencijama i izgrađenim samopouzdanjem mogli nositi s postojećom diskriminacijom i podcjenjivanjem. Znanje ne može nitko oduzeti, a na tržištu radne snage kapitalu je preskupo i neisplativo diskriminirati najbolje i najspremnije.

Upravo se u taj cilj obrazovanja i povezivanja kao ključnih preduvjeta za opstanak savršeno uklapa djelovanje Privrednika, koji je i ove godine uz pomoć donatora i institucija osigurao 63 stipendije za studente i učenike iz svih krajeva Hrvatske. Na taj način nastavljena je dugogodišnja strategija potpomaganja obrazovanja kao jedinog smislenog jamca održivog i produktivnog društva. Stvaranje obrazovanih pojedinaca sposobnih kritički misliti najveći je doprinos izgradnji društva tolerancije, a društvo tolerancije u kojem ima mjesta za svakoga, bez obzira na razlike, ono je čemu oduvijek težimo.

Share