Ovo je priča o dvojnom identitetu, političkom progonu i nerazjašnjenoj smrti Sime Dobretića, komunista iz Bukovića kraj Benkovca. Ali priča je i puno šira i sveobuhvatnija: govori o neznanju, revizionizmu i nemaru prema žrtvama ustaškog terora. Jednom riječju, naša svakodnevica.

Simo Dobretić bio je sve ono što je i danas nepoželjno: Srbin po rođenju, antifašista po moralnom i političkom opredjeljenju. Jugosloven. Član Komunističke partije Jugoslavije. Potpisivao se na ćiriličnom pismu. Da je naš savremenik, po svoj prilici borili bismo se protiv istih kukastih vjetrenjača. Samo što smo mi, za razliku od Sime i njegovih drugova, danas ipak zaštićeniji. Ili je to samo privid.

Svjedoci smo ustrajnog osporavanja istine i izjednačavanja oslobodioca i okupatora, ostvarenog u domišljatom rješenju o “dva totalitarizma”. Imajući to u vidu, kao pojedinci, novinari i humanisti, nemamo pravo nikoga zaboraviti. Iz tog razloga, kratak život Sime Dobretića nam je izuzetno važan, dostojan pažnje, istraživanja i objavljivanja.

Simo je nastradao u NDH u svojim ranim tridesetima. Sjećanje na njega praktički ne postoji. Ima ga u improviziranim sjećanjima mještana njegovog rodnog sela. Gligorije Rnjak rekao nam je ono što zna o Simi Dobretiću, a tu je priču davno čuo od jednog profesora iz Zadra. Gligorije se imena tog profesora ne može sjetiti. Najzvučniji podatak je taj da je Simo Dobretić rođen pod prezimenom Rnjak i da ga je u nekom trenutku svog život promijenio. Potencijalni razlozi za to učinili su nastanak ove priče.

Milica Bjelanović, Simina bratanica, zna da je njezin otac posjedovao neke Simine dokumente, ali su oni nestali skupa s kućom koja je minirana u zadnjem ratu. Kaže da je Simo imao sina Pavla i da o njemu ne zna ništa.

Traženje suvislih i potpunih podataka o Siminom životu bilo je nalik rudarskom poslu. Odgovori o njemu morali su se potražiti na onim tačkama na kojima se tokom života kretao, a to je najvećim dijelom, barem posljednjih godina života, bio Zagreb.

Gligorije je uputio na spomen-ploču u Mihanovićevoj ulici, iza hotela Esplanade, rekavši da se tamo nalazi Simino ime. Simo je naime bio državni službenik u Zavodu za socijalno osiguranje. Uzimajući u obzir tzv. dekomunizaciju javnog prostora u Hrvatskoj, bilo je opravdano očekivati da se spomenik NOB-u ne nalazi na istom mjestu. No ipak je tamo, u predvorju zgrade Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Mramorna ploča na kojoj piše: “U Narodno oslobodilačkoj borbi od 1941. do 1945. dali su svoje živote službenici socijalnog osiguranja u Zagrebu.” Osamnaest imena, Simo Dobretić peti po redu. Između ostalih, tu su imena narodnih heroja Božidara Adžije i Sime Crnogorca. Dalje na ploči piše: “Povodom jedanaeste godišnjice ustanka naroda Hrvatske podiže im ovu ploču 27. srpnja 1952. Sindikalna podružnica.” Fotografiranje je iz nekog razloga strogo zabranjeno.

To je bila informacija više. U Arhivu Srba, zajedno s Igorom Drvendžijom, tražimo neki pisani trag, možda čak i cjelovite odgovore na pitanja gdje je živio, studirao i umro. Ubrzo smo saznali da su postojala dva čovjeka s istim imenom i prezimenom. Na prvi pogled reklo bi se da nije ništa čudno, mnogo ljudi dijeli svoje ime i prezime s drugima. Međutim, priča se znatno komplicira kada se obrati pažnja na sadržaj dokumenata i kada se uradi obična komparacija.

Prvi dokument kaže ovako:

[pullquote class=”full”]

[Dobretić Simo, Andrije

Rođen 1. listopada 1908. u Bukoviću, Benkovac, nastanjen u Zagrebu, državni činovnik. Uhapšen 11. travnja 1941, a 28. svibnja 1941. interniran u logor Danica kraj Koprivnice. Javljao se do kraja lipnja 1941. a zatim mu se gubi trag.]

[/pullquote]

 

Drugi pak kaže ovo:

[pullquote class=”full”]

[Dobretić Simo, Pavla Poljakovića

Rođen je 1914. godine u Subotici. Po zanimanju je bio diplomirani pravnik. Živio je u Zagrebu i bio zaposlen kao činovnik kod Ministarstva socijalnog osiguranja, a od 1937. u Zavodu za socijalno osiguranje u Mihanovićevoj ulici. Bio je učesnik Naprednog studentskog pokreta, no prije rata je nosio očevo prezime Poljaković, ali onda je promijenio prezime u Dobretić kako bi izbjegao raciju policije i žandarmerije koja ga je protjerala iz Beograda gdje se nalazi na studijima.

Zato je godinu dana živio u Benkovcu i ponovo nastavio studij u Zagrebu. Tu je prije rata sudjelovao u studentskim štrajkovima, raznim zborovima, manifestacijama, na predavanjima u Svjetlosti i slično. Po partijskoj liniji bio je uključen u Samostalnu demokratsku stranku V. Vildera i po toj liniji postao šef zavoda za socijalno osiguranje u Zagrebu. Navodno je odveden u logor s grupom koja je uhićena radi predostrožnosti prije rata. Uhapšeni drugovi su bili odvojeni u dvije skupine. Jedna je bila odvedena u Zagorje, a druga u Koprivnicu gdje su tada bili formirani logori. Dobretić je bio u grupi koja je poslana u logor u Koprivnicu. Streljan je od ustaša u Dotrščini 1941. Ime mu se nalazi na spomen ploči u Mihanovićevoj ulici 3.]

[/pullquote]

 

U trenutku u kojem uspoređujemo ove dokumente još uvijek nemamo saznanja o godini rođenja “našeg” Sime Dobretića, što bi uvelike pomoglo tumačenju. Budući da znamo kako se zvao Simin otac, prvi dokument je izvjesniji, iako je neobičan podatak da je Dobretić iz Subotice bio godinu dana u Benkovcu. Zašto baš u Benkovcu? Takođe, i jedan i drugi bili su državni službenici. Ime Pavla Poljakovića u tom je trenutku isto nepoznanica. Zatim, kronološki gledano, zadnje javljanje Dobretića iz Bukovića bilo je u junu mjesecu 1941., a Dobretić iz Subotice je strijeljan u Dotrščini, što je bilo u julu mjesecu 1941. godine. Dolazimo do zaključka da se ovdje vjerovatno radi o jednoj osobi. Preklapanja su jasna, a možda je u pitanju birokratska greška. O mogućim pretpostavkama razgovarali smo s Igorom Drvendžijom.

– Ako uzmemo u obzir generalnu Siminu konspirativnu prirodu, onda bi te koincidencije stvarno mogle indicirati da je on “kemijao” s minimalno dva identiteta. Što je zapravo bilo prilično uobičajeno za komuniste ilegalce u to doba – kaže Igor.

Slažemo se da podaci koje imamo ne smiju ostati neobjavljeni jer su to, na kraju krajeva, znakovi koji ukazuju da je Simo Dobretić postojao, a to je naš glavni cilj.

Kako niti jedan izvor ne može biti pouzdan kao porodica, odnosno direktni potomci, stupili smo u kontakt s unukom Sime Dobretića, Vladimirom Dobretićem iz Novog Sada. Veze koje su Dobretići površno uspostavili sa Siminim dalmatinskim korijenima prije trideset i više godina prekinute su sa zadnjim ratom koji nas je zadesio. Tako da je potraga za Siminim unukom trajala danima. Kada smo se konačno virtuelno susreli, Vladimir je u nekoj mjeri rastumačio arhivski dokument Dobretić – Subotica. U prilog tezi o dva identiteta ide informacija da je prezime Poljaković zapravo prezime Simine žene Marije koja je rodom iz Subotice. U Subotici se rodio i njihov sin Pavle. Budući da ni Pavle ni Marija više nisu među živima, umjesto njih su govorili dokumenti i pisma koje je Vladimir podijelio s nama. Tada su se raštrkani podaci o Simi spojili u cjelinu i postali priča, onoliko koliko je to poslije 70 i kusur godina moguće.

Simo Dobretić rođen je pod imenom Simo Rnjak u Bukoviću nadomak Benkovca 1908. godine. Nejasno je ostalo na koji datum, jer se u dokumentima pojavljuju dva: 1. oktobar i 18. septembar. Bio je najmlađe dijete Jandrije Rnjaka i Cvijete Ivanišević, a imao je braću Mihaila i Jovana i sestru Stanu. Završio je Treću državnu mušku gimnaziju 1929. godine u Beogradu položivši takozvani viši tečajni ispit zrelosti. Iste godine upisuje fakultet na Beogradskom univerzitetu. Prema podacima iz njegovog indeksa, upisao je Pravni fakultet. Kao član revolucionarnog studentskog pokreta aktivno učestvuje u jednim od prvih studentskih demonstracija koje predvodi Milovan Đilas. Na Beogradskom univerzitetu 1931. potpuno je obustavljena akademska godina nakon žestokih obračuna s policijom. Simo je protjeran iz Beograda, kao i većina njegovih drugova, od kojih su neki uhapšeni.

Vraća se u Buković gdje izvjesno vrijeme živi u nekoj vrsti kućnog pritvora – svaki dan je morao ići na raport u žandarmeriju u Benkovac. Tako je bilo sve do 30. aprila 1931., kada mu je odobrena promjena prezimena iz Rnjak u Dobretić. Iako je bila opravdana teorija da je svoj novi identitet krivotvorio preko Komunističke partije, istina je da mu je promjena prezimena odobrena zvaničnim putem. Vijest o tome objavljena je u tadašnjim Službenim novinama Kraljevine Jugoslavije, a molbu je uputio Kraljevskoj banskoj upravi Primorske banovine u Splitu.

Samo prezime Dobretić potiče iz Bosne, gdje postoji i istoimeno selo na desetak kilometara od Jajca, a koje je u to vrijeme bilo većinski katoličko. Odluku je donio promišljeno, jer mu je prizvuk novog prezimena trebao omogućiti lakše političko djelovanje u Zagrebu.

Iz Bukovića bježi u Zagreb i tamo 1932. nastavlja Pravni fakultet pod imenom Simo Dobretić. U Suboticu odlazi 1934. odslužiti vojni rok. Tamo upoznaje svoju buduću ženu Mariju Poljaković, s kojom 1940. dobija sina Pavla. Kao diplomirani pravnik 1937. godine zapošljava se u Zavodu za socijalno osiguranje, na mjestu pravnog referenta. Budući da je bio član Komunističke partije Jugoslavije, bio je aktivan u mnogim ilegalnim skupinama onog vremena, a jedna od takvih bila je Opće studentsko kulturno udruženje Svjetlost.

Sve te godine, do konačnog kraha u vidu osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, bile su izuzetno teške i opasne za pristalice Partije. To su ujedno bile posljednje godine Siminog života.

Ono što je uslijedilo i što zadnje možemo sa sigurnošću tvrditi jeste rješenje o otkazu po nalogu Ministarstva zdravstva NDH. Isti mjesec, 30. aprila, kada je ustrojena zločinačka paradržava, Simo dobija momentalni otkaz uz dokument koji ništa ne obrazlaže.

Prateći vremenski tok posljednjih Siminih dana, vidi se da je ova odredba stigla kada je on već neko vrijeme bio u zatočeništvu. Oslanjajući se na arhivske dokumente, on je u aprilu odveden u prvi ustaški logor Danica kraj Koprivnice. Na tom mjestu se i dokumenti i pisma i svjedočenja razilaze, jer se u nastavku ništa više ne može uzeti kao konačno. Postoji mogućnost da je Simo iz logora Danica interniran u logor Jadovno. S druge strane, zvanični podaci Virtuelnog muzeja Dotrščina navode njegovo ime na listi stradalih u julu mjesecu 1941. Ako je tako, onda takođe postoji šansa da je bio zatvoren u logoru Kerestinec i da je bio učesnik onog poznatog i, nažalost, neuspješnog bijega iz Kerestinca, a da se u dostupnoj literaturi njegovo ime navodi pod ”i drugi”.

Vladimir Dobretić spominje pismo u kojem nepotpisani autor piše Mariji Poljaković kako je Simo viđen živ 1943. godine, što obara sve prethodne teorije, ako je to tačno. Bilo istina ili ne, ne zna se koja je od ovih teorija više tragična.

Smrt Sime Dobretića ostaje neutvrđena. O mjestu smrti i strašnim pojedinostima vjerovatno se nikada neće saznati. Za njegove najbliže to je posebna vrsta traume koja ostaje potomcima u nasljeđe. U istorijskom i društvenom smislu to neznanje je ogroman propust.

Zato, najmanje što možemo učiniti je bilježenje pojedinačnih sudbina i njihovo smještanje u aktuelni kontekst. Neprestano opominjanje, makar i kroz ovakvo nagađanje. Da se ne zaboravi i više nikada ne dogodi – iako smo na tom polju više puta pali.