Jezik s ljudskim licem

Share

Otkako je predstavljena Deklaracija o zajedničkom jeziku ne smiruju se tenzije i polemike na ovim našim prostorima. Sada već gotovo prije dva mjeseca, Deklaracija je predstavljena u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori. U svim ovim državama potakla je brojne rasprave o jeziku. Mnogi jezikoslovci, kulturni i javni radnici su je podržali i stali uz nju, ali su se istakli i oni koji su potencirali izrazito protivničku i negativističku retoriku.

U Hrvatskoj je izazvala dosta negativnih reakcija, što je odraz političke klime u zemlji. Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek prije objave samog teksta Deklaracije izjavila je za novinare: „Kao što znamo kroz povijest, Hrvati i hrvatski književnici oduvijek su govorili i pisali na hrvatskom jeziku, otkada je on postao i službeni.“ Puno je kontradiktornosti u ovoj izjavi. I nismo saznali kojim su jezikom govorili i pisali Hrvati prije nego što je hrvatski jezik postao službeni i ako su govorili nekim drugim jezikom, kako su preko noći naučili hrvatski.

Kada na stranici hrvatske Vikipedije otvorite pojam „Deklaracija o zajedničkom jeziku“, pročitat ćete da je ona „rezultat ideološko-kulturnog projekta“. Tekst je napisan cinično, navedena je samo „jezgrovita i možda najbolja kritika“ koju je ispisao hrvatski jezikoslovac Ranko Matasović, koji osporava pojedine točke Deklaracije. Niti jedan pozitivan stav nekog drugog stručnjaka za jezik nije naveden. Poznato je da Vikipedija nije pouzdan i vjerodostojan izvor informacija, ali isto tako je činjenica da se mnogi ljudi o nepoznatom informiraju baš putem te internetske enciklopedije, a upravo smo vidjeli kakvu će informaciju na njoj dobiti o ovom pojmu.

Ovo je samo jedna od mnogobrojnih negativnih reakcija koje je Deklaracija izazvala u Hrvatskoj. Brojni jezični stručnjaci, uglavnom oni desne orijentacije, ali i mnogi drugi koji se osjećaju kompetentnima da polemiziraju o jeziku, tvrde da se na ovaj način pokušavaju ugroziti sam hrvatski jezik i njegova teško izborena suverenost.

Što o Deklaraciji misle neki lingvisti kao i oni koji se na različite načine bave jezikom mogli smo čuti i na okruglom stolu pod nazivom „Jezik i nacionalizam“ u sklopu desetog Subverziv festivala, održanog prošlog mjeseca u zagrebačkom kinu Europa. Na okruglom stolu govorili su Tomislav Longinović, Viktor Ivančić, Snježana Kordić, Boris Buden i Mate Kapović.

Buden je tom prilikom rekao kako je cilj ove Deklaracije poticanje javne diskusije i to ravnopravne diskusije svih onih koji se koriste jezikom, pri čemu lingvisti ne moraju imati prvu riječ. Dodao je da se on teorijski s Deklaracijom ne slaže. „Ne slažem se jer se naglasak stavlja na pitanje da li je to jedan ili više jezika. Nacionalni jezici, kao i policentrični jezik, postoje u okviru nacionalne ideologije. Policentrični jezik je nacionalni jezik s ljudskim licem“, rekao je Buden. Također, naglasio je da je kriterij razumljivosti, koji se navodi u Deklaraciji, čisti ideologem te nema veze sa znanošću. „Mi jedni druge ne razumijemo na bezbroj aspekata, a svesti to na jezično pitanje je ideologija“, dodao je Buden.

Snježana Kordić, jedna od pokretačica Deklaracije o zajedničkom jeziku, nije se složila s tom tvrdnjom te je istaknula da je to druga razina međusobne netrpeljivosti. „Testiranja pokazuju da svakog čovjeka razumije određen krug ljudi. Svatko od nas ima svoj stil, ali to je druga razina. Postoje testovi za testiranje razumljivosti“, rekla je Kordić.

Viktor Ivančić je ukazao na opasnost od ekskluzivnosti u jeziku. Ni u jednoj knjižari u Hrvatskoj nije moguće kupiti knjigu štampanu u Srbiji. Iznio je zastrašujući podatak o spaljivanju preko dva milijuna knjiga za vrijeme rata devedesetih godina prošlog stoljeća koje nisu bile pisane na „hrvatskom jeziku“ ili tematski nisu odgovarale tadašnjoj politici. To je samo pokazatelj na koji način se država obračunavala s različitim. Jezik je sredstvo pomoću kojeg se verbalizira mržnja. „Kako ćete širiti nacionalističku mržnju prema jeziku drugoga ako je to isti jezik?“ komentirao je Ivančić. Ova Deklaracija ne propituje naziv tog zajedničkog jezika, niti se bavi tim pitanjem. U njenom tekstu je jasno naznačeno da postojanje zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na pripadnost određenom narodu, religiji ili državi te ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi. Ivančić je rekao da je potpisao Deklaraciju jer smatra kako je ona istinita. „Ako je istina protudržavna, onda je pravo pitanje kakva je to hrvatska država kojoj istina škodi. Oni izjednačuju zajednički jezik sa zajedničkom državom i upravo im je taj pridjev zajednički sporan“, rekao je Ivančić. Buden je dodao kako se jezik širi i obogaćuje tako što prima strane riječi, dok je purizam „hrvatska provincijalna fantazija“.

U razgovoru na okruglom stolu Snježana Kordić je istaknula kako se protivnici Deklaracije pozivaju na tvrdnju da narod oduvijek postoji i kako svaki narod ima pravo na svoj jezik te dodala: „To je opasna teza, oni zanemaruju činjenicu da su narodi politički konstrukti.“ S njom se složio i lingvist Mate Kapović, dodavši da je veza jezika i nacionalizma neraskidiva. „Moderni standardni jezici nastaju u 19. stoljeću i razvijaju se paralelno s modernim kapitalističkim društvima. Situacija nije morala biti ovakva. Naši jezici imaju nacionalističku osnovu, tj. zatvoreni su u granicama nacionalnih država“, rekao je Kapović.

On je bio jedini sudionik ove rasprave koji nije potpisao Deklaraciju, što je elaborirao na sljedeći način: „Shvaćam antinacionalistički segment, ali smatram da je trebalo navesti i druge slučajeve u svijetu gdje se prema jeziku odnosi kao kod nas, a ne samo slučajeve koje ovoj Deklaraciji idu u prilog.“ Smatra da je njegova pozicija, kao lingvista, drugačija od ostalih potpisnika jer stvari gleda iz drugačije perspektive. Istaknuo je i kako je situacija u jeziku usko povezna s političkim stanjem u nekom društvu pa jezik ne treba tretirati kao nešto potpuno izolirano.

Ova tema će zasigurno još dugo biti aktualna, provlačit će se po medijima i o njoj će se diskutirati. Vjerojatno u ovoj našoj državi Deklaracija o zajedničkom jeziku u skorije vrijeme neće dobiti značajan broj simpatizera i neće baš svima odjednom postati jasno kako pričamo istim jezikom, ali ona je već sada velikim dijelom uspjela u onome što je bio jedan od ciljeva njezinih zagovaratelja, a to je poticanje javne rasprave i razmišljanja o jeziku. Jezik nije pitanje kojim se trebaju baviti samo stručnjaci, on se tiče svakog pojedinca koji se njime služi. Ne treba očekivati da će se situacija u društvu promijeniti preko noći. Kapović je u raspravi istaknuo da je „jedini način da se napadne nacionalizam u jeziku taj da se napadne nacionalizam u društvu“. To je srž problema i na tome treba raditi, ali to je proces koji će trajati još jako dugo. Lista potpisnika Deklaracije o zajedničkom jeziku samo će pokazati da ima i onih koji razmišljaju drugačije o jeziku, izvan državnih i svih ostalih izmišljenih granica i okvira. Tih potpisnika u ovom trenutku ima preko 8.000.

Share