Jutro prije nego san

Share

„Kapi s oboda sada padaju na uže i gan, ja sam slobodan, neka s moga vrata vijori šal od svile…“ Zvone ti u glavi fanfare, a pred očima izranja vesternska slika prkosnog usamljenog kauboja koji podiže pogled ispod šešira i gleda zamišljeno put horizonta, konačno slobodan i svoj. Svoj, jer je prihvatio ljubav kao suputnika, neuzvraćenu, ali bezrezervnu, beskompromisnu i bezuvjetnu. Svoj, jer se odrekao svih strana i prihvatio sve ljude. Svoj, jer je prihvatio pravila igre, život kao nužnost, kao datost od koje se ne može pobjeći. Ili svoj, jer se upravo od takvog života usuđuje pobjeći… U samoću, u sebe ili u smrt.

Nikad to nećeš biti ti. Previše je zastava oko tebe, previše si pogrešan. A što je najgore, iznad tebe se, kao u pjesmi, vijore zastave i kad ih ne vidiš. Nema mjesta gdje možeš stati, visoko dignuti ruke i pjevati onu pjesmu. Etiketiran si, obilježen, zaveden u sustav.

Poezija iz Rundekovog aranžmana boli i liječi u isto vrijeme. Podsjeća na beznadežnost i budi nadu. Pomalo hermetična i neuhvatljiva, nepogrešivo i neizostavno izaziva snažan emotivni angažman koji graniči sa samouništenjem. Jer, tko od nas nije bratski, prijateljski ili u ljubavnom zanosu spustio ruku na nečije rame, a onda se opekao. Tko nije bio iznevjeren, odbačen, suvišan. Pogrešan, s praznim, klonulim rukama.

Tko se nije zamotao u zastavu, deklarirao kao pripadnik nekog klana, kao zagovornik neke ideje želeći da ga njemu slični prepoznaju, da ga prihvate, da pripada. A usto vrijeme su ga prepoznavali samo oni s drugim zastavama kao drugačijeg, tuđeg. Tražeći zajedništvo, stvorio je podjele i otuđenost.

„Ja sam slobodan, neka s moga vrata vijori šal od svile…“

Koje su to tvoje zastave? Nakon više decenija života trebalo bi znati. A znaš samo da su nametnute i tuđe. Znaš da je pet sati ujutru. Da te sutra čeka naporan dan, mijenjaš kolegu na poslu, moraš biti odmoran. A san na oči ne ide. Kažu da je stres najčešći uzrok nesanice. Zašto ako si slobodan… Ranojutarnji trenuci lucidnosti i besprijekornog samorazumijevanja, mirenja sa svijetom. Ta pomirenost je teža od svake borbe i otpora. Toliko je nepodnošljiva i teška da se može mjeriti jedino s tvojom željom da nikad ne svane. Pjevaš pjesmu o slobodi, jer za slobodom čezneš. I smiješ se sam sebi dok gutaš tablete za spavanje, pa sve pjesme koje si djevojkama pisao, pisao si dok su bile tuđe, dok si ih osvajao, dok nisu bile tvoje. Tako i sa slobodom, sa svakim motivom iz Rundekovog remek-djela, od ljubavi, preko pjesme, pa sve do užeta. Nećeš posegnuti. Nećeš ostvariti. Nije ti dano.

One suze koje si prije mnogo godina, ulazeći u vlak s koferom i kartom u jednom pravcu, progutao i zatrpao obećanjima da ćeš često dolaziti, odjednom nagrnu. Kao da su dosad samo čekale i sazrijevale. Baš u te sitne sate. U mraku se sve razotkriva. Navire. Sve ti je kristalno jasno i ta borba i koloplet misli nikako da posustanu. Razodjenuo si svoju zastavu, odložio je u ormar i sad u tom mraku i tako nag jasno vidiš i osjećaš sve zablude. Ne samo one u koje si gurnut protiv volje i bez pitanja, nego i one koje si sam izgradio. Jutro će izgleda prije nego san…

Možda jednog dana slučajno nađeš put…

Share