Nekada davno, u vrijeme mira i dobrih međususjedskih odnosa u samom podnožju Papuka postojalo je jedno selo s oko 300 žitelja… Nekada davno je ovo selo bilo prelijepo, puno pjesme, smjeha, sloge i rada… Nekada davno, prije te 1991.
Prolazeći danas selom, sjela sam na česmu koja se nalazi u centru sela, naslonila se i počela razmišljati čega se ja to sjećam, čega se ja to dobrog i lijepog sjećam o Drenovcu…

Kada sam napustila selo, imala sam 4 godine i 7 mjeseci. Želim, žarko želim da se sjetim te ljepote sela o kojoj mi svi pričaju i koju gledam sa starih već požutjelih slika. Uzalud…
Ne mogu reći da se sjećam rata, jer ga po mom sjećanju nije bilo, nisu se tu vodile nikakve borbe koje danas mnogi vole da spominju. Stražarilo se s jedne i druge strane i mogao se začuti koji pucanj… Za nas kažu da smo svojevoljno napustili svoje kuće, a onda nas optužuju za učešće u domovinskom ratu… Da, otišli smo tog kobnog 13.12.1991. godine. Mama je počela kuvati ručak, tata je bio na straži, očigledno je cijelo selo znalo da se bježi i danima su se pakovali u prikolice. Mi, eto, nismo znali. Napustili smo sve svoje i s dvije deke Ambasador, jednim jorganom, vrećicom moje stare robe i tablom slanine krenuli u nepoznato. Moje sjećanje se na žalost svodi na tu kolonu i paniku mog naroda, na muku, krikove i vapaje žena i djece koji munjevito jure u nepoznato.

Po dedu je došao komšija svojim traktorom, mi svoj nismo posjedovali. Tu su i baku stavili u prikolicu. Tata je s rezervom nestao, a mama i ja smo ostale stajati u dvorištu gledajući kako naša draga rodbina i komšije prolaze pored nas i ostavljaju nas na milost i nemilost. Najzad je naišao daljni deda, stavio nas u svog „stojadina“ i krenuli smo u nepreglednu kolonu cijele brđanske. U selu je ostalo petoro ljudi starije životne dobi, nema ih više. Na listi nestalih su.

Danas osjećam samo tugu svaki dan kada se probudim.
Ne mogu zaboraviti i oprostiti sudbinu ovog sela i hiljade uništenih ljudskih života, među kojima je i moj deda.
Tražio je obnovu. Kada su se vraćali u zavičaj, pozdravljali smo se. Ja sam plakala, a on mi je rekao „Lelka, deda ide u svoju kuću umrijeti“. Kada sam ga posjetila nakon godinu dana u Drenovcu, rekao mi je: „Znaš, nemam osjećaj da je ovo moj Drenovac.“ Odao se alkoholu i nakon tri godine na ognjištu preminuo.

Nekada je ovo selo imalo Osnovnu školu „Lazo Tihomirović Baja“, Šumariju, poštu, mjesnu zajednicu, ambulantu, dvije trgovine, dvije kafane, mjesni dom, crkvu i Lovački dom, općinu, parkove sa spomenicima poginulim partizanima i Mađarima, nogometno igralište, dječije igralište i 300 živih duša…
Danas nema ništa. Nema osnovnih uvjeta za život, nije povezano s ostatkom svijeta, nema trgovina, doktora. A to je tek dio onog što je izgubilo.

Ljuta sam i revoltirana jer se u selo ne ulaže ništa. Općina u selo nije uložila ni 5 % investicija, a dosadašnja praksa ne uliva nadu da će se to promeniti.
Ovog proljeća izabrana je nova predsjednica Mjesnog odbora pa se, evo, nadamo i nekom malom poboljšanju. Iako je sve ovo igra s vjetrenjačama. Izborila se za to da se bar parkovi u centru sela očiste, kao i da se mjesno groblje kosi bar dva puta godišnje. Kaže i da su podnjeli općini Čačinci Zahtjev za osnovni materijal kako bi obnovili spomenike u centru sela. Nepojmljivo je da nadležne nije sramota promovisati Park prirode Papuk i poznato izletište Jankovac dok istovremeno svi ti turisti staju i prolaze kroz ovako zarastao i uništen Drenovac koji nema ni osnovnu infrastrukturu. Nadamo se pomoći VSNM i njihove mlade predsjednice i nekako imamo nade da možemo bar nešto poboljšati u svom selu.

Nepravde je na svakom koraku. Jedino crkva kao bjela vila stoji. Iako devastirana, ne da se zubu vremena. Nastala je u 14. stoljeću, rušili su je i 1941. obnovili 1990. I, evo, opet je uništili 1991. Konačno je krenula obnova, postavljen je crijep na oltar, a onda se desila ta famozna krađa zvona… U selu je milion problema – od ulaženja u privatnu imovinu, rušenja ceste i mostova, šipražja… Bezbroj problema, a niti jedno rješenje na vidiku.

Teško je ostati nepristran znajući za bogatu povijest koju ovo selo ima. Od prve staklane na Jankovcu, Marije Terezije, Gutmana, hajduka, partizana, monaha,… A danas za nagradu dobija Ulicu 10. travnja kao jedinu u RH.
Kažu, skinuli su tablu. Jesu, ali novog naziva nema već dugo.

Promatrajući selo, kad sve zbrojim i oduzmem imam ove slike pred očima:

 

 

 

 

 

I onda kada neko priča o oprostu, pravdi…
Ma kada je toga bilo za nas, drugačije?