“Vidi kako je lijep dan i život je pred tobom. Pomisli što sve lijepo imaš, kako bi drugi bili sretni i zahvalni da sve to imaju. Ništa ti ne fali, a samo se žališ. Razmažen si…”

Vučeš se uobičajenom rutom od mjesta gdje odrađuješ nešto što ti ne piše na onom urolanom papiru kome si se toliko radovao, tamo si “na neodređeno” i ne znaš da li da te to raduje, brine ili ti se samo gadi birokratsko licemjerje. Ideš ka privremenom, iznajmljenom staništu. Kao životinja, dresirana, poslušna. Ne trebaju ti lanci, ni povodci. Ni brnjica. Šutiš. Kuhaš večeru i nakon stotine i stotine takvih rituala svaki put iznova shvatiš da je mnogo za jednoga. Znaš to od samog početka, ali prešućuješ sebi, uporno ne priznaješ, sve dok jelo ne bude gotovo. Kao da se kažnjavaš, kao da u taj mirisni lonac ili tepsiju projiciraš svu svoju samoću. Eto, to je kao najveća šteta. Sve drugo je dobro, samo taj višak hrane, baš šteta…

I prebireš po mislima riječi koji su te poklopile u rijetkim trenucima slabosti i iskrenosti. “Razmažen si, imaš sve.”

Počelo je nekako neprimjetno. Zadaješ sebi ciljeve, oni sve veći, a ti sve nezadovoljniji. Ništa te ne ispunjava. Susreti i uobičajeni razgovori s ljudima polako postaju isprazni i dosadni, postanu nelagodni. Izbjegavaš ih. Sve manje radosti, samo strahovi. Nemir. Neka neobjašnjiva tuga, uporna i neiskorjenjiva počne te pratiti sve dosljednije.

“Kako se ne možeš opustiti i oraspoložiti ako se ne obeznaniš od alkohola? U tim godinama!”

Malo je za dijagnozu, a opet previše za tebe nesavršenog i slabog. Čuješ to nekoliko puta i povjeruješ da zaista preuveličavaš. Kažeš sebi da si razmažen, sebičan i lijen. Onda zašutiš, zatvoriš se u sebe od sramote što si toliko nezahvalan. Izdržavaš kaznu, a ne znaš da li za učinjeno ili propušteno.

Najgore je kad si u gužvi, u masi ljudi. Onda uhvati panika, poželiš da si sam u četiri zida sa spuštenim roletnama, u tišini. Najgore je u razgovoru kad napinješ posljednji atom snage da makar izgleda kao da slušaš, da te zanima, da možeš da izdržiš usiljenost. Najgore je kad si sam, kad bi iz kože iskočio, kad su ti svi svjetovi posvađani. Suvišan, bezvoljan, trom.

Granica između razmaženosti, nerealnih, pa samim tim iznevjerenih očekivanja i onih objektivnih neuspjeha i promašaja teško je uhvatljiva. Ne možeš biti sretan ako ti neko kaže da imaš sve preduvjete za to. Ni ako sam sebi kažeš. Koliko god puta ponovio. Možda si samo dio jedne promašene i nesnađene generacije. Nepripremljene za realnost, bespomoćne. Alergične na stvari za koje do jučer nije ni znala da postoje. I te alergije, kronične načetosti, nezadovoljstva samo se umnožavaju, pogoršavaju. Sve slabiji, ranjiviji, istrošeniji. Možda je ta takozvana realnost prazna i besmislena. Ili si samo ti nesposoban da nađeš smisao. Kao da ti kroz prste curi ono suštinsko.

“Ti si željan pažnje, hoćeš da se dopadneš svima”, odzvanjaju ti dobronamjerni savjeti, prijekori. I prigrliš to umišljeno stanje, ne dopadaš se ni sam sebi, a kamoli drugima, mora da je tako, prihvatiš jer drukčije ne umiješ od umora i krivice. A kažu psiholozi da je jednako okrutno i besmisleno reći nekome koga boli duša da se razveseli i nekome tko je nepokretan da potrči.