Kada je navijanje hajka, najbolje je biti indiferentan

Share

U toku je Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Svjetska prvenstva u nogometu inače su medijski i na svaki drugi način najpraćenija natjecanja koja uz male ekrane prikuju velike i male navijače, i one strastvene i one koji inače ne prate ovu, kako je zovu, najvažniju sporednu stvar na svijetu. Utakmice se gledaju u dnevnim boravcima, u ugostiteljskim objektima, na trgovima, pa čak i u crkvama. Grupno i pojedinačno. Cijeli svijet je obojan bojama reprezentacija, kladionice su prepune, pažljivo se prati svaka minuta utakmice, grizu se nokti, sve je nabijeno emocijama, plače se od tuge i od sreće, veseli se, zabavlja, tuguje, navija. Rijetki su događaji koji tako povežu i homogeniziraju naciju kao što je to svjetsko prvenstvo u nogometu.

Smatram da je logično navijati za svoju zemlju, u mom slučaju to je Hrvatska. No sve dok je kod dijela navijača hrvatske nogometne reprezentacije prisutan animozitet prema Srbima, neću ih moći iskreno bodriti – kaže Tatjana Dragičević

Hrvatska nimalo ne zaostaje za svijetom kada je u pitanju navijanje i bodrenje svoje nogometne reprezentacije. Prati se svaki pokret jedanaestorice odabranih, analizira se svaki dodir igrača i lopte, cijela država je u bojama zastave i grba, prate se sve utakmice i svatko zna najbolju taktiku kako osvojiti prvenstvo i pobijediti suparnika. Navijaju i lijevi i desni i neopredijeljeni, nacija je složna kao nikada, a reprezentacija igrom i rezultatom oduševljava iz utakmice u utakmicu. U cijeloj ovoj navijačkoj euforiji ima i onih koji se ne mogu identificirati s reprezentacijom svoje zemlje, ne mogu biti dio te euforije i oduševljenja ili to ne mogu u potpunosti. Emotivno su suzdržani i rezervirani. Mladi Srbi u Hrvatskoj jedna su od takvih skupina. Većini njih nije lako odgovoriti za koga navijaju i s kojom se nogometnom reprezentacijom identificiraju. U razgovoru s nekima od njih pokušali smo otkriti i objasniti njihove dileme.

Jelena Šimpraga (28) iz Radučića kraj Knina živi u Zagrebu 12 godina. Inače ne prati sportska događanja, ali europsko i svjetsko prvenstvo u nogometu ne propušta, a najviše prati utakmice Hrvatske i Srbije te ističe kako ta činjenica najviše ocrtava i inače neobičan i podvojen položaj Srba u Hrvatskoj. „Mi, Srbi u Hrvatskoj, nemamo druge domovine, ovdje živimo već stoljećima i Srbija za nas ne može biti više od onoga što povjesničari nazivaju pradomovinom – mjestom odakle smo davno migrirali i čije ime nosimo u nazivu svoje narodnosti, i to je to. Za mene, jedini način da opišem svoju nacionalnost, kada ta konstruirana kategorija već mora postojati, jest hrvatska Srpkinja ili Srpkinja iz Hrvatske. Srbima iz Hrvatske bilo je nakon zadnjeg rata teško prihvatiti riječ hrvatski kao bilo kakav dio svog identiteta uz onaj srpski, kao što je nekim Hrvatima bio problem prihvatiti Srbe iz Hrvatske kao narod koji jednako pripada ovdje kao i oni. Srećom, prošlo je mnogo godina od rata i mislim da bi danas oba naroda trebala moći napraviti upravo to – da Srbi prihvate Hrvatsku kao svoju domovinu i Hrvati Srbe kao njen sastavni dio, a da nitko nikome ne osporava identitet ili gubi dio svoga“, objašnjava Jelena koja je, dok Srbija nije ispala iz natjecanja, podjednako bodrila obje reprezentacije kao neki najbolji kompromis između dviju identitetskih polovica.

Tatjana Dragičević

Za razliku od Jelene koja ne prati previše sport, Tatjana Dragičević (27) iz Golubića kod Obrovca, koja 11 godina živi u Zagrebu, strastvena je navijačica. Prati sva velika sportska događanja, a na Svjetskom prvenstvu u nogometu gotovo sve utakmice. „Da mi vrijeme dopušta, ne bih propustila gotovo nijednu utakmicu s ovogodišnjeg mundijala, zato što mi je osim navijanja važno dobiti što objektivniji uvid u kvalitetu svih nogometnih reprezentacija. Oni manje upućeni reći će da je sport nebitan, međutim tolika praćenost i uključenost tolikog broja ljudi te angažiranost organizatora sportskih svjetskih prvenstava, i u konačnici enormna emocionalna involviranost i ukupna novčana vrijednost, jasno upućuju na suprotno. Radi se o važnoj društvenoj pojavi koja ima pozitivne i negativne utjecaje“, objašnjava Tatjana. I ona s posebnom pažnjom prati utakmice Hrvatske i Srbije, ali joj nije lako odgovoriti za koga navija. „Smatram da je logično navijati za svoju zemlju, u mom slučaju to je Hrvatska. No zbog toga što se u Hrvatskoj kod mnogih navijača prožima strastveno navijanje s nacionalizmom i veličanjem ustaškog pokreta, u meni se instinktivno stvara otpor i ne mogu istinski navijati za hrvatsku reprezentaciju“, kaže Tatjana te ističe kako joj je posebno zasmetalo kada je bivši hrvatski reprezentativac na maksimirskom stadionu uzvikivao „Za dom spremni“ ili kada je nekolicina igrača pobjedu protiv Argentine slavila uz Thompsonovu „Bojnu Čavoglave“. „Sve dok je u različitim društvenim strukturama i kod dijela navijača hrvatske nogometne reprezentacije prisutan animozitet prema Srbima, neću ih moći iskreno bodriti“, kaže Tatjana.

Dušan Velimirović

Koliko pojedini nacionalistički ispadi utječu na navijanje mladih Srba pokazuje i priča Dušana Velimirovića (25) iz Vukovara. Dušan također prati sva sportska događanja i vatreni je navijač, ali ne i navijač „Vatrenih“. „Navijam za srpsku reprezentaciju, Partizan i srpske predstavnike u pojedinačnim sportovima, a reprezentaciju zemlje u kojoj živim gledam kao i ostale sportske rivale Srbije. Ne navijam za hrvatsku reprezentaciju i klubove iz više razloga. Osim sportskog rivaliteta, postoje i vansportski aspekti“, kaže Dušan kojemu također smetaju nacionalistički ispadi pojedinih navijača i igrača. Kaže da je prisustvovao nogometnoj utakmici reprezentacija Srbije i Hrvatske na Marakani gdje je također bilo nesportskog navijanja, kao i u prvom susretu u Zagrebu, tako da shvaća i svakog Hrvata iz Srbije koji ne navija za Srbiju.

Goran Nogić

Slično razmišlja i Goran Nogić (30) iz Nove Gradiške. Iako ovo prvenstvo prilično slabo prati, ipak nije propuštao utakmice Srbije i Hrvatske. Smatra da smo previše bombardirani informacijama i proizvodima na temu mundijala, što kod njega stvara odbojnost. Ipak, kaže kako mu je reprezentacija Srbije bila favorit, ali budući da je ispala, sada navija za Hrvatsku, iako i njemu smetaju pojedini ispadi navijača. „Identifikacija nekih navijačkih skupina s ustaškim režimom i doživljavanje sebe kao vojske toga režima je nešto s čime se ne mogu poistovjetiti i što ne mogu odobriti. Takvo ponašanje igrači ne osuđuju, čak se ni ne ograđuju od njega, nego su vođe i poticatelji u skandiranju pokliča tog režima. Ne mogu podržavati i navijati za reprezentaciju Hrvatske dok se na takve istupe gleda blagonaklono“, ističe Goran.

 

Nikola Kožul

Nikola Kožul (25) iz Benkovca, koji studira u Rijeci, smatra da se na ovim prostorima već desetljećima uspješno spajaju sport i politika, točnije nacionalizam. Ističe da se podjele iz ratova vođenih devedesetih godina danas najbolje reflektiraju na nogometnom terenu. „Problem nas (mladih) Srba u Hrvatskoj je sasvim logične naravi: kako da navijam za reprezentaciju čiji nogometaši, navijači pa i neki političari koriste poklič Za dom spremni kao navijačku parolu? S druge strane, kako da iskreno navijam za Srbiju kada nisam dio tog društva, osim formalno, a čiji navijači također difamiraju druge i drugačije?“ pita se Nikola. Kod njega je ovaj izbor između gađenja i ravnodušnosti doveo do toga da ne prati sport. „Kada navijanje postane hajka i linč, a igra rat drugim sredstvima, najzdravije je ostati indiferentan“, kaže Nikola. Međutim, na ovom prvenstvu ipak navija za Hrvatsku više nego prije. „U međuvremenu sam nogomet počeo gledati očima neiskvarenog petogodišnjaka. S obzirom na to da mi je ekipa, naravno, nacionalno heterogena, fašizam i domoljubnu patetiku zamijenili smo humorom baziranim na nacionalnim stereotipima koji prelazi granice političke korektnosti. Na fašizam se nisam oglušio, samo ga gledam odvojeno od utakmice, kao poseban sociološki problem, a bio bih veliki licemjer kada mi ne bi smetali i koljački urlici sa srpskih tribina. Takav pristup djeluje dosta oslobađajuće, a od nogometa pravi opet ono što jest i treba biti – dinamičnu i glupastu igru idealnu za dobro društvo i puno piva“, zaključuje Nikola.

Kako da navijam za reprezentaciju čiji nogometaši, navijači pa i neki političari koriste poklič Za dom spremni? S druge strane, kako da iskreno navijam za Srbiju kada nisam dio tog društva, a njeni navijači također difamiraju druge i drugačije? – ističe Nikola Kožul

Ustaška simbolika ili aluzija na nju glavni je razlog što se većina mladih Srba u Hrvatskoj teško identificira s nogometnom reprezentacijom svoje zemlje. Iako Jelena s početka ove priče navija za hrvatsku reprezentaciju, ističe ključan problem: „Kada se neki Srbin iz Hrvatske priključi navijanju za hrvatsku reprezentaciju, a zatim začuje ustašku pjesmu s tribina ili od samih igrača nakon utakmice, on se pita, htio on ili ne htio pripadati Hrvatskoj, pa tako i njenom nogometu, želi li Hrvatska njega.“

Kada bi ovi mladi Srbi u Hrvatskoj osjetili da su oni oko i u hrvatskoj reprezentaciji, u kojoj igraju i Srbi, barem malo senzibilizirani za povijesne traume koje ovi mladi ljudi nose u sebi, vjerojatno bi se puno lakše poistovjetili s reprezentacijom svoje zemlje.

„Reprezentacije su vrhunski i neobični simboli nacije i snažno im se utiskuju značenja domoljublja, ali problem je što kod nas dominira etničko domoljublje, a ne građansko“, kaže sociolog Dražen Lalić, i sam strastveni navijač i veliki ljubitelj nogometa. „Jako sam kritičan prema hrvatskoj reprezentaciji, ali svejedno je podržavam jer mislim da možemo podržavati nešto prema čemu smo kritični. Pojave političkog ekstremizma postoje na tribinama, iako smo toliko puta upozoravali na njih – sada ih je manje nego prije, ali postoje. Kada sam čuo povik Za dom spremni, otišao sam s tribina jer to nisam mogao slušati i ne želim biti na mjestu gdje se to viče. Kao Hrvat ne želim biti na takvom mjestu“, kaže profesor Lalić. Također, smatra da je nogomet nemoguće odvojiti od politike jer u našem društvu politika dominira. „Neka svatko navija za koga želi, samo da bude manje etničkog domoljublja jer je jedino građansko domoljublje povezano sa stvarnim životom, nacija sigurno sa stvarnim životom nije podudarna“, ističe Lalić i zaključuje: „Možda je najveća mudrost u životu naći neku ludost, ne možemo biti stalno racionalni. Ljudi imaju obaveze u životu kojima moraju racionalno pristupiti, kada se navija, to je samo emocija i to je ono najvrednije u čovjeku što je povezano s igrom, što je fiktivno i dječje i tu nema interesa.“

Za velike navijače, ali i za one koji su veliki samo kada su velika natjecanja u pitanju, navijanje za određenu reprezentaciju ili klub obično znači snažan osjećaj pripadnosti nekoj skupini. Mladi Srbi u Hrvatskoj nemaju baš takav osjećaj kada je u pitanju „njihova“ reprezentacija jer im pojedinci, navijačke grupe i općenito stvorena navijačka atmosfera poručuju da oni nisu dio te zajednice. I naravno da u cijeloj ovoj priči nije stvar samo u nogometu, nego u cjelokupnoj društvenoj klimi koja je proizvod sukoba i ratova u bližoj i daljoj prošlosti. Možda će jednog dana mnogi mladi Srbi srčano bodriti nogometnu reprezentaciju svoje domovine, ali to se sigurno neće dogoditi sve dok se osjećaju strancima u vlastitoj zemlji. Na kraju će ipak svatko za sebe odlučiti kamo ga srce više vuče, ali navijati za dvije reprezentacije možda i nije tako loše jer veća je šansa da će pobijediti „naši“.

Share